Očajnički projektujući da je sve kao što je bilo, Kremlj samo naglašava koliko se toga promijenilo.
Bilo je to 36 sati koji su dali uvid u kraj vladavine ruskog predsjednika Vladimira Putina. Skoro svaka akcija bila je nevjerovatna, u najboljem slučaju prije sedam dana – mnogo toga je bilo nezamislivo, prije 17 mjeseci, piše CNN u svojoj analizi.
Odani poslušnik osuđuje pretpostavku invazije, a zatim tvrdi da je vazdušni napad bio usmjeren na njegove trupe, prije nego što je zauzeo veliki vojni grad bez sukoba, rekao je Prigozhin, a zatim marširao do nekoliko stotina milja od Moskve. Ali iznenada on izvodi zbunjujući preokret, okrećući se nazad kako bi izbjegao krvoproliće, jer Kremlj tvrdi da je Aleksandar Lukašenko, predsjednik Bjelorusije prema kojem se Putin, čini se, odnosi s prijezirom, posredovao u dramatičnom odlasku, u kojem se pobunjenik koji ima svoj oklop vezan za Moskvu, odlučuje za egzil u Minsk.
Čak i kada se prašina slegne, još uvijek nema smisla. Važno je zapamtiti da tek treba da čujemo od Jevgenija Prigožina da je prihvatio izgnanstvo u Bjelorusiji i da vidimo dokaze da su se njegove jedinice zaista povukle. On je otvoreni proliferator dezinformacija. Trebalo bi da budemo podjednako sumnjičavi prema očiglednom naklonu kojim je portparol Kremlja Dmitrij Peskov pokušao da poveže ovu zapanjujuću epizodu u subotu uvečer. Dva sata ranije, Wagner je bio na kapiji glavnog grada (skoro), a onda mu je odjednom sve oprošteno.
Nedostaju veliki dijelovi ove priče. Možda nikada nećemo saznati šta se desilo. Mnoge emocije mogle su promijeniti Prigožinov kurs. Je li napredovanje na sjever bilo previše lako? Da li je prihvatio da će ulazak u glavni grad ostaviti njegove ljude ranjivim, čak i na slab odgovor ruske vojske? Zar mu se redovna vojska nije pridružila u dovoljno velikom broju? Da li je vjerovao da će popuštanje samo povećati njegovu podršku? Dok na površini, Prigožinov potez čini da izgleda slab, čak i gotov, on je donosio odluke u proteklih 36 sati.
Putin je ostao na reakciji. U početku šutljiv, a potom bombastično ljut i samouvjeren, obećavajući „neizbježnu kaznu“ za „ološ“. Ali nekoliko sati kasnije, sve je to zaboravljeno. Putinovo emocionalno stanje - kad bi se znalo - nedvojbeno manje otkriva od njegovih postupaka. Pustivši Prigožina da ode, i očigledno gurnuvši čitavu pobunu pod tepih, on je djelovao najslabiji u posljednje 23 godine.
Moguće je da će njegove specijalne službe sada polako progoniti Wagner i njegove pristalice, daleko od blještavila posljednja dva dana. Ipak, rješenje Kremlja za problem bilo je i spuštanje tenzija. To je potez koji je toliko u suprotnosti prema svemu za šta se Putin zalaže, da može samo sugerirati da nije imao drugog izbora: da su mu nedostajale snage da bude siguran da može zadržati Prigožina.
To je možda veća lekcija takozvanog Marša pravde. Ne da šef plaćenika nije poslao skromne snage u Moskvu da izvedu državni udar, već da ga je Kremlj morao pustiti.
Putinova ranjivost je zagarantovana
Putinova pozicija je očigledno slabila zbog katastrofalnog lošeg upravljanja ratom. Međutim, zvaničnicima i analitičarima se mijenjao način na koji će biti smijenjen - koje su moguće okolnosti to mogle dozvoliti. Ovo nije bila vjerovatna opcija.
Ali sada se to dogodilo, imamo bljesak iza guste zavjese na koju se Kremlj oslanja da sakrije svoj konflikt, nesposobnost i slabost, omogućavajući mu da projektuje ogromno povjerenje – postsovjetsku svemoć. Čini se da je tamo prilično ružno.
Sada je to vidio i ostatak svijeta – od Ukrajine preko NATO-a do Putinovih saveznika. Posebno su neki prijatelji bili tihi: Kazahstan i Iran – od kojih su oba dužna Rusiji prošli dug – nazvali su ovo „unutrašnjom stvari“. To nije nekvalificirana podrška.
Možemo samo nagađati da li će pomisao na Prigožina na čelu izazvati toliku paniku u elitnim seoskim kućama u predgrađu Moskve koje podržava Putina. Ipak, njegova ranjivost je sada osigurana, prvi put u 23 godine – dvije decenije u kojima je stekao brojne neprijatelje i dugove. (Smiješno je tvrditi da su posljednja dva dana bila razrađena šarada osmišljena da nekako poboljša Putinovu poziciju ili da pruži izgovor za eskalaciju. Ovo je potpuno unutrašnja stvar koja odvlači pažnju od hitnih potreba rata. Činiti glavu Kremlja ovako nedvosmisleno slabom, nikako ne može ojačati njegovu poziciju).
Pa gdje ovo ostavlja Rusiju i njene uznemirene protivnike? Ne možemo znati šta slijedi, ali će vjerovatno slijediti eksplozivno nestalan obrazac iz posljednja dva dana. Prigožin može nestati na nekoliko mjeseci. Putin bi mogao napraviti neke promjene u svom vojnom štabu. Stvari mogu izgledati “normalne”. Ali oni su se apsolutno promijenili i nazire se post-putinov svijet – i dramatična sila potrebna da se on nametne. To mu se čini kao početak kraja.
Najjači katalizator svake promjene bit će utjecaj ove bizarne drame na ukrajinske frontove.
Nemoguće je zamisliti da niz fluktuacija ruskog vojnog prisustva nije oslabio odbrambene položaje na jugu i istoku – upravo na mjestima gdje Ukrajina gura naprijed. Najoptimističnija procjena koju biste mogli da date jeste da je ruski vojni moral sigurno osjetio štucanje dok je gledao svog glavnog komandanta i najistaknutiju vojnu ličnost kako se igra 24-satne igre jastreb-golub. Da li biste ovog vikenda zaista dali svoj život na ruskim linijama fronta, s obzirom na nered koji vidite u višoj komandi?
Ukrajina tvrdi da već ide naprijed. Prerano je znati kakav je utjecaj Marš pravde imao na rat. Ali Kremlj mora biti akutno svjestan štete za pozicije Putina i Prigožina ako se ovaj sukob – koji je Moskva uokvirila kao egzistencijalnu bitku protiv NATO-a – na kraju izgubi. Možda je to potpuno prepoznavanje tiho pothranjivalo bizarne odluke i preokrete dok su Wagnerovi borci tako lako napredovali u subotu na sjever na autoputu M4 do Moskve.
