Potreba za ukrašavanjem utkana je u nas od davnina. O tome u dalekoj prošlosti najbolje svjedoče, drevni Egipćani koji su razvili bogatu ikonografiju ukrašavanja.
Među brojnim egipatskim ukrasima, u zadnjih nekoliko godina, pozornost su privukli tajanstveni stošci za glave.
Ukrasi za muškarce i žene
Ovi se ukrasni predmeti na glavama starih Egipćana prisutni u likovnoj umjetnosti Egipta od vremena Novog kraljevstva pa sve do završno s dobom Ptolomejevića. Oni se javljaju u prikazima elite, ali i običnih ljudi. Krase glave žena i muškaraca. Nosili su se na perikama, jednako kao i na obrijanim glavama. Stožac za glavu bio je obično bijel, no mogao je imati i drugačije boje, kao što je mogao imati dodatnu dekoraciju. Prigode u kojima se javljaju likovni prikazi ovih ukrasa na glavama su vrlo različite. To je mogao biti lov, banket, sviranje glazbala, rađanje ali i brojne druge prigode. Upravo zbog tako raširenog spektra aktivnosti u kojima se stožci javljaju, teško je naći među njima neki zajednički nazivnik i definirati im preciznije svrhu.
Skepsa prema ovim ukrasima
Prvotna rasprava o svrsi ovih ukrasa je zahvaljujući arheološkoj percepciji etnoloških istraživanja završila konstatacijom da su Egipćani možda kosu tako mirisali. Naime, do tog su zaključka došli pojedini arheolozi uspoređujući više ili manje recentne običaje u nekih afričkih plemena, koja utrljavaju životinjsku mast u kosu. Sve do nedavno nije bilo niti jedinog materijalnog dokaza koji bi posvjedočio da su ovi predmet doista i postojali izvan zone umjetnosti. Nepostojanje materijalnih dokaza, ili zapravo njihovo ne nalaženje, stvorilo je skepsu prema realističnosti ukrasnih stožaca.
Veliko otkriće u Amarni
Godine 2005. pozornost egipatske arheologije usmjerena je na neelitno stanovništvo. U tom kontekstu počinju istraživanja kompleksa grobnica u Amarni. Amarna je bila prijestolnica faraona Ekhnatona. Tijekom njegove vladavine došlo je do velikih promjena u vjerovanjima Egipćana, u odnosu na ranije dinastije. Tako se u pogrebnoj sferi pojavilo novo uvjerenje da mrtvi nakon smrti ne odlaze k Ozirisu već Atonu, odnosno da mrtvi nastavljaju svoj život među živima pod svjetlom Sunca, piše Povijest.hr.
Godine 2010. arheolozi su iskopali dva neelitna groba koja su datirana u drugu polovicu 14. stoljeća prije Krista. Oba groba su pripadala neprivilegiranim osobama koje su na sebi imale ove stožaste ukrase. Jedan grob pripadao je djevojci koja je bila u svojim dvadesetim dok je u drugom bila osoba koja je u trenutku smrti imala između 15 i 20 godina. Kosturi su imali deformirane zglobove, a stručnjaci pretpostavljaju da je riječ o plesačima s obzirom na velike deformacije kostiju udova, kao i njihovu mladost. Oba su groba opljačkana, pa su i ovi neobični ukrasi do nas došli u lošem stanju. Fluorescentna spektroskopija je pokazala da je riječ o predmetima koji su bili primarno izrađeni od pčelinjeg vojska, a ne tamjana i masti – kako se to pretpostavljalo. Vosak je imao svojevrsnu postavu u vidu tkanine koja je služila za učvršćivanje predmeta na glavi. Zanimljivo je da vosak nije nađen na kosi pokojnika, što znači da nije došlo do prijenosa voska na kosu. Rezultati ovih istraživanja u Amarni objavljeni su 2019.
Ovi ukrasi imali su simboličnu svrhu te su kao takvi posjedovali duhovno značenje i trebali su očito pomoći pokojnicima u zagrobnom životu. Prisutnost ovih ukrasa vjerojatno sugerira pročišćenje osobe koja ukras nosi, i njezinu i vezu s božanstvom.
