"Zločinci, žrtve, bogataši, užasno siromašni, gladni ljudi, nesretni, nevakcinisani, promrzli, očajni, svi su danas tu, u zemlji koja nam curi iz ruku, i iz koje se odlazi trkom i ne okrećući se... Majke ostaju uplakane, zemlja pusta, grobovi zarasli, njive neorane, djeca nerođena...", kazao je ovo u intervju za Raport, Darko Cvijetić, književnik iz BiH.
Rođen je u Prijedoru, gdje i danas živi i radi. Za roman Schindlerov lift, dobio je i nagradu Fric, za najbolju objavljenu proznu knjigu u Hrvatskoj u 2019. godini.
Bitno je napomenuti da Cvijetić također piše pjesme i kratke priče, redatelj je i dramaturg u pozorištu u Prijedoru. Za naš portal je govorio o književnosti, ratnim traumama ali i o trenutnoj političkoj situaciji u BiH.
Predstava "Schindlerov lift" koju je režirao Kokan Mladenović izvedena je u više gradova bivše Jugoslavije. Prošle godine je i osvojila nagradu na festivali Dani Jurislava Korjenića. Jeste li očekivali ovoliki broj reakcija?
Mislim da je za svaki umjetnički čin opstanka vrijedno reagiranje publike - čitateljske ili teatarske, svejedno je! "Schindlerov lift" pratilo je, prati i sasvim sigurno pratit će još čitav niz reakcija. Prvo, predstavu je režirao izvrstan, veliki redatelj, veliki maštač, mag igre, duboke moralnosti i nevjerojatno istančanog estetskoga koda pri čitanju kako klasika, tako i suvremenika. Odmah potom jest autorski tim Kamernog teatra 55, stroj koji proizvodi vrhunske predstave (kao "Sjećaš li Doli Bel", "Helverova noć", "Žaba", Hadersfild"...)! Spoj takvog teatra i takvog redatelja - bio je raketno punjenje za maštu i traženje novih pozorišnih adekvata književno kazanim istinama. Jezik koji je radom na romanu autorski tim stvorio, uz izvanrednu muziku Irene Popović i genijalnu scenografiju Adise Vatreš Selimović, i to uprkos pandemiji, policijskim satovima i posvemašnjem strahu - progovor je o neprogovorivom! Ljudi su tu iskrenost prepoznali, zato su emotivne reakcije razarajuće.
Roman se izlio iz mene
Vaš roman Schindlerov lift osvojio je veliki broj priznanja. Jedno od značajnijih priznanja je svakako i nagrada Fric. Kako sada gledate na sva priznanja koja ste dobili za ovo djelo?
Priznanja se u redu, ali su meni još značajnija reagiranja čitatelja u Italiji, Njemačkoj, Poljskoj... Danas, zahvaljujući instagramovanju, možete pratiti i imati uvid u život i vaše prevedene knjige. Tu čitate čuda - čitatelji u Italiji, recimo, vezivali su pojam crvenog solitera za ideologiju i vrijeme kada je nastajao i sl. No, suze moje susjede, koja je pročitala roman i našla svoju sudbinu u sudbini lika kojeg opisujem, još je i najdirljivija nagrada.
Malo bih se osvrnula i na sam roman. Schindlerov lift je priča o Crvenom soliteru u Prijedoru, njegovim stanovnicima, koje je zadesila ratna tragedija. Pripremajući se za ovaj razgovor, vidjela sam da ste jednom prilikom kazali da Vam je trebalo 23 da napišete roman, ali da je ova priča u grlu stajala 23 godine?
Tehnički, da, pisao sam 23 dana i noći bez stajanja, bez pauze... Roman se izlio iz mene, nakupljan četvrtinu stoljeća. Nezadrživo. Postoje riječi koje pisac ima kao sudbinu, koje sanjanju njega, pa je tako Crveni soliter poprište metafore o stropoštavanju jedne zemlje u sopstveno blato, bijedu i neljudskost, uz jauke nevinih, nezaštićenih, slabih i drugačijih. Crveni soliteri svuda postoje diljem nesretne umrle zemlje, i ne samo nje.... Ima ih u Donbasu, u Bagdadu, ali i u Amsterdamu, Chicagu, kao i Vukovaru, Jeruzalemu ili Sarajevu...
Kada ćemo se smijati?
Možemo li reći da ste otvorili bolna pitanja? Nekako u BiH svi imamo rane i jednako nas bole. Koliko je ovo negdje bio put do suosjećanja, ozdravljenja? Vi pišite i o dobru i zlu koje čuči u svakom čovjeku.
Možemo prije reći da rane nikada nisu ni zatvorene, da iz njih neprestance curi sukrvica (sukrivica), limfa curi, znoj i davno po grlu nakupljane suze... Jedini način da ozdravimo jest da na drugome, da na bližnjemu vidimo rane njegove, i da od njega, potom, tražiti možemo da nam pomogne da svoju ranu previjemo, isplačemo i ne ponovimo njezino nanošenje ikada i ikome! Kada ćemo se smijati? Kojeg proljeća? Sada, sada moramo ozdraviti unuka naših radi!
Kako se danas živi u Prijedoru? Sreću se li tamo, i danas, lica žrtava i krvnika, svakog dana?
Naravno, ali to nije više samo prijedorska specijalnost. Zločinci, žrtve, bogataši, užasno siromašni, gladni ljudi, nesretni, nevakcinisani, promrzli, očajni, svi su danas tu, u zemlji koja nam curi iz ruku, i iz koje se odlazi trkom i ne okrećući se... Majke ostaju uplakane, zemlja pusta, grobovi zarasli, njive neorane, djeca nerođena...
Tri potpuno prazne kuće
Osvrnula bih se samo kratko i na trenutnu političku krizu u BiH. Građani i nakon 30 godina, ponovo žive u strahu od ponovnog rata. Kako Vi gledate na situaciju? Nije li odavno rat iz nas? Političke elite zveckaju oružjem. Vjerujete li da je ovdje ponovo moguć rat?
Ovdje više ništa nije moguće. Pa ni rat. Sve je ovdje neuspješno, jer ne postoji kvantum volje da ovako lijepa
zemlja bude voljena od ljudi koje je porodila. Rekoh - egzodusna zemlja, bez ideja, bez ikakve strategije, puna
osokoljavane mržnje, s elitama koje su moralni potop. Nikakvu nadu ne gajim. Imam dovoljno godina da moja zgađenost ima iskustveno uporište. Kakvi su momci, na sve tri strane, izginuli za zemlju koja ne treba nikome. A evo, još bi je dijelili, da svake tri kuće budu nekakva zasebnost, pa makar i tri potpuno prazne kuće.
Dugo godina ste u književnosti, dugo godina pišete i poeziju. Kakav je položaj pisaca u društvu, tačnije u BiH?
Položaj pisaca u Bosni i Hercegovini - ne postoji. Svuda u tzv. regionu primjećujem barem deklarativnu brigu o ljudima koji pišu, koji stvaraju umjetnost, ali ovdje je gotovo sve pušteno niz vodu. Pisci su potpuno nezaštićeni, pisanje je incidentnost, pa još po sebi samoj. Mi sami ne znamo šta će nam uopće ikakva umjetnost. A možda baš usprkos svemu, ovdje se stvara najbolja književnost u rečenom regionu. Kazat ću samo nekoliko imena jer ću svakako ispustiti nekoga - Semezdin Mehmedinović, Selvedin Avdić, Josip Mlakić, Magdalena Blažević, Stevo Grabovac, Draško Sikimić, Senka Marić, Tanja Stupar Trifunović, Almir Imširević, Damir Uzunović, Almin Kaplan, Elvedin Nezirović... Svaka bi književnost prisvajala pisanje ovih ljudi. Pritom, nikako ne treba smetnuti s uma postojanje dva regionalna festivala književnosti koji se odvijaju redovito - sarajevski "Bookstan" i banjalučki "Imperativ" !
