“Majka je rekla da smo mi druge vjere. Pitao sam je – Šta je vjera? Odgovorila je – To je moralni zakon u nama. Vjerovao sam u riječi koje ne razumijem, koje lijepo zvuče – nisam znao šta je moral, šta je zakon; kasnije sam shvatio, kao da gubim nevinost, moral i zakon dvije su veoma promjenjive kategorije. Upitao sam je – Vjerujemo li mi?, smatrajući da vjera mora imati veze sa množinom. U času kada se spremala nešto da odgovori, zašištao je (sjećam se) pretis-lonac u kuhinji – neko veliki, sveprisutnim glasanjem slova ŠŠŠŠŠŠŠ, naložio je da isti čas zaššššššutimo”. (Ja sam, Damir Uzunović)
Mnogo se pisalo i još piše o romanu sastavljenom od tri knjige “Ja sam” bh. pisca i pjesnika Damira Uzunovića, ali i suvlasnika sarajevske Izdavačke kuće i knjižare Buybook.
Nije ovaj roman jedino Uzunovićevo djelo, ali je privukao najveću pažnju u kulturnim krugovima, ali i u medijskim stupcima.
O romanu, stvaralaštvu, književnosti, šta nam to sve servira na pladnju Booksatana, ali i o duhovima prošlosti, sadašnjosti, budućnost i Sarajeva, Uzunović potanko objašnjava za Raport.
Da krenemo od početka godine i prvog januara. Svake godine na ovaj datum počinjete pisati. Zašto? U smislu bolji život, bolji ljudi, nada, bolje sve…?
Poznato je da sve što je čovjek propusti da uradi u prethodnoj godini, poželi da nadoknadi prvog januara sljedeće. Moj rad u knjižari Buybook na poslovima menadžera, urednika i izdavača u isto vrijeme, a traje to još od 1996. godine – godine osnivanja izdavačko-knjižarske kuće Buybook je u biti moje literarno vrijeme, međutim, iako sam prestao da objavljujem, nisam prestao da pišem. Objavljivanje mog romana ‘Ja sam’, ustvari trilogije, romana sastavljenog od tri knjige, upravo je to vrijeme, pisan je 25 godina, počevši uvijek od prvog janura. Napisao sam više od 2.500 kartica teksta, mnogo naučio o zakonitostima koje se pojavljuju u tekstu, shvatao važnosti tempa i ritma, otkrivao nove valencije među riječima, rečenicama, pasusima, radio ustvari nešto što u sebi pored smislova ima i muziku, a sve su to odlike stila koji je također nastajao i razvijao se s romanom svih tih 25 godina.
U tih 25 godina vodili ste izdavačku kuću i knjižaru Buybook zajedno sa Goranom Samardžićem…
U knižarstvo i izdavaštvo zajedno s kolegom Samardžićem, ušao sam s tri objavljene knjige, to je bila 95, 96. godina, tada sam mislio da ću u životu biti samo pisac. Nisam znao da biti pisac znači živjeti od nečeg drugog. Kada bi me ljudi upitali čime se bavim, kao iz topa sam odgovarao: Onim od čega ne živim! Takav odgovor je bio čudan, ali me je ispunjavao, jer bio je istinit. Objavljivanje i prodavanje knjiga je posao koji ima svoja pravila, koja ne možeš da znaš ako se time nikada nisi bavio, ali vrijeme odmah poslije rata je bilo vrijeme šansi i mi smo jednu iskoristili da otvorimo knjižaru koja i dan-danas postoji.
Trilogiju "Ja sam" pisali ste 25 godina. Riječ je o autofikciji s veoma izraženim intimnim entitetom. Sve tri knjige uvode nas duboko u lično iskustvo puno boli. Krenimo redom…
U prvoj knjizi opisao sam svoje rane jade. Prvi osjećaj prema svijetu je osjećaj bola, bol te formira. Bio sam tad mali, pet-šest godina. To je knjiga povezanih priča, to je knjiga bola.
Druga knjiga je o polu. Bol i pol se nekako smjenjuju. Zovem je knjiga pola.
Treća knjiga je spoznaja. Odnos moj i mojih najbližih na način rastanaka, žalovanja. Zato tu treću knjigu unutar trilogije zovem knjiga žala.
U trećem izdanju tog romana koji ovih dana izlazi, što je činjenica koja me ispunjava velikim zadovoljstvom i ponosom, imao sam dilemu da te tri knjige tako i nazovem. Mnogo sam radio na strukturi. On jeste roman razvoja ličnosti, ali i razvoja čitaoca, čitalac vas niti u jednom trenutku ne smije ostaviti čitajući o vama, jer takav tekst brzo može da postane dosadan. Pisao sam ga tako da vas uhvati na kojoj god stranici romana da zavirite. To pokazuju i bibliotečke liste gdje je taj roman jedna od knjiga koje su se iz biblioteka grada Sarajeva najviše posuđivale.
U kojem smislu?
Sve su stvari unutra povezane, meni je ta povezanost draž pisanja, ne mogu pisati fragmentirane stvari a da one nisu povezane. Znanje o romanu kod čitaoca se uvećava kumulativno kako u čitanju napredujete prema kraju, a gdje vas opet čeka jedna nagazna mina, za koju je jedan važna regionalna književna kritičarka rekla da “emotivno ubije čitaoca”.
Figura oca najviše udara. Obilježit će roman, ali očeve zadnje riječi su i naslov romana.
Otac je označio cijelu ovu trilogiju. Taj uzvik “Ja sam”, a ujedno i naslov romana - trilogije su očeve zadnje riječi. Posljednje godine života radio je s nama u Buybooku kao penzioner. Pomagao nam je iz čisto neke strepnje prema sinu (odnosno meni) koji nikako da odraste, jer očevi teško primjećuju da sin raste kad mu je pred očima. On je procijenio da sam ja, koliko god godina da imam, neko ko i dalje treba zaštitu, treba biti stalno tu da mi otvara oči; postoje tu neke inspekcije rada i tržišta na koje nas je on upozoravao, zatim neki ljudi s kojima se, po njemu ja ne bi trabao družiti, neki ljudi koji su dosadni itd.
Zadnje riječi
Imao je jednu obavezu da jedanput mjesečno odlazi na autobusku stanicu na koju iz Zagreba dolazi poseban književni časopis koji se zvao Zarez. On onda dođe na stanicu, čeka, uzme taj bunt novina povezan lastrom i donese ga sutradan u knjižaru. Tu noć kad je zadnji put otišao po Zarez bilo je strašno hladno, više od minus dvadeset, a on je bio srčani bolesnik. Prije nego će doživjeti srčani infarkt, vozač autobusa je otvorio vrata i pitao: "Zarez, je l'?". Moj otac je odgovorio: "Ja sam".
Unutar tog "Ja sam" i ja sam se sakrio. Kroz to Ja sam, provedena je cijela jedna tranzicija od pedesetak godina života u jednom građanskoj porodici islamskih tradicije, a koja se stvara u godinama velike dimanike u Sarajevu, u vrijeme izgradnje važnih fabrika, a posebno zgrade Nove stanice u Sarajevu, njenih putničkih i teretnih kolosjeka u kvartu grada koji smo zvali Koreja.
Knjiga priča "Kesten" koju ste objavili ‘95. godine trebala je biti i ekranizirana, što i ne čudi s obzirom na filmičnost stila. Odakle interes?
Ono što mi je bilo interesantno jeste da se te 1995. godine kad sam objavio knjigu "Kesten", priče iz rata, pojavio interes jedne filmske kuće iz Sarajeva. Rediteljskom dvojcu iz te kuće učinilo se zanimljivim da postoji neki pisac i pjesnik na frontu te da bi mogao da napiše neke priče koje bi mogle da se ekranizuju. Na kraju, ta ideja je propala jer nisu uspjeli da nađu pare, odnosno realiziran je samo jedan skromniji scenarij koji sam napisao o čovjeku koji unutar svoje gornje sobe, a koja je bez krova, pravi unutrašnji krov da mu ne curi u prizemlje.
Šta se desilo sa drugim scenarijem na kraju?
Taj scenarij je bio o sarajevskoj Koreji, neka moja verzija ‘Sjećaš li se Doli Bel’. I sad da se vratim na tvoje pitanje o pisanju prvog januara: Tih prvih januara dorađivao sam priče o Koreji. Koreja je rasla s idejom da bude knjiga priča. Onda sam shvatio da, gubitkom oca, 2002., sve zahtijeva potpuno novu prekompoziciju mene i kao čovjeka i kao pisca. Rekao sam, sad ću da posvetim stranice onome čega nije bilo među nama, da stvorim svijet koji se nije desio. Posao pisanja, tačnije rečeno fikcije je da od stvarnog praviš stvoreno. Ako prepričavamo, onda je dosadno, ako kreiramo, onda smo stvarnost rekreirali.
Stvarno i stvoreno, to je ono što me najviše zanima, uvijek postoje svjetovi izvan onih koje smo u stanju da zamislimo, dovijamo se na razne načine da do njih dođemo.
Kad je Vaša majka pročitala epilog knjige, rekla je da Vas je trebala više tući. Ustvari, iako je bila prisutna tokom Vašeg odrastanja, uopće nije bila svjesna toga šta prolazite.
Da, pored nerealiziranog odnosa oca i sina, izražen je odnos majke i sina, majke koja je bila toliki žandar u odrastanju sina, a da zapravo o njemu ništa nije znala. Kažem na jednom mjestu u knjizi da majke ne mogu da razumiju sinove. Njihove znanje o sinovima prestaje pojavom razlika koje u muškom tijelu prave pol i hormoni, dakle dolaskom puberteta.
Njena prva reakcija nakon čitanja knjiga bila da joj je sve to promaklo i kako je to uopće moguće da promakne. U bosanskoj građanskoj porodici odnos majke i sina, a također majke i kćerke, ostaje misterija i velika književna tema koja me vjerovatno u budućem radu neće zaobići.
Dojam je da bi treća knjiga "Tri očeve smrti" mogla bi biti samostalna.
Kad sam završio tu u pretku ovog romana treću knjigu i kako sam već imao napisanu Koreju, priče o odrastanju, rekao sam sebi: toliko bih tih prvih januara bacio bezveze ako ne bih napravio neku monumentalnost unutar ukupnog tok tesktualnog korpusa i onda sam sjeo da pišem drugu, poveznu knjigu. Jedna od provodnih veza za sve tri knjige jesu likovi koji se ponavljaju, također i razvijaju, za roman je potrebno da imate bar jednu jednakost po nečemu.
Koliko je teško bilo povezati kompoziciju?
Moraš imati nešto kao orkestar da povežeš sve mogućnosti rada različitih instrumenata. Onda sam rekao, s pisanjem te druge, povezne knjige, pretvorit ću se u dirigenta.
Šta radi dirigent?
Moj se bavi tonom, glasom, harmonijom… Sve sam te elemente tražio u knjizi i nalazio ih pogotovo onda kada sam napisani tekst čitao sebi naglas, a to je najbolje i posljednje čitanje prije nego tekst objavite; tu tekst prestaje biti samo tekst, postaje i muzika jer u sebi očigledno posjeduje i muzičke zakonitosti. Moj savjet svima koji pišu jer da napisano pročitaju naglas, tome me naučio izvanserijski pisac Vladan Desnica.
Kad smo kod muzike, s obzirom na to da ste i pjesnik, pišete li trenutno nešto?
Poeziju sam, nažalost, stavio negdje sa strane, za poeziju se moraš spremiti. Kao kratka pruga u atletici - trčanje na 100, na 200 metara, proza je maratonsko trčanje i traži drugačije pripreme i posvećenost. Poezija je dragulj svakog jezika, desi se ili se ne desi, čime implicitno priznajem da, po mom mišljenju, sve ima veze i sa određenim stanjem inspiracije. Odgađam je za neko drugo vrijeme, ona je više način života nego rad na tekstu i pisanju. Kad je živiš, ona ti se i događa, iskusio sam ta stanja.
Za neki drugi januar?
U pravu ste, za neki drugi januar, odgađam je za vrijeme kad budem spreman da u potpunosti uđem u nesvakidašnje biće pjesnika.
Poezija ogoljava više od proze, a Vi se, pokazali ste to, ne bojite razgoliti.
Da. Moraš se razgoliti da bi ti ljudi vjerovali. Ako si odabrao da pišeš iz prvog lica, nema drugog savjeta nego da se razgolitiš do kraja.
Problem pisanja u drugom i trećem licu jeste u tome što ne možeš da kapitaliziraš sva znanja o bliskim likovima koje pominješ na način kako to možeš iz prvog lica. Ti ne možeš znati šta neko drugi misli i radi, a sveznajući pisac zapravo to radi umjesto njih. Imam pavo da kažem da mu ne vjerujem. Možda kasnije to mišljenje promijenim u traganju za novim izražajnim formama.
Počeo je renomirani festival Bookstan. Šta je nukleus?
Ponosan sam na to što smo evo došli do devetog izdanja Bookstana. To je radost dočekivanja i promoviranja knjiga i njihovih autora u Zemlji knjiga, a to je tačno značenje imena Bookstan – Zemlja knjiga, velik platforma za razvoj savremene književnosti i kritičke misli. Festivali su jedna vrsta komplimenta autorima koje poziva, ali i kompliment Sarajevu jer se autori rado odazivaju na poziv da dođu u Sarajevo, sada već mitski i planetarno poznat grad.
Krenuli smo 2016. godine proslavom jubileja od 20 godina rada izdavačke kuće Buybook. Nismo mislili da ćemo taj prvorazredni događaj ponoviti, ali isplalo je tako dobro da smo donijeli odluku da ćemo festival ustaliti i održavati ga svake naredne godine. Do danas je toliko narastao da je postao jedan od najvažnijih regionalnih, međunarodnih književnih festivala o čijim se posebnostima i neugasivoj energiji priča širom književnog svijeta.
Ni istok, ni zapad
Krovna ideja festivala je No East, No West, koju je smislio naš poznati i svjetski važni pisac Saša Hemon. Unutra te ideje Sarajevo je uvijek u centru, ono mora da bude u centru, tamo gdje se pričaju priče koje traju. To je naš moralni, društveni, umjetnički kapital koji ne smijemo izgubiti, ali istovremeno i zahvalnost onima koji, kroz svoje pisanje i objavljivanje, nisu dozvolili da ovaj grad padne.
Sjećam se da nam je na jednom od Bookstana gostovala autorica iz Sirije, pisala je opsađenom gradu Daraja u koju su na kraju ušle Assadove trupe i tako razbile otpor njegovih stanovnika da prežive brutalnu opsadu. Snimjen je i dokumentarac o borbi stanovnika tog malog grada, tu su i kadrovi kako određene grupe čuvaju kniige od propasti tako što ih sakupljaju i donose na jedno zaštićeno mjesto. Dan niko od nnjih ne živi tu, žive neki drugi ljudi. Daraja je grad koji više ne postoji na način kakav je prije postojao. To se isto moglo desiti i Sarajevu, takve sudbine vrebaju opsađene gradove.
Šta nam ove godine nudite? Ko će sve doći?
Evo danas smo išli da na aerodromu dočekamo jednog od najvažnijih palestinskih pjesnika današnjice Mosaba abu Tohu. Napustio je Gazu u najtežim trenutcima; pisao je pjesme kao da je njemu i svakom stanovniku Gaze taj dan posljednji. Uspio je preći u Egipat, u kratkom roku otići u Ameriku, I sada na letu za Bosnu doživio je teška ponižavanja i maltretiranja na pasoškim kontrolama. Istim letom došao je i Aleksandar Hemon. Na Bookstanu ih je već čekao Peter Mass, kojeg je publici predstavila poznata novinarka i borac za ljudska prava Florace Hartman. Isti dan Festival je otvorio kantautor Zoran Predin promocijom svog romana i posebnim koncertom koji je prisutnima podigao emocije u visine kada je zapjevao ‘Zarjavele trobente’. Zaravele trobente, poznata kompozicija sarajevskog benda Kongres ujedno je i tema ovog izdanja festivala – sjećanje na narative od prije 40 godina i traženje njihovih poveznica sa ovim vremenom koje nas gleda sa svim svojim brutalnostima.
Veliko je to da je Peter Maas nakon 26 godina opet s nama…
Na taj način želimo da mu zahvalimo za sve što je tokom rata i kasnije svojim tesktovima uradio za nas i u tom svjetlu objavimo ponovo njegovu važnu kniigu ‘Ljubi bližnjeg svoga’.
Također, na Bookstan dolazi poznata novinarku iz Tel Aviva Amira Hass, čija je majkla Nada Levi, Sarajka, tokom Drugog svjetskog rata bila zatvorena u koncentracionom logoru Balsen. Upravo smo objavili tu knjigu "Dnevnici stradanja u koncentracionom logoru".
Tu je Lana Bastašić koja trpi pritiske od svog njemačko izdavača, a koji je ucjenjuje odlaskom na rezidencijom i odustajenjem od procijenjenih njemačkih izdanje ukoliko ona ne promijeni svoje stavove u odnosu na Gazu i Izrael. Međutim, kao moralna osoba, nije to htjela. Ona će razgovarati s Farukom Šehićem, čiji novi roman premijerno objavljujemo na festivalu.
Kad ste pomenuli premijere, jedna je rezervirana i za Aleksandra Hemona.
Da, tu je premijera i novog romana Aleksandra Hemona "Bejturan i ruža. Potom premijera trilogije, odnosno treće knjige u njoj Darka Cvijetića "Previše mi to. Osam djevojčica".
Tu su tri naša izdanja (Ličina, Glamuzina, Čolić) iz edicije Dnevnik na koju smo jako ponosni, a koju vodi jedan od najboljih pisaca u svijetu, naš Semezdin Mehmedinović. Naime, po njegovoj narudžbi, odabrani autori za tu ediciju pišu svoje dnevnike. On je rodonačelnik tog žanra, njegov autoriter prisutan je u svakom tesktu te dnevničke edicije i do kraja godine će biti objavljena do sada već deseta knjiga u nizu.
Bit će tu i Velibor Čolić, naša megazvijezda u Francuskoj, ove godine će sve brojnijom Bookstanovoj publici jedno od najzvučnijih imena Hervea le Telliera i njegovu poznatu knjigu ‘Anomalija’, slobodno možemo reći jednu od najvećih zvijezda ovogodišnjeg festivala, a u svojstvu autora Čolićev će predstaviti svoj dnevnik o boravku u Vijetnamu, u razgovoru sa Ahmedom Burićem.
Vratimo se na slogan festivala je Zarjavele trobente, odnosno zahrđale trube, "glasnici iz prošlih vremena". Što baš ovaj?
Tako glasi prvi i jedini album sarajevske grupe Kongres koja se pojavila u novovalno vrijeme u Sarajevu, početkom osamdesetih prošlog vijeka. Adam Subašić je napisao pjesmu Zahrđale trube, Aljoša Buha je preveo na slovenski. Pozvali su Zorana Predina iz Lačnog Franca da im gostuje na albumu i tu on, po sopstvenom priznanju, svira trubu napuhujući obraze i tu i tamo čuje se njegov glas. Grupe Kongres više nema, ali ima snimak s Predinom, tako da svi misle da je to Predinova pjesma. Na ovaj način pomalo vraćamo stvari na početak. Bio je čudesno važan trenutak kada smo tu pjesmu na otvorenju Bookstana pjevali zajedno s Predinom.
Jednom ste izjavili da su Ukrajina i Bosna zemlje neizvjesne prošlosti. Imamo li iole izvjesne budućnosti?
Dobro pitanje. Zavisi od toga kako je zamišljamo, ako je zanišljamo kao osobe sa 50/60/70 godina, sigurno nije ista budućnost kao onima od 15-16. Njima je sigurno budućnost jako puno simulacije, izmišljenog života…
Kako se vidite u takvoj budućnosti?
Ne mogu zamisliti takvu budućnost. Mogu zamisliti budućnost nekog povlačenja, mira, nekog vraćanja prirodi, iskonu, tišine… Ono što će svakako preživjeti jeste čudovište koje je najadaptilnije na svijetu, to je kapitalizam. Na koji način brzo zaraditi. U toj gramzivosti pojavljuje se ogroman apetit. Budućnost nas ne može lištiti takve gramzivosti i potrebe da se ima više, uzme više. Kapitalu više odgovara diktatorski režim, poput Putinovog, u kojem će šačica imati pravo da vlada, a demokratija je zabava za narod.
Gdje smo u svemu tome mi?
Mi smo, nažalost, više neuspješni negi uspješni. I u sportu, kulturi, društvu… Možda bih rekao da književnost, kao iznimka, ipak dostiže svjetske razine, to svjedoče brojni naši bh. autori koji su prevedeni na mnogo svjetske jezike.
A duh Sarajeva?
Jednom sam, u svom prvom interjvuu za Slobodnu Bosnu još 1995, rekao da je to floskula. Sidran mi je zamjerio, rekao mi je: ‘Pa ja sam predstavnik sarajevskog duha’. ‘Da, ali nije Sarajevo samo ti’. On jeste fenomenalan pjesnik, jedan od najboljih koje smo ikada imali i možda se u njegovom slučaju zaista može pričati o postojanju karaktersitičnog sarajevskog duha, također, ima ga puno i u pokretu New primitives, garupama Zabranjeno pušenje, Top listi nadrealista, u sarajevskom otporu njegovih građana opsadi itd, ali nisam još odgonetnuo šta bi on trebao biti.
Ne znam šta mu je budućnost, treba ga razvijati, ne treba ga ružiti.
