“Stranke ovoga Ugovora potvrđuju svoju vjeru u ciljeve i načela Povelje Ujedinjenih naroda i svoju želju da žive u miru sa svim narodima i svim vladama.” To je prva rečenica Sjevernoatlantskog ugovora potpisanog 4. aprila 1949. godine u Washingtonu. Ugovora čijim su članicama žudjele postati zemlje koje su završile pod sovjetskom okupacijom nakon Drugog svjetskog rata. Zemlje koje su ostale iza legendarne Željezne zavjese. Jer, tako moćan Savez je odvraćao ikoga i od pomisli da krene u napad, piše Jutarnji.
Četiri temeljne tačke pristupa ratu u Ukrajini
General Mark Milley, zapovjednik Združenog štaba američke vojske, nakon ruske agresije na Ukrajinu definirao je četiri temeljne tačke pristupa ratu: “1. izbjeći kinetički sukob američke vojske i NATO-a s Rusijom; 2. zadržati rat unutar geografskih granica Ukrajine; 3. ojačati i održati jedinstvo NATO; 4. osnažiti Ukrajinu i dati joj sredstva za borbu.”
Ruska raketa koja je ubila dvije osobe u Poljskoj poništila je tačku dva. Sada je pitanje hoće li se poništiti tačka jedan. Za koju je potrebno aktiviranje Članka 5 Ugovora: “Stranke su saglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Evropi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih. Te su stoga saglasne da će, u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, u ostvarivanju prava pojedinačne ili kolektivne samoodbrane priznatog člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći stranki ili strankama koje su napadnute. Poduzimajući odmah, pojedinačno i zajedno s drugim strankama, mjere koje se smatraju potrebnima. Uključujući upotrebu oružane sile, radi uspostavljanja ili održavanja sigurnosti sjevernoatlantskog područja.”
Do sada je Članak 5 ugovora aktiviran samo jednom
Dosad je Članak 5 aktiviran jednom, nakon napada terorističke grupe al-Qa‘ida na SAD 11. septembra 2001. godine.
U svim scenarijima mogućeg izbijanja sukoba Rusije i NATO bio je predviđen ovakav slučaj. Da neka raketa, slučajno ili namjerno, pogodi cilj na zemlju članice Saveza. Neke od izloženih, a to su baltičke države, Rumunija i Poljska. Ova potonja se spominjala kao vjerovatni, očekivani cilj jer preko nje ide velika većina vojne pomoći Ukrajini. I kao i svi crni scenariji, tako se i ovaj morao ostvariti.
Svaki budući korak NATO-a ovisit će primarno o američko-poljskoj procjeni te spoznajama o napadu. Je li bio slučajan ili ciljan? Nemali je broj ratnih huškača u Moskvi koji tvrde da se treba osvetiti Poljskoj i krenuti u konačni sukob s mrskim, neprijateljskim Zapadom. Mogao bi, dakle, biti ciljan. U tom slučaju nije isključeno da je dio strategije eskalirati da bi se deeskaliralo. Mogući potez ruskog predsjednika Vladimira Putina da dođe na rub sukoba s NATO kako bi kod kuće objasnio zašto se prekida rat u Ukrajini ili da se dodatno mobilizira javnost za opći rat. Pod kritikom je i NR Kine i Indije, ne smije posegnuti za nuklearnim oružjem, ovo je najjači oblik eskalacije. Uslijedili bi pregovori, ustupci, kompromisi, sve bi moglo trajati dugo, s ciljem da se očuva što više okupiranog. Realno, najbolji scenarij.
Ako se napadi ponove NATO neće imati izbora
Ako se direktnim kontaktima SAD-a i Rusije zaključi da je riječ o omašci koja je odnijela dva života tada je moguće da Washington pozove Varšavu na suzdržanost. Uz upozorenje Moskvi da bi ponavljanje ‘omaške’ vodilo protuudaru.
Ne treba isključiti ni mogućnost da je riječ o odluci nekog zapovjednika da usmjeri raketu prema Poljskoj. Sjećamo se rušenja malezijskog aviona na području pod kontrolom pobunjenika u Ukrajini.
Ako se pak sličan napad ponovi tada se nalazimo pred najgorim scenarijem. NATO neće moći mirno promatrati i uslijedit će udar na Rusiju. Koja bi mogla smatrati da je riječ o napadu koji može dovesti u pitanje opstanak države što u vojnoj doktrini opravdava korištenje nuklearnog oružja. Ugledni analitičar Ivan Krastev prošle je sedmice upozorio da se “Zapad suočava s liderom apokaliptičnog načina razmišljanja, progonjenog aveti svijeta bez Rusije.”
