Energetski sektor u Bosni i Hercegovini nalazi se u osjetljivoj fazi koja zahtijeva brze, ali pažljivo osmišljene poteze.
Sistem još uvijek funkcioniše, ali sve više zahvaljujući naslijeđenoj infrastrukturi nego savremenom upravljanju i novim investicijama. Stručnjaci upozoravaju: zemlja još nije u krizi proizvodnje električne energije, ali jeste u krizi svoje energetske budućnosti.
Stari/postojeći stubovi sistema sve su slabiji.
Najveći izazov
Električna energija u BiH decenijama se oslanja na termoelektrane na ugalj. Upravo taj stub danas postaje najveći izazov.
Većina termoenergetskih blokova stara je između 40 i 60 godina, njihova efikasnost opada, a troškovi održavanja kontinuirano rastu.
Dodatni pritisak dolazi iz Evropske unije, koja uvodi mehanizme oporezivanja emisija CO₂ za električnu energiju proizvedenu iz uglja.
To znači da bi izvoz električne energije, koji je godinama bio važan izvor prihoda, uskoro mogao postati ekonomski neisplativ.
Hidroenergija i hidroelektrane više nije sigurna osnova kao drugi stub elektroenergetskog sistema.
Klimatske promjene donose sve češće suše i niže vodostaje, što direktno utiče na pad proizvodnje.
U sušnim godinama BiH već prelazi iz izvoznika u uvoznika električne energije. Ovakva nestabilnost pokazuje koliko je opasno oslanjati se na mali broj izvora energije.
Kapaciteti stagniraju , dok istovremeno potrošnja električne energije kontinuirano raste.
Elektrifikacija grijanja, sve veća upotreba klima uređaja, modernizacija industrije i dolazak električnih vozila povećavaju potražnju za strujom.
Problem je što proizvodni kapaciteti već tri decenije gotovo da nisu značajno povećani. Drugim riječima, potražnja raste, a proizvodnja stoji u mjestu.
Decenije bez strateških investicija
Jedan od ključnih razloga današnje situacije jeste dugogodišnji nedostatak strateških investicija i jedinstvene energetske politike, kao i sve druge slabosti koje su “okovale” naše društvo.
U posljednjih 20 godina nije izgrađena nijedna velika elektrana koja bi značajno promijenila sliku sistema. Energetske politike ostale su fragmentirane, bez dugoročne državne strategije.
Rezultat je sektor koji sa dosta napora održava status quo, dok se energetsko okruženje u Evropi ubrzano mijenja.
Kako bi se situacija donekle stabilizirala i pokrenulo osavremenjavanje proizvodnje i energetskog miksa, ključan period je narednih deset godina.
Energetika BiH ulazi u period u kojem će se istovremeno pojaviti tri snažna pritiska - uvođenje CO₂ taksi i ograničenja izvoza energije iz uglja, postepeno zatvaranje dotrajalih termoenergetskih blokova i kontinuirani rast potrošnje električne energije.
Bez brzih mjera, BiH bi mogla postati trajni uvoznik električne energije, što bi donijelo rast cijena struje, veću energetsku zavisnost i ozbiljan udar na industriju i ekonomiju.
U nastavku teksta ćemo pokušati dati pojašnjenje šta znači sanacija energetskog sektora.
To je proces koji mora zahvatiti cijelu državu i njene institucije, ali i otvoriti mogućnost bržeg investiranja.
Govoreći o rješenju, mora nam biti jasno da rješenje ne leži u jednoj mjeri, već u paketu paralelnih poteza koji će se poduzeti u kratkotčnom, srednjoročnom i dugoročnom periodu.
Kratkoročno (0–5 godina)
Potrebna je revitalizacija postojećih elektrana, ubrzana izgradnja solarnih i vjetroelektrana, modernizacija elektroenergetske mreže, smanjenje gubitaka u distribuciji i reforma upravljanja elektroprivredama sa dominantno stručnim i sposobnim kadrovima i eliminacijom koruptivnih radnji.
Ove mjere sprečavaju nagli pad proizvodnje.
Srednjoročno (5–15 godina)
Postepeno napuštanje dominantne pozicije uglja kao energenta mora biti praćeno razvojem gasnih elektrana kao tranzicionog rješenja, razvojem novih hidroprojekata gdje je to moguće, jačim povezivanjem sa regionalnim tržištem električne energije, kao i intenzivnije uvodjenje obnovljivih izvora energije u energetski sistem.
Dugoročno (15–30 godina)
Za trajnu energetsku sigurnost BiH će morati razmatrati i uvođenje nuklearne energije, posebno malih modularnih reaktora, uz potpuno dekarbonizovan energetski miks.
Pred nama je izbor: pokrenuti reforme dok još ima vremena ili čekati trenutak kada će energetska zavisnost postati realnost.
Energetski sistem još uvijek funkcioniše, ali bez odlučnih poteza mogao bi se suočiti s naglim i skupim posljedicama.
Za sve one koji žele dobro svima nama i naravno državi, dileme nema, kao što nema ni vremena za čekanje.
Možemo slobodno reći, vrijeme za djelovanje je – sada i odmah.
Idealni energetski miks za budućnost
Energetska budućnost Bosna i Hercegovina sve češće se opisuje kao jedno od ključnih ekonomskih i političkih pitanja narednih decenija.
U kontekstu klimatskih promjena, rasta potrošnje električne energije i sve strožijih pravila koje postavlja Evropska unija, stručnjaci sve jasnije poručuju: zemlji je potreban pažljivo osmišljen i uravnotežen energetski miks koji će osigurati stabilnost, nezavisnost i prihvatljive cijene električne energije.
Slijedeći sve okolnosti, promjene kao i pravce razvoja energetskog sektora u Evorpi može se predložiti model za period do 2040–2050. godine , koji se zasniva se na kombinaciji domaćih obnovljivih izvora, stabilnih baznih kapaciteta i tranzicionih rješenja.
U dolazećem periodu optimalno je planirati da bi hidroelektrane i u budućnosti trebale ostati okosnica elektroenergetskog sistema, sa udjelom od oko 30 posto ukupne proizvodnje.
Prirodni potencijali
Prirodni potencijali BiH svrstavaju je među vodeće hidroenergetske zemlje regiona, ali klimatske promjene i sve češće suše upozoravaju da preveliko oslanjanje na vodu nosi i određene rizike.
Zbog toga hidroenergija treba ostati stabilna baza, ali ne i dominantan jedini izvor.
Solarna energija predstavlja najbrže rastući i najjeftiniji izvor električne energije. Hercegovina i veliki broj industrijskih zona nude izuzetne uslove za razvoj solarnih elektrana.
Stručne procjene govore da bi solarna energija mogla dostići oko 20 posto ukupne proizvodnje, čime bi postala drugi stub energetskog sistema.
Osim velikih solarnih parkova, ogroman potencijal leži i u instalacijama na krovovima domaćinstava i industrije.
Periodi slabog vodostaja često se poklapaju sa pojačanim vjetrovima, posebno u Hercegovini i planinskim dijelovima centralne Bosne.
Zbog toga se procjenjuje da bi vjetroelektrane mogle osiguravati oko 15 posto električne energije i značajno smanjiti sezonske oscilacije proizvodnje.
Jedan od ključnih elemenata budućeg sistema je stabilna proizvodnja električne energije koja nije zavisna od vremenskih prilika.
Upravo tu ulogu preuzimaju male modularne nuklearne elektrane (SMR), koje bi mogle obezbijediti oko 20 posto ukupne proizvodnje.
Njihova glavna prednost je kontinuiran rad tokom cijele godine, što omogućava stabilnost mreže i sigurnost snabdijevanja.
Gasne elektrane kao tranziciono rješenje
Prirodni gas bi imao ulogu fleksibilnog osigurača sistema, sa udjelom od oko deset posto.
Gasne elektrane mogu brzo reagovati na skokove potrošnje i pokriti periode kada nema dovoljno sunca i vjetra.
Iako gas nije dugoročno rješenje, predstavlja važan most ka potpuno dekarbonizovanom energetskom sektoru.
Biomasa i lokalni izvori
Preostalih pet posto proizvodnje moglo bi dolaziti iz biomase, biogasa i energije iz otpada.
Ovi izvori imaju poseban značaj za lokalne zajednice, ruralna područja i razvoj sistema grijanja.
Prema preporuci međunarodnih i domaćih eksperata energetski miks za BiH izgleda kao što je prikazano u sljedećoj tabeli:
Idealni energetski miks BiH (cilj 2040–2050)
Pregled u procentima
Izvor energije Udio Zašto
Hidroenergija 30% Stabilna domaća baza
Solar 20% Ogroman neiskorišten potencijal
Vjetar 15% Komplementaran sa hidro
Nuklearna energija (SMR) 20% Stabilna bazna energija 24/7
Gasne elektrane 10% Fleksibilna tranzicija
Biomasa i ostalo 5% Lokalni balans sistema
Sistem koji funkcioniše u svim uslovima
Sugerirani miks bi omogućavao stabilan rad sistema tokom cijele godine. Ljeti bi solarni sistemi i hidroenergija pokrivali najveći dio potrošnje, uz mogućnost izvoza električne energije.
Zimi bi stabilnost osiguravali nuklearni kapaciteti, hidroelektrane i gasne elektrane. U sušnim godinama kombinacija nuklearne energije, vjetra i gasa spriječila bi potrebu za uvozom struje.
Ovakav model omogućio bi Bosni i Hercegovini da zadrži status izvoznika električne energije, stabilizuje cijene za građane i industriju te ispuni evropske klimatske ciljeve.
Energetski miks nije samo tehničko pitanje – to je strateška odluka koja će odrediti ekonomsku sigurnost zemlje u narednim decenijama.
Obzirom na sve okolnosti možemo reći da bi ovo bila odluka generacije. Vrijeme za donošenje te odluke je upravo sada.
(Autor teksta je ekspert iz oblasti energetike)