Da se Milorad Dodik mogao, a nije, suzdržati i ne zanijeti, poruka s mitinga u Banja Luci mogla je biti preokret na preokrenutoj političkoj sceni Bosne i Hercegovine.
Da je Dodik samo, a nije, prenio poruku isprike i pokajanja zbog žrtava u proteklom ratu, mogla je to biti poruka kao podloga s koje bi se trebalo pričati o potrebi da se i druge isprike i druga pokajanja pošalju u zaprljani eter ove zemlje.
Tlo natopljeno krvlju
No, Dodik se zanio, baš kao i govornici koji su prethodili njegovu obraćanju, pa je nakon izjava kojih smo se naslušali, napravio još korak dalje. Ili dublje. Tako je sve što se čulo s neprebrojanog okupljanja u Banja Luci jednostavno bilo osuđeno na salve osuda pogotovo jer se, galameći za skidanje etikete s naroda, stavila etiketa na sve drugo.
Ako izuzmemo izlizane političke mantre i neslane šale kojima je Dodik pokušavao uveseliti skup iako su stajali pred fotografijama žrtava pred kojima ne bi trebalo biti smijeha, Dodik je poslao poruku koja nažalost neće pasti na plodno tlo i koja je pala u sjednu redefiniranja genocida. A tlo u Bosni i Hercegovini, natopljeno krvlju, je toliko zatrovano da na njega ne može pasti nikakav plod a da ne istrune i prije nego što dotakne površinu.
Ako izuzmemo političke budalaštine, dodvoravanje masi, pumpanje ega i nepoznavanje teksta himne, Dodikova poruka o tome kako treba sve žrtve tretirati jednako nešto je o čemu treba razmisliti i na čemu bi ovo društvo, razvučeno u pričama o ratnim pobjedama koje su sve od reda porazi, trebalo ozbiljno poraditi. Ako već za to nije kasno.
Začarani krug
Suživot i pomirenje, budućnost u koju se kunemo i ljepota zemlje koju prežvakavamo, nemogući su bez istine o prošlosti ili barem bez priznanja da su u proteklom ratu, s trideset godina kašnjenja, svi bili i napadači i branjenici, i ubojice i ubijeni i pobjednici i poraženi.
Ispiranje mozgova generacijama koje trebaju graditi ovaj svijet nekakvim iskrivljenim lekcijama i prišivanjem etiketa neće donijeti ništa dobro osim opravdanja da se mi, eto, ovako lijepi, krasni i dobri, ubijamo svako trideset godina i da je to začarani krug iz kojeg se ovaj dio svijeta ne da iščupati. U tom krugu, svoje zločine pravdamo osvetama za prošlost i svoje živote dižemo u nebesa zbog smrti naših neprijatelja.
No, mi sve svoje borbe za suživot svodimo na brojanje koje nam nikako ne ide od ruke. Nebrojeno je primjera, što banalnih što ozbiljnih, u kojima se igramo brojkama često bez pokrića.
Brojanje
Slušamo brojanje obljetnica, samo da bi netko od nas bio stariji od onog pored nas, gledamo brojanje skokova samo da bi rekli da onaj tko ne skače mrzi Bosnu i nabrajamo silne povijesne crtice bez da smo sigurni znamo li mi uopće svoju povijest. Ne znamo prebrojati glasove pa se sami sebi smijemo iako tvrdimo da gradimo državu čije godine brojimo onako kako našem patriotizmu paše. Ne znamo prebrojati ni žive jer ih brojimo da su nam sigurni izborni popisi a ne strategije koje se donose na osnovu broja stanovništva. A onda, na kraju i najgore, brojimo mrtve kao da su klikeri koje gubimo ili dobivamo u igri guranja svojeg jada u veliku rupu bez dna.
Igrajući se tako mrtvima i brojeći ih kao da su potrošna roba – a sudeći po spomenutom povijesnom krugu pravdamo se da jesu – zakopavamo žive ali i one nerođene koje će sudbina ubaciti u svijet preko ove zemlje u kojoj je smrt vrjednija od života.
Zapetljali smo se u sebe i možda je već kasno za krenuti iznova, staviti ruku na srce i oči pred ogledalo pa priznati sebi, na svim stranama, kako nismo toliko sveti i kako su oni pored nas manje babaroge nego što jesu. A ako već ne možemo to priznati živima, onda bismo trebali mrtve gledati kao na uzaludne žrtve na svim stranama i njihove smrti kao gubitak svih nas a ne kao jeftine brojke, naše pobjede i nečije poraze.
Jasno je – iako je kasno – da treba poraditi na tome da kampanje nisu prozivanje din-dušmana i ostalih babaroga u drugima i da ne možemo odgajati buduće naraštaje na pričama o tome kako su svi drugi, samo zbog znaka i predznaka, neprijatelji i da smo mi vrjedniji i ubijeniji više od njih.
Magareće uši
Ne možemo misliti na budućnost, ako ćemo tako ozbiljnoj stvari kao što je naša prošlost prilaziti na način da se igramo brojevima i činjenicama. Ne možemo misliti na život, suživot i kako li su sve nazvali naše življenje, ako ćemo umotavati isprike.
Nije i neće Dodikova izjava o isprici i žalosti, kao i molba da se ne stavlja etiketa na čitav narod – a sva tri naroda ovdje vucaraju etikete za sobom – ako se govori u galami koja zasjeni sve ostale namjere.
Da je Milorad Dodik, a nije, samo rekao da traži da se poštuju žrtve njegova naroda kao i druge, da ne želi etikete nad svojim stadom, da prozove pravosuđe koje bira tko je kriv, poruka s mitinga bila bi nešto drugo. Da nisu govorili, zapjenjeno, svi drugi, negdje bi se mogla iščitati i iskrenost.
No, pitanje je koliko naše magareće uši žele čuti i koliko takve poruke mogu doprijeti do nas ako se sve naše svelo na brojanja mrtvih koje koristimo za igračke živima. Pitanje je i kako u ovoj zemlji galamiti za pravdu kad nikome nije sporno što jedan patriot može pobjeći od presude zemlje u koju se kune a drugi patrioti i domoljubi ne mogu. Pitanje je i kako galamiti za život kad se nečije smrti umanjuju a nečije opravdavaju i kad se još na društvenim mrežama može čuti kako je nekome žao što ih nismo pobili još više.
Da je Dodik poslao iskrenu poruku, a nije, i da smo mi svi sami sebi isti, a nismo, bilo bi drugačije. Ovako ćemo samo nastaviti brojati svoje mrtve za političke poene i pokopavati žive za političke poraze.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
