Zlatan Ibrahimović vjeruje da se svako treba držati onoga u čemu je dobar, što je vjerovatno razlog zbog kojeg opet govori o sebi. Milanov je napadač vjerovatno jedinstven među modernim vrhunskim nogometašima u tome što su, unatoč značajnom radu na terenu, najupečatljivije epizode u njegovoj karijeri dolazile iz njegovih usta. Najljepši ćete mu kompliment uputiti ako mu kažete da postoje trenuci u kojima je zaista tako dobar kao što kaže da jest, za The Guardian piše Jonathan Liew.
Naravno, nikad nećemo zaboraviti onaj solo-gol za Ajax protiv Brede prije 17 godina. Vrijeme kad je dominirao protiv Ryana Shawcrossa u prijateljskoj utakmici reprezentacija. Gol koji je postigao u praznu mrežu u debitantskom nastupu za LA Galaxy. To su samo zlatne uspomene. Ako je doista ozbiljan u tome da svako treba gledati svoj posao, možda bi trebao na trenutak ostaviti nogomet po strani i usredotočiti se na svoj pravi poziv - davanje provokativnih izjava o sebi u trećem licu - u čemu je zasad posve bez premca.
Ibrahimovićev posljednji potez u tom smjeru dogodio se prošle sedmice, kad su ga tokom intervjua pitali za mišljenje o LeBronu Jamesu. "Ne volim kad se ljudi određenog statusa upuštaju u politiku. Radite ono u čemu ste dobri, bavite se svojim poslom. Igram nogomet zato što sam najbolji u igranju nogometa. Ne bavim se politikom. Kad bih bio političar, bavio bih se politikom", odgovorio je Ibrahimović.
U jednu ruku, malo je u Ibrahimovićevu komentaru onoga što bi zahtijevalo i najmanji osvrt. Sport i politika već odavno idu ruku pod ruku. Sport je od najranijih dana bio sredstvo kontrole i način promjene, izraz moći i demonstracija otpora. Od Marcusa Rashforda, preko Colina Kaepernicka i Naomi Osake, do samog Jamesa, pojam sportskog aktivista rijetko je kad bio dublje ugrađen u našu kulturu.
Mi to znamo. I Ibrahimović to zna jer je već prije opisao Muhammada Alija kao svog najomiljenijeg sportaša zbog "onoga što je radio u ringu i izvan njega". Tako da je ovo možda jednostavno Zlatan koji gradi brend profesionalnog provokatora, nadarenog generatora citata i iritantnog mamlaza. Ipak, ako čitate između redaka, možda je moguće nazrijeti neki dublji impuls u Ibrahimovićevim ničim izazvanim komentarima, čije mete i tajming možda i nisu slučajni.
Zašto je Ibrahimović zauzeo ovakav stav? I zašto baš sada? Možda je na prvo pitanje lakše odgovoriti. Od njegova odrastanja u Malmöu mitologija o Zlatanu može se u osnovi karakterizirati kao potraga za osobnim kapitalom, bilo da je to snaga, ili golovi, ili reputacija, ili priznanja, ili bogatstvo. Dok je krčio svoj put kroz evropski nogomet, razvijao je svjetonazor čovjeka koji kroz bezobzirnu samouvjerenost i predanost postaje jedini autor svoje sudbine. "Ako vjeruješ u sebe, sigurno ćeš uspjeti. Sve ovisi o tebi", rekao je u jednom intervjuu za The Guardian.
I tako nevjerovatni golovi, komentari o ženskom nogometu, šamaranje suparnika, sposobnost da i dalje igra s 39 godina dolaze iz istog mjesta, tvrdnje o pravu pojedinca da čini što god želi. Dok je Ibrahimović igrao za Paris Saint-Germain, opravdavao je svoju plaću od 250.000 funti sedmično time što "tržište određuje cijenu", žaleći se na poreznu stopu na visoke prihode u Francuskoj te se proglašavajući nezainteresiranim za moralne nedoumice oko katarskog vlasništva nad klubom. "Bio sam tamo samo tri ili četiri puta i jako mi se svidjelo", rekao je o Kataru.
Nazovite to libertarijanstvom, nazovite to dirljivim uvjerenjem u svetost osobne odgovornosti ili porukom nezadovoljnim tinejdžerima širom svijeta. Sviđalo se to nama ili ne, to je duboko politička stvar. Borba za crnačka prava, nasuprot tome, širok je i globalni društveni pokret bez očiglednog mjerila pobjede. Ovo nije priča u kojoj se Ibrahimović može predstaviti kao nedodirljivi protagonist. Što ne znači da je antagonist tom pokretu.
Kao glasni zagovornik borbe protiv globalne gladi, kao žrtva rasizma u djetinjstvu, mogao je odlučiti preuzeti istaknutiju ulogu u borbi, pridružiti se razgovoru i postati saveznik. Ali da bi to učinio, trebao bi postati dijelom nečeg većeg i važnijeg od sebe samog. Nije sasvim jasno vjeruje li on da takvo nešto postoji.
Dok se približava 40. godini, Ibrahimović uviđa da se svuda oko njega pojavljuju novi heroji. Romelu Lukaku proglašava se "novim kraljem" Milana. Širom svijeta sportaši koriste svoje platforme da bi ukazali na nepravdu i zagovarali promjene te pritom dobivali nebrojene kulturološke pohvale. Igra se promijenila. Pravila su se promijenila. Naša ideja o tome kako bi sportska zvijezda trebala izgledati i zvučati se promijenila. Istinska veličina, vrsta nedodirljivog nasljeđa kakvom je Ibrahimović uvijek težio, dolazi s drukčijim zahtjevima.
Pa kada Ibrahimović ugleda Jamesa i Stepha Curryja kao novu klasu sportaša-aktivista, možda vidi i nešto drugo - put kojim nije krenuo, toplinu i priznanje koji su mogli biti njegovi. Vrstu sportske veličine koju, bez obzira na to što je postigao s loptom, nikad nije uspio dotaknuti, zaključuje Liew, prenisi Index.
