Kada su se početkom novembra 1995. godine lideri Bosne i Hercegovine (BiH), Srbije i Hrvatske okupili u Daytonu, u američkoj državi Ohio, rat u BiH bio je duboko ušao u četvrtu godinu. Oko 100.000 ljudi je ubijeno, srpske snage su počinile genocid u Srebrenici, a glavni grad Sarajevo držale pod opsadom.
Nakon brojnih neuspjelih pokušaja pregovora, Sjedinjene Države su zadatak povjerile diplomati Richardu Holbrookeu koji je tri strane doveo u Dayton i dogovorio mir. Sukobi su morali biti prekinuti, a garant mira bio je NATO koji je u BiH rasporedio oko 60.000 trupa, piše VOA.
Sporazumom je potvrđena nezavisnost BiH, ali je zemlja podijeljena na dva entiteta sa značajnim stepenom autonomije - Federaciju BiH i Republiku Srpsku - što i danas stvara probleme u funkcionisanju.
Među Holbrookeovim saradnicima bio je James Pardew, kao predstavnik američkog sekretara odbrane. U pregovarački tim je ušao nakon što su njegov prethodnik i još dva člana tima u avgustu 1995. poginuli u saobraćajnoj nesreći na planini Igman prilikom putovanja u Sarajevo.
Pardew za Glas Amerike kaže da je u periodu prije Daytona najveći izazov bila složenost pregovaračkog procesa koji je podrazumijevao brojna putovanja u evropske prijestolnice, saradnju sa međunarodnim organizacijama poput NATO-a ili UN-a, te pregovore sa liderima koji su imali zacementirane pozicije.
„Morali smo se baviti Slobodanom Miloševićem u Beogradu, što je bilo izazovno i teško. Bio je vrlo lukava osoba i stvorio je tu fikciju da nekako nije uključen u rat u Bosni. To je sve bilo neistina. Ali svaki od lidera, Izetbegović sa Bosanskim Muslimanima, Tuđman u Hrvatskoj i drugi, svako od njih imao je svoje interese i svoje agende. A Holbrooke je morao krivudati kroz njih“, prisjeća se Pardew.
Kulminacija se dogodila na pregovorima u zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, gdje su lideri bivših jugoslovenskih država - Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević - dogovorili kraj rata. Sporazum je potpisan 21. novembra, a zvanično ratifikovan 14. decembra 1995. u Parizu.
Glavni cilj Daytona ispunjen
Daytonski sporazum je donio mir, ali brojni problemi su ostali neriješeni. Komplikovana teritorijalna i politička struktura otežavaju efikasno upravljanje, a veća pažnja je posvećena zaštiti etničkih grupa nego individualnih građanskih prava. Mnogi ratni zločinci ostali su nekažnjeni, a zemljom od sporazuma uglavnom upravljaju iste, nacionalne, stranke.
Robert Gelbard je u periodu od aprila 1997. do avgusta 1999. bio specijalni predstavnik Sjedinjenih Država za implementaciju Daytonskog sporazuma. Prethodno se također bavio regionom bivše Jugoslavije, uključujući i saradnju na planovima za hapšenje ratnih zločinaca.
„Otpor koji smo vidjeli kod nekih vlada u regionu, posebno kod Srbije, bio je izuzetan“, kaže Gelbard.
Ovaj bivši diplomata za Glas Amerike objašnjava da je prvi put u BiH putovao samo dvije sedmice nakon Daytonskog sporazuma, na zahtjev Richarda Holbrookea. Kaže da je kompromise poput mirovnog sporazuma lako kritizirati naknadno, ali da je on ispunio osnovni cilj – zaustavljanje ubijanja.
„Puno je problema s Daytonskim sporazumom, ali i dalje, 25 godina kasnije, mislim da je to bilo sjajno postignuće Richarda Holbrookea i onih koji su s njim radili“, navodi Gelbard. „Neuspjeh je nastao kasnije, kada su se stvari smirile, u nespremnosti međunarodne zajednice da stvori okolnosti kroz potrebnu političku volju da se to preispita, prepravi Ustav i stvori okruženje za pružanje drugačije vrste BiH koja bi bila uspješna država.“
James Pardew također kaže da je prioritet bio prekid rata, ali da je problem politička struktura koju je Dayton napravio:
„Jesmo li pravili greške? Naravno da jesmo. Nema savršenog pregovaranja. Ali rekao bih da je najveća davanje entitetima, Republici Srpskoj i Federaciji, toliko vlasti nad funkcioniranjem Bosne. Ne mislim da bismo mogli postići dogovor bez dva entiteta, ali mislim da smo mogli bolje odraditi posao ograničavanja moći koju entiteti imaju u remećenju države.“
Sjedinjene Države jesu odigrale ključnu ulogu u uspostavi mira, ali dugoročni cilj za BiH su bile evropske integracije. U proteklim godinama, bosanskohercegovački lideri su bezuspješno pokušavali izmijeniti Ustav, postići značajne reforme i ispuniti uslove za pristupanje Evropskoj uniji (EU), koja je i sama usporila pregovarački proces.
Uprkos svemu tome, Matthew Palmer, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara za Evropu i Evroaziju i specijalni predstavnik za Zapadni Balkan, kaže da evropski put za BiH nema alternativu:
„Daytonski mirovni sporazum bio je uspješan u postizanju svog primarnog cilja, u zaustavljanju rata, nasilja i patnje. U stvaranju osnove na kojoj bi građani BiH mogli graditi stabilniju, prosperitetniju i mirnu budućnost za sebe i svoju djecu. (…) Jasno je da još ima puno posla koji treba obaviti. Još nije ispunjena vizija BiH integrirane u evropsku porodicu.“
Odgovornost na bosanskim liderima
Povodom 25. godišnjice Daytona, američki Kongresmeni iz savezne države Ohio predstavili su rezoluciju o priznavanju važnosti sporazuma. Senatori Rob Portman i Sherrod Brown učinili su to u Senatu, a zastupnik Michael Turner, koji je u vrijeme potpisivanja sporazuma bio gradonačelnik Daytona, u Zastupničkom domu Kongresa.
Na desetu godišnjicu sporazuma, Richard Holbrooke je od tadašnje administracije predsjednika George W. Busha tražio da se jače angažuje u BiH, navodeći da je vlast na državnom nivou slaba, a korupcija raširena. Tada je govorio i da će bez članstva u EU balkanske države uvijek biti u neredu.
Robert Gelbard i danas kao ključne probleme u BiH vidi korupciju, komplikovanu birokratiju i nepovoljne uslove za ekonomski razvoj: „Pokušao sam navesti kompanije da ulažu u BiH. Vrlo malo interesa.“
James Pardew kaže da je razvoj BiH nakon 1995. godine bio razočarenje. Kao razloge navodi negativno djelovanje susjednih država, prevashodno Srbije, zatim štetan uticaj Rusije, te neuspjeh lokalnih lidera da stvore demokratsko i produktivno društvo.
Oba sagovornika kao primjer navode Milorada Dodika koji je nakon rata bio prozapadno orijentisani lider i imao snažnu međunarodnu podršku. U međuvremenu se okrenuo nacionalističkom narativu, prijeteći odvajanjem Republike Srpske od BiH. Sjedinjene Države su mu 2017. godine uvele sankcije upravo zbog opstrukcije Daytonskog sporazuma.
„Milorad Dodik je bio aktivan 1995. godine kada se sve ovo događalo. Ne mogu vjerovati da je on još uvijek na vlasti u Republici Srpskoj i da nije voljan da preduzme bilo kakav kompromis koji bi, po njegovom mišljenju, oslabio položaj Republike Srpske. Iako bi ti kompromisi mogli biti u najboljem interesu Srba koji tamo žive“, kaže Pardew.
„Kada pomislim na bilo koga u toj zemlji, on me je najviše razočarao“, navodi Gelbard. „Gledajući Republiku Srpsku, u početku su oni mrzili Dayton, a sada Dodik stalno govori - volim Dayton. A razlog zašto voli Dayton je taj što strukture, nažalost, ne dopuštaju istinsko upravljanje državom.“
Gelbard kaže da je mirovni sporazum dao privremeni okvir za upravljanje, ali da BiH stagnira, te da su neophodne promjene u Ustavu i strukturi, koje ne moraju nužno značiti ukidanje entiteta. Dodaje da je za takav proces ključna politička volja koju vidi kod Bošnjaka i djelimično kod Hrvata, ali da bi proces trebala voditi EU, na koju se dugo čeka da pokaže političku volju:
„Ovo bi bila predivna prilika da Evropa pokaže odgovornost i da EU preuzme odgovornost, uz snažnu američku podršku, za sazivanje grupe, međunarodne konferencije, za preuređivanje Ustava Bosne i stvaranje efikasne mogućnosti upravljanja Bosnom.“
Pardew ne misli da je tako nešto moguće: „Neće biti Daytona 2.“ Prema njegovim riječima, odgovornost je na bosanskohercegovačkim političarima koji su umjesto saradnje i razvoja izabrali podjele, iako ih Daytonski sporazum ne ograničava u pozitivnim promjenama:
„Dok ne budemo imali lidere koji su spremni raditi zajedno i prema takvim ciljevima, mislim da će Bosna i dalje biti neuspjeh. A što to uzrokuje? Uzrokuje da mladi ljudi odlaze i traže prilike negdje drugdje, te stvara neku vrstu slomljenog sistema pod međunarodnom podrškom. I mislim da je to tragično. To sigurno nije ono što smo namjeravali 1995.“
Specijalni američki predstavnik za Zapadni Balkan, Matthew Palmer, kaže da su za BiH ključne reforme i da sistem mora biti funkcionalniji, sposobniji za obezbjeđivanje roba i usluga građanima, te da mora vlast držati odgovornom.
„Oni koji su na pozicijama moći i odgovornosti moraju biti odgovorni za svoje postupke. Sistem, država i institucije BiH moraju raditi za sve“, kaže Palmer.
