Dani ponosa i slave: Šta je stvarno "Zmajeve" odvelo u Brazil i hoćemo li ikada više otići igdje

Na današnji dan prije sada već šest dalekih i davnih godina prvi put u historiji svjetskih fudbalskih prvenstava zaigrala je suverena, nedjeljiva, demokratska, cjelovita i jedinstvena BiH. Da li ovu zemlju tisućljetnu krasi i koliko od pobrojanih epiteta nije ovdje mjesto da se raspravlja, ali da je bio taj prvi nastup na Mundijalu 15. juna 2014. svojevrsna pobjeda onoga zbog čega je sve krenulo u aprilu 1992. - neosporna je činjenica. Intoniranje himne neke države koju je i na karti teško pronaći, na čuvenoj Marakani, protiv slavne Argentine, pa makar i nemala himna riječi, možda je zapravo najveća pobjeda nakon famoznog pristupanja Ujedinjenim narodima. Kada se prvi put u New Yorku zavihorila zastava s ljiljanima.

Onda i sada

Iz ondašnje perspektive, plasman na Mundijal bilo je nešto što se podrazumijevalo. U nekoliko prethodnih ciklusa bili smo blizu velikog takmičenja, čak smo i deset godina ranije, da ne bi hudog Danca Thomasa Jorgensena, mogli na Euro - direktno, zaobilazeći nesretni baraž. Iz današnjeg vremenskog okvira u taj grandiozni uspjeh teško je uopće povjerovati. Je li moguće da smo igrali u Brazilu i je li moguće "da je tako brzo prošlo sve" (Dino Merlin op. aut.). Kako povjerovati u istinitost činjenice "BiH je igrala na SP 2014." ako smo danas svjedoci da Nogometni savez BiH - kojeg ne čini samo administracija i nekoliko pismenih, obrazovanih ljudi, niti zgrada, već 15 sitnošićardžija u Izvršnom odboru i još nekolicina po raznim komisijama - sprovodi politički instruirane odluke i združenim snagama zarad sitnih privatnih interesa uništava integritet fudbala, pa i države. Zar se moglo s tom praksom do Brazila? Normalno da nije. Mi smo se na Svjetsko prvenstvo plasirali iz više razloga, a prvi među njima je što se u jednom trenutku u mjehur od sapunice raspršila interesna skupina oslikana u likovima Ilje (Dominkovića), Sulje (Čolakovića) i Čeke (Bogdana) i formiran - Komitet za normalizaciju. Bilo je to tri godine uoči plasmana na SP. Tada se neko dosjetio Ivice Osima, da čovjek u godinama i pod zdravstvenim opterećenjem vadi kestenje iz vatre.

Sjetili ga su se naravno iz Svjetske kuće fudbala (FIFA), jer ko bi mogao pričati recimo s tadašnjim predsjednikom UEFA Michelom Platinijem - na kojem god hoćete jeziku, ali evo neka bude na francuskom, logično je - nego Švabo. Osim Osima bili su tu Darko Ljubojević, Elvedin Begić, Dragan Kulina, Ivan Beus i Sead Kajtaz, ali dabogda da bi stekli ikakvu oni reputaciju igdje, da se nisu očešali o Švabu. Pa je išao Ivica Miloradu Dodiku, odobrovoljavao ga, rješavao duple marketinške ugovore, pričao s ljudima širom svijeta... Pa i u kvalifikacionoj grupi koju smo dobili, a koja nikada lakša nije bila nisu nas zbog svega toga sudije klale. Sve to - Švabo.

Tri magične riječi

Safet Sušić Pape - drugi razlog zašto smo otišli u Brazil je bio selektor, makar će za njega Emir Hadžihafizbegović reći da bi ovaj gorespomenuti što je sve, u Brazilu bolje vodio reprezeantaciju skypeom. Papetov karakter i bliskost nafaci, više nego trenerska visprenost, bili su prijeko potrebni. Nije čovjek previše pametovao dok je vodio selekciju: stavi najboljih 11 jer nemaš najboljih 12-13 i pusti igračima "da igraju svoju igru". To je bila njegova strategija. U stilu legendarnog Sule Repca. Teško da bi više sreće na klupi zadužio neki drugi selektor pored čovjeka koji je imao nesreću da se kao igrač rodi u Jugoslaviji. Da je Francuz, Pape bi danas bio u najužem krugu najboljih igrača svijeta svih vremena. U Brazil nisi mogao, a da nemaš talismana - Vedada Ibiševića. Čovjek koji je uvijek tu kada treba, nasljednik Pipa Inzaghija u načinu postizanja golova jednostavno vuče sa sobom sreću i prosperitet. Takav čovjek, tako se rodi. Elvir Rahimić - prije njega nije zaigrao, a načekat ćemo se još dok ponovo ne zaigra igrač njegovog tipa i profila, da je na takom nivou. Kada je prestao nastupati za reprezentaciju tada je krenulo strovaljivanje. Još je sijaset razloga koji su međusobnim preklapanjem doveli do historijskog uspjeha, pa makar ponovo nekada imali generaciju s Edinom Džekom u punoj snazi, Zvjezdanom Misimovićem na vrhuncu karijere, suludo-neustrašivim Emirom Spahićem, pametnima Begovićem, Papcem, Mujdžom, perspektivnim Pjanićem, makar ponovo sijevale ljevice Salihovića i Hajrovića... teško ćemo se ikada mi više plasirati na neko Svjetsko prvenstvo. Teško jer smo naopaki i sami sebi neprijatelji. Jednom dođeš do kraja, pa se izvučeš. Jednom dotjeraju cara do duvara, pa ih se izvuče, ne više. Šanse za nekim narednim Komitetom za normalizaciju vrlo su sićušne, skoro nevidljive, a dok se to ne desi svaki naredni plasman BiH na neko veliko takmičenje bit će ravno lansiranju bh. svemirske letjelice sa stadiona Bilino polje, Grbavica, ili gdje se već može igrati ikakva pristojna utakmica.