„Svako ima pravo na zdravu životnu sredinu i blagovremeno i potpuno obavještavanje o njenom stanju“, kaže Ustav Srbije. Kako građani da ostvare to pravo? Pitanje je umjesno na Međunarodni dan zaštite životne sredine.
Da podsjetimo, kroz zemlju Srbiju teče mrtva Borska rijeka, otrovana rijeka Pek, duž kanala Dunav-Tisa-Dunav broj smrtonosnih malignih oboljenja je veći od prosjeka. A Drinom i Limom plutaju ostrva plastike. Kod Đerdapa se taloži toksični mulj. Iz Beograda kuljaju otpadne vode i fekalije u Savu i Dunav.
Ubija nas naš nemar
Desetak hiljada ljudi godišnje plati glavom visoku zagađenost vazduha. U Kraljevu i Užicu je to uzrok svake pete smrti. Srbiji se, dakle, svake godine desi po jedna nevidljiva „epidemija korone“, smrtonosnija od ove aktuelne. To su fakti.
Ima li pomoći? Od Rusije – da se gasom zamijene lignit sličan jalovini i mokro granje u individualnim ložištima? Od Kine, da sagrade sistem za prečišćavanje otpadnih voda u Beogradu dok u Smederevu i Boru dimnjaci u njihovom vlasništvu bljuju smrt? Od Evropske unije od koje se Srbija zenovski udaljava približavajući joj se?
Za sada je slaba fajda od Poglavlja 27 koje je jedno od najzahtjevnijih jer se bavi životnom sredinom i klimatskim promjenama. Deklarativno usvajanje evropskih standarda i njihovo pretakanje u domaće zakonodavstvo na putu navodnog pridruživanja EU ni do sada nisu bili preveliki problem. Problem je put od papira do stvarnosti, piše DW.
Nesprovodivost svega prepisanog u ovom poglavlju biće Briselu vrlo brzo vidljivija nego u drugim oblastima. Zar zaista neko misli da će se vlast, sa čovjekom na čelu koji sopstveni Ustav krši na dnevnom nivou, zaista pridržavati normi preuzetih od Brisela, te da će Srbiju brzo i odlučno preobraziti iz divlje deponije u ekološki solidnu zemlju?
Problem dodatno zaoštrava sumorna početna pozicija sa koje bi trebalo da se krene u ekološki preporod. Rijetko koja zemlja je imala ovako sveobuhvatnu devastaciju okoline.
Pravo na zdrav vazduh
Srbija je zemlja koja se s jeseni popne u sam svjetski vrh po zagađenosti vazduha i tamo ostaje sa ponekom pauzom do kraja grejne sezone. Umjesto da to bude povod za nacionalno ekološko buđenje, razlog da vlast zajedno sa udruženjima građana i organizacijama civilnog društva, kao i sa stručnjacima, hitno razradi obavezujuće metode izlaska iz dušegupke, sve se svodi na oprobanu demagogiju.
Obično se dovodi u pitanje objektivnost svetskih mjerača zagađenosti i njihovih „domaćih pomagača“. Kao da bi stvar bila mnogo bolja ako bi, recimo, Beograd bio na jedanaestom, a ne na prvom mjestu u svijetu po zatrovanosti onoga što djeca u gradu udišu. Poricanje, relativizovanje, glumatanje odgovora i to na već relativizovan problem.
Ipak, dio građana zna šta piše u Ustavu, pa kad već vlast neće da se pobrine za „blagovremeno i potpuno obavještavanje“ o stanju životne sredine, onda oni u globalizovanom svijetu sakupljaju informacije kako znaju i umiju.
Zeleno buđenje Srbije jeste nezgodno za zvanični Beograd koji izgleda veruje u „komparativnu prednost siromaštva“ te uporno privlači prljave investitore. Briga o okolini je prema zvaničnom tumačenju „luksuzni problem“, znak da je ljudima ekonomski sve bolje pa truju okolinu iz petnih žila. Ta ignorantska filozofija vlasti će po prirodi stvari donijeti mnogo zanimljivih zelenih ustaničkih dana.
Pravo na zdravu vodu
Dve trećine građana piju „prihvatljivu“ vodu iz česme. Drugačije formulisano – svaki treći građanin ugrožava sopstveno zdravlje ako konzumira česmovaču. Ona je alarmantnog kvaliteta za svako peto naselje u Srbiji. U tome prednjači Vojvodina.
Ujedinjene nacije procenjuju da uslijed klimatskih promjena 2050. svaki četvrti stanovnik Planete neće imati pristup pitkoj vodi. A Generalna skupština UN je još 2010. donijela rezoluciju po kojoj je pravo na vodu za piće proglašeno osnovnim ljudskim pravom. Ova rezolucija bi trebalo da obavezuje Srbiju makar toliko koliko i rezolucija pod brojem1244. To znači da je država dužna da štiti pravo na pristup pitkoj vodi. To pravo se u Zrenjaninu od 2004. teško krši.
Valja napomenuti da Srbija zbog već opisane nebrige svoje vodotokove srozala u drugu i treću od četiri kategorije. Uz to, manji vodeni tokovi uopšte nisu obuhvaćeni analizom, pa je stanje – nepoznato.
U prvoj, najboljoj kategoriji, uglavnom su gornji, planinski tokovi potoka i rijeka. Baš njih investitori bliski vlasti rado trpaju u cijevi. Nije čudo što je otpor počeo na Staroj planini. Ljudi su shvatili da se buduća žeđ djece daje u ruke beskrupuloznim privatnicima, pa odbijaju da ih vlast prevede žedne preko vode.
Pravo na zdravu hranu
Može li tlo, navodnjavano nečistim vodama, iznad kojeg lebdi lignitna prašina, biti dovoljno dobro, da naša djeca bez straha jedu voće i povrće, niklo na njemu? Šta raste na degradiranom zemljištu?
Nešto manje od dvije trećine domaćinstava u Srbiji je priključeno na javnu kanalizacionu mrežu. Oni preostali milioni snalaze se kako stignu, jer nužda je nužda. A prečišćava se svega deset odsto otpadnih voda iz domaćinstava i 37 odsto iz industrije.
Već smo spomenuli da Srbija ima najzagađeniju rijeku u Evropi, a i jedini glavni grad koji sve svoje otpadne vode i fekalije ispušta u rijeke. Desetine tona cinka, bakra, hroma, arsena, olova i nikla kuljaju u vodotokove. Posljedica su – teškometalne ribe. A baš volimo da jedemo riječnu ribu.
Pitamo li se ikada čime se navodnjavaju njive kraj zagađenih rijeka?
U birokratskom jeziku se kaže da je „problem prepoznat“. Niz Vladinih papira jako pametno analitički razlaže ovu materiju. Postoje prilično konkretni zakoni. Ali se ne primjenjuju. Jer je „skupo“.
Doduše, problem je ponegdje, kao u Subotici, saniran. U Beogradu se radi na tome. Ipak, čekaćemo još deceniju ili dvije na održivo poboljšanje. Srbija je obećala da će do 2040. godine sva naselja sa više od dvije hiljade stanovnika prečišćavati otpadne vode.
To što je nama danas „jeftinije“ da vršimo nuždu direktno u rijeke, da u njih bacamo frižidere i gume, i da ih trujemo hemikalijama, platiće mnogo većom cijenom naši unuci i praunuci. Imaće potpuno pravo da nas nazovu pravim imenom – „seronje“.
Biodiverzitet i Rio Tinto
Nauka kaže da ekološki poremećaj nastaje kada životna sredina počne negativno djelovati na opstanak živih vrsta ili određene populacije. U Srbiji smo uglavnom evidentičari ekoloških poremećaja – koje smo prouzrokovali, ili ih nismo spriječili.
Znamo prema raznim crvenim knjigama koje se zvanično pišu od 1999. da su u Srbiji „četiri endemna biljna taksona“ nepovratno izbrisana iz svjetskog genofonda, a da je ugroženo pet odsto ukupne flore. Znamo da u Srbiji nećemo nikada više videti primjerak jednog šumskog leptira, upokojili smo ga, 14 vrsta ptica se više ne gnijezde u ovoj zemlji, na desetine vrsta pernatih prijatelja mogle bi da slijede njihov primer.
Ali to nije naš problem, sve dok nam iz česme ne poteče žuto, ili dok nam dijete ne dobije astmu, zar ne?
U ovdašnje šume, na ovdašnje livade i rijeke kao što je Jadar vlast rado poziva giganta Rio Tinto. To je onaj rudarski koncern koji je devedesetih htio da uništi sindikate u svojim australijskim pogonima. Onaj, čiji je rudnik bakra na Papui Novoj Gvineji bio predmet konflikta koji je završio u građanskom ratu.
Norveška je 2008. prodala sve svoje akcija ovog koncerna jer on prema Oslu učestvuje u nanošenju teške štete životnoj okolini. To je baš onaj Rio Tinto koji je maja prošle godine stavio dinamit pod kultna mesta aboridžinskih starosjedilaca u Australiji stara 46.000 godina i digao ih u vazduh. Profesor sa Univerziteta Newcastle Peter Stoun je to označio kao jedno od „najgorih razaranja kulturnih dobara u novije vrijeme“.
To je, dakle, koncern koji će biti upamćen u barbarskom društvu sa talibanima koji su uništili Budine statue ili pripadnicima „Islamske države“ koji su razorili drevnu Palmiru.
Takvog divnog gosta objeručke dočekuje zvanična Srbija. On će naravno morati da „poštuje sve propise o zaštiti životne okoline“. Baš onoliko koliko ih razumije i poštuje aktuelni predsjednik Srbije.
Otpor raste. Od Stare planine, Parkića na Banovom Brdu, Košutnjaka, do Jadra. To nije više „luksuzno“ pitanje. To je pitanje zdravlja i opstanka.
Razumijem strah ekoloških aktivista da im političari ne zagade stvar za koju se bore. Prečesto su građani bili prevareni. Pravo na zdravu životnu sredinu ne smije da bude partijsko pitanje. Ali ono je – bez obzira na gađenje koje izaziva prljava politika – već sada prvorazredno političko pitanje.
