Prvi dio naslova je Heraklitova izreka. Izvorno, sastoji se od samo tri riječi. Na primjeru Hasana Salihamidžića dobiva još jednu potvrdu istinitosti, što ćemo kasnije elaborirati.
Drugi dio naslova je tvrdnja autora ovoga teksta, koja je u suštini provokativna, ali će je autor pokušati potkrijepiti činjenicama. Tačnije činjenicom.
Kolokvijalno, Hasan Salihamidžić najveći je mangup rođen pod nebeskim svodom kojeg omeđuju granice BiH u modernoj historiji ove zemlje i uz Huseina kapetana Gradaščevića, Ivu Andrića, Vladimira Preloga i možda još nekoliko historijskih likova najveći u cjelokupnoj. Najostvareniji po Maslowljevoj teoriji aktualizacije.
Planetarno prepoznatljiv uspjeh
Tvrdnja će nekome zvučati pretjerano, ali samo zbog subjektivnosti, površnog poznavanja života i svijeta, internacionalnih prilika i konstelacija ili zato što se Hasan bavi najvažnijom sporednom, a ne izvjesnim glavnim stvarima, pa se njegovo ne "pika".
Definitivno, možda još uz Ivicu Osima, Salihamidžić je najcjenjnija, najpoznatija i najpriznatija ličnost u svjetskim okvirima koja ima ikakve veze s BiH trenutno, ma o kojoj branši se radilo (bregovići i kusturice sitna su buranija).
Pokušate li pronaći još nekoga kome nisu tražili pasoš na pokaz kada bi automobilom prelazio razne granice, nekoga u čijem bi se društvu Michel Platini osjećao poput fićfirića osrednje kompetentnosti i harizmatičnosti, za kojeg se u nekom ozbiljnom evropskom gradu bore da mu daju ulicu još za života... teško ćete u tome uspjeti.
Raznih je velikih ljudi dala naša zemlja. I umjetnika i poduzetnika, i sportista i vojskovođa, premda svi oni i ne moraju biti od nekog velikog čojstva, no malo ih je svjetskog renomea.
Da su dostigli poštovanje, divljenje i ugled daleko od svoje učmale, raznim kompleksima i mizernostima opterećene sredine, gdje je crkavanje komšijine krave životni imperativ i primarni uzrok sopstvene sreće, tamo gdje se dvije bolnice nadmeću ko će se baviti izolatorijem u vremenu globalne pandemije, gdje su koalicioni partneri jedni drugima opozicija, gdje fudbalski tim koji ne prođe pripreme pobijedi velikana u sezoni u kojoj ovaj slavi stogodišnjicu postojanja... Ukratko tamo gdje je prestala davno postojati logika, ta mrska disciplina, gdje su i oksimoroni relativizirani.
Sjećanje jednog "dečeca"
Bio je 16. avgust 2006. kada je ovaj potpisnik pomalo podrhtavao od uzbuđenja. Tragom špekulacija naišao je do jedne vrlo nadahnjujuće - doći će u Sarajevo Michel Platini, već je rezerviran rotirajući restoran "Plava prizma" da tamo čalabrcne, no hajde on, nego mogao bi se pojaviti i Zinedine Zidane.
Kao mlado momče, "dečec" koji je u to vrijeme jedine autoritete imao u dvojici, od kojih je jedan čovjek srednjeg imena Yazid što je samo nekoliko sedmica ranije blistavu karijeru završio na najneblistaviji mogući način u finalu Svjetskog, njegovog prvenstva, želja iznad koje želje nema bilo mu je da mu nekako priđe i tako konačno shvati da taj čovjek zaista postoji, da je stvaran, eventualno da se sa njim uslika.
Ni na kraju skromne pameti, u skrivenom kutku pilećeg mozga nije mu bio ni Hasan Salihamidžić, ni reprezentacija BiH koja će taj dan imati čast da prva odigra utakmicu protiv aktuelnog viceprvaka svijeta (Francuska) kao što je onda imala kada je u Sarajevo 96. stigla Italija.
Zidane taj dan logično nije bio u Sarajevu, nije za tim bilo apsolutno nikakve potrebe, pa će taj 16. u avgustu ovaj što ovo piše pamtiti samo po neutemeljenom uzbuđenju i zato jer se od dresa s državnim grbom BiH naprasno oprostio drugi jedan velikan, što ga u Njemačkoj zovu Brazzo. Za to je, logično, kao što je sve kod njega logično, bilo itekako potrebe.
Da ništa od brojnih saznanja - prema kojima ga je iz reprezentacije indirektno svojim odnosom izbacio Emir Spahić te da je imao sukob sa kapitenom Barbarezom i selektorom Sliškovićem - nije tačno, Hasan je imao milijardu drugih razloga da tog dana nakon poluvremena kaže zbogom đaci. I reprezentaciji i ljudima čija je sreća isključivo zavisila od toga hoćemo li nekoga pobijediti, negdje se plasirati.
Salihamidžić tog 16. avgusta 2006. iznebuha je saopćio svojim saigračima i visokopozicioniranim "čimbenicima" u Savezu da više ne može, da je dotjerao cara do duvara, a u narednim danima u eter je puštena priča da je razlog zdravstvene prirode te kako je isuviše iskasapljen da bi se i dalje odazivao selektoru. Kao da mjesec, dva ili tri ranije nije bio dovoljno iskasapljen i kao da se takve odluke o konačnom zbogom svugdje na svijetu i inače, generalno, donose na poluvremenima prijateljskih utakmica u avgustu...
Hasan je tim činom prekinuo mrcvarenje. Uzevši 15 titula dotad uključujući Ligu prvaka (do dana današnjeg to je od bh. igrača pošlo za nogom još samo Elviru Baljiću čiji je doprinos u Realu bio trivijalno mizeran), nije mu se valjda više dalo da bude nosač Samuel tereta konstantnog prigovaranja i kljucanja kako ne daje za reprezentaciju dovoljno i ne igra pod zastavom BiH kao u dresu bavarskog giganta.
Čovjek koji je zabio u Bolonji prvi "domaći" gol u kvalifikacijama, koji je isto učinio i na Koševu protiv Italije, koji je sa Španijom, ono kad Exteberia dade onaj nemogući gol, odigrao bekovsku simultanku koju bi svaki desni bočni u nastajanju trebao sebi puštati barem jednom sedmično, čovjek koji je iz mjesta pogodio Bolića u trepavicu za 1:1 u najtragičnijoj utakmici generacije protiv Danske 2003...
Totalno drukčiji od drugih
Da su u životu vrlo bitni raniji događaji za nešto što će uslijediti kasnije brojni su primjeri. Šta god da radimo trebamo paziti o koga bi se mogli ogriješiti isto kao što ne znamo čija će nas nafaka i kada sustići, najčešće kada se najmanje nadamo. Hasan Salihamidžić danas ne bi bio to što jeste, sportski direktor prvaka Evrope i jedan od najzaslužnijih ljudi što su Bavarci toliko dominantni da nije u jednom trenutku u glavi prestao biti Bosanac, tačnije Hercegovac.
Da kao ostvaren igrač nije kontinuirano doživljavao pokude svojih sunarodnjaka samo zato što je bio - drugačiji. Što je prihvatio da sluša i radi kako mu se kaže, a to se kod nas najmanje benda i što je vremenom postao Švabo. Kao Ivica Osim.
Hasanu Salihamidžiću smo svi mi u BiH pomogli da dosegne premijersku funkciju u jednom ne samo fudbalskom klubu već korporaciji, gigantu vrijednijem od pola svjetskih država uključujući i BiH. Pa i da nije nikakve zasluge imao u osvajanju triplete, zapitajmo se ko je još ikad dosad mogao biti sportski direktor najveće sportske države u državi.
Pomogli smo mu jer je mogao da vidi, uporedi i zaključi - ako želim biti neuspješan trebam razmišljati kao oni, ako želim biti uspješan, moram se razlikovati od njih, pa makar se ti moji rađali i u Njemačkoj.
I na kraju "valjali" smo mu jer ko nama ne valja taj provjereno postane gigant i kapacitet za velike stvari. (Sjetimo se samo da je raji Džeko bio bedevija na početku karijere, a i Miralem Pjanić već polako ide stopama Hasanovim kada je reprezentacija u pitanju).
Stvar je "prosta kao pasulj": tamo gdje nema puno pameti, a posebno sistema kako će valjati neko s pameću i odrastao u sistemu?
Hasan Salihamidžić da je bio sklon Mitru Miriću i sličnim, kao što je zavičajnim oblicima ponašanja sklona većina sličnih gasterbajter-fudbalera, bio bi "tek" legendarni Bajernov bek i najuspješni bh. fudbaler. Ovako, zbog svoje ćudi, nerazumljive tamo odakle je potekao, sudbina mu je namijenila sasvim drugu ulogu, davno ga regrutirala za ovo što sada jeste.
A Heraklit? Ta će, prije rata potpisat' se nije znao...
