Katar je država robova. Tokom izgradnje infrastrukture za Svjetsko prvenstvo umrijet će više radnika od broja igrača (736, op. a .) koji će igrati na SP-u. Upozorila je ovim riječima na teške uvijete u Kataru još tamo 2013. godine tadašnji glavni sekretar Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC) Sharan Burrow.
Prema tadašnjem izvještaju sindikalne organizacije, u jednoj od najbogatijih svjetskih država strani radnici, većinom iz Nepala i Filipina, dobivali su manje od jednog eura, tačnije 78 centi, za sat rada.
"Smješteni su u skučenim prostorijama u kojima temperatura prelazi 50 stepeni Celzijevih, a nema klimatizacijskih uređaja. U velikom broju slučajeva uopće ne mogu napustiti Katar jer su im poslodavci oduzeli putovnice", navedeno je.
Nema pomaka
"Unatoč svim obećanjima, nema nikakvog pomaka. Sljedeće ćemo sedmice početi s globalnom kampanjom kako bismo izvršili pritisak na Međunarodnu nogometnu federaciju (FIFA). Ovdje se radi i pitanju života i smrti velikog broja ljudi", izjavio je za njemački Bild te iste godine glasnogovornik ITUC-a Tim Noonan.
Godinama se već nižu priče o nehumanim uvjetima koji vladaju u zemlji domaćinu idućeg svjetskog nogometnog prvenstva. Guardian je prije par godina u svojoj reportaži istaknuo kako nepalskim radnicima plaće nisu isplaćene mjesecima, da su morali raditi, a da istovremeno nisu imali pristup vodi do kraja radnog vremena, da su spavali u napuštenim kućama i hostelima koji su bili toliko prljavi da se s vremenom veliki broj njih zarazio. Neki izvori čak i tvrde da su nakon 12-satnog rada morali moliti za hranu.
Ne mogu otići
"Voljeli bismo otići, ali nas kompanija ne pušta. Bespomoćni smo. Žalim što sam ovdje došao, ali ne mogu ništa. Želio sam zaraditi da prehranim porodicu, ali nisam, kao i većina ljudi ovdje, imao sreće", rekao je svojevremeno Guardianu jedan od radnika.
Amnesty International je 2016. također upozoravao na probleme te su naveli ako su radnici u Kataru potplaćeni, ucijenjeni i rade u teškim uvjetima. Zbog toga su prozvali Fifu, kojoj takve priče nisu zasmetale pa i unatoč velikim pritiscima nisu odustali od organizacije SP-a u toj zemlji.
"Radnici često žive u prljavim, prenapučenim sobama, u lošim higijenskim uvjetima. Prema katarskom zakonu dozvoljene su sobe sa samo četiri kreveta, no u stvarnosti, u jednoj sobi spava po osam i više radnika. Svi radnici koji su razgovarali s predstavnicima Amnesty Internationala, su bez putovnice. One su im oduzete po dolasku u Katar. Ako žele napustiti zemlju, moraju dobiti 'izlaznu dozvolu' koju im izdaje njihov poslodavac. No, često se ignoriraju takvi zahtjevi, pod izlikom trajanja ugovora. Stoga radnici moraju čekati odobrenje i po dvije godine", stajalo je u Amnestyjevom izvještaju.
Nadalje otkrili su što se dogodi ako se radnici požale na radne uvjete ili potraže pomoć.
Prijetnje
"Kad sam ušao u ured svog šefa i kazao mu kako se želim vratiti kući jer mi stalno kasni plaća, on se izderao na mene i rekao da nastavim raditi ili neću nikad otići", kazao je radnik sa stadiona Khalifa.
Jedna od tvrtki koja sudjeluje u izgradnji stadiona Khalifa tjerala je svoje radnike na prisilni rad. Onima koji odbiju, prijetili su otkazom, policijom i deportaciji, bez isplate plaće koju su zaradili, a nije im isplaćena.
"Naš šef je rekao: Ovi ljudi su lijeni. Ako budu pravili probleme ili pokušaju, prijavite ih na policiju", kazao je svojevremeno Kamal, radnik iz Nepala.
Umrlo preko 6000 radnika
Guardian se ovom temom pozabavio i početkom ove godine. Objavio je kako je najmanje 6500 radnika preminulo u posljednjih desetak godina uslijed loših uvjeta i toplotnih udara.
Ovog tjedna pak Daily Mail donio je također reportažu iz Katara.
"Smrt u pustinji: Migranti u Kataru rade za 12 funti dnevno gradeći stadione za Svjetsko prvenstvo i umiru na vrućini", naslov je njihova teksta.
Ističu kako su uvjeti u kojima rade katastrofalni te opisuju detaljno što sve prolaze kako bi za smjenu od 11 sati dobili 12 funti. Otkrivaju kako radnici od svog kampa putuju autobusom sat vremena do posla, što im nije plaćeno, da bi potom na paklenoj vrućini klečali na koljenima postavljajući pločnik oko stadiona u Lusailu koji će primiti 80.000 gledatelja. Ujedno najvećeg.
Kako bi se malo maknuli od sunca i predahnuli od teškog rada osigurano im je jedno mjesto veličine autobusne stanice. Ne treba niti govoriti koliko je to nehumano. Dovoljno je samo pročitati izvještaj Amnesty Internationala u kojem se piše i o smrti migranata.
Nehumani uvjeti
"Suman Miah (34) kolabirao je i preminuo nakon što je predugo radio na temperaturi od 38°C. Tul Bahadur Gharti (34) preminuo je u snu nakon što je deset sati radio na otvorenom na temperaturi od 39°C".
Problem, o kojem je već bilo riječi je i taj što radnici ne mogu napustiti posao ni zemlju bez dozvole poslodavca.
Svi radnici koji su razgovarali s predstavnicima Amnesty Internationala, su bez pasoša. Oni su im oduzeti po dolasku u Katar. Ako žele napustiti zemlju, moraju dobiti 'izlaznu dozvolu' koju im izdaje njihov poslodavac. No, često se ignoriraju takvi zahtjevi, pod izlikom trajanja ugovora. Stoga radnici moraju čekati odobrenje i po dvije godine.
Pitanje koje se postavlja iz svega ovoga je kako jedna moderna država koja je potrošila milijarde na ovo natjecanje ne može da osigurati normalne uvjete za rad onima koji se trude da sve završe prije početka SP-a?
Katarska vlada je odbacila tvrdnju AI-ja da reforme rada nisu dovele do promjena na terenu za stotine hiljada radnika migranata.
"Katar je pojačao svoje mjere kako bi zaštitio radnike i kazneno gonio poslodavce koji se ne pridržavaju zakona. Posvećeni smo zajedničkom angažiranju s međunarodnim partnerima i kritičarima radi daljeg poboljšanja standarda za sve radnike migrante u Kataru", navodi se u priopćenju.
Za one koji ne znaju, najbogatija zemlja na svijetu i njezini šeici utukli su 6,5 milijardi dolara za potrebe SP-a. Izgrađena je nova prometna infrastruktura, uključujući podzemnu željeznicu te osam novih stadiona.
