Odigran je najveći bh. fudbalski derbi. Željo i Sarajevo. 0:0. Kada se igrao u maju 1996. prvi put na Grbavici nakon rata nije bilo trave. Tribina isto kao da nije bilo, stajale su na krhkim nogama, a para je bilo ponajmanje (mada ih i sad, bar kada je tim s Grbavice u pitanju, nije mnogo više). Ali je zato bilo svega. Ponajviše navijača, nade, euforije, elana. I znanja, mada smo i tad kudili odabrane. Od tada do jučer odigrano je mnoštvo derbija, i bilo ih raznih, spektakularnih i groznih. Ovaj najmlađi svrstao bi se među potonje.
1. Jučer nije bilo ničega. Ni navijača jer epidemiološka je situacija bremenita. Toliko je teška i alarmantna (ne šalimo se), da je bolje omogućiti hiljadama ljudi da raznose virus po kafanama nego pustiti ih na stadion. Ali, kada je već zabranjeno bilo igrati, a kamoli okupljati se na stadionima u junu, kada je slovom i brojem bilo trinaest (13) zaraženih, zašto bi to trebalo omogućavati ljudima sad da pjevaju. Do pjesme nam nije.
2. Od 22 igrača na utakmici između Želje i Sarajeva jedan je mlađi bio od 20 godina. Spoj starosti i neiskustva. Perspektiva strašna.
3. Ulog je bio veliki. Hajde izgubi pobratime mio, pa da te pola godine vile nosaju, ili da te ne nosa ništa, makar i lažna nada jer te na mapi biti neće. Pa nisu se ekipe bezveze pripremale da se ne mogu dodati na najboljem terenu u državi.
4. Lopta je prvo poluvrijeme bila teška 6,72 kilograma. U drugom je bila teža za 2,57 kilograma. Preteška. Takva dugo leti i pri centaršutevima. Kod kornera, ako je ne nabiješ na drugu, teško da ćeš dobaciti do prve. Nije naravno, ali tako je izgledalo. Kao da su šutali onaj kontejner za vijetnamski keks što su u ratu slali Sarajlijama.
5. Trener Sarajeva Vinko Marinović nikada nije izgubio na Grbavici. Nikada nije isto tako ni nešto prečesto prelazio centar sa svojim ekipama. Zna čovjek recept.
6. Sudije su majstori isto. Spuca čovjeka drugi čovjek laktom u usta – nema veze. Vidi to i pomoćnik – ali ne pita se on tu previše. Šuti, bolan, ne talasaj.
7. Trener Željezničara nakon meča na Koševu kazao je kako jedva čeka naredni susret sarajevskih rivala. Onako kako je Željo igrao, prije bi se dalo zaključiti da je sve čekao prije nego derbi.
8. Prvo je bilo kolo, nezahvalno je uvijek prognozirati. Jedino što je pouzdano je da ne treba rizikovati. Nije ni trenerima lako raditi s ovim igračima. Namisli čovjek da uradi roling i ne popušta dok mu jednom ne uspije. Kako god kome ko doda loptu, isto kao da mu je postavio zadatak s 11 nepoznatih. Kao da su u Potjeri ljudi i dobiju pitanje: koji bi bo tačan rezultat kada bi pomnožili 479 sa 56, na treću... Dalje!
9. Da nije stoperima bilo dozvoljeno da se dodaju međusobno, nijedna ekipa ne bi sastavila tri tačna pasa prema naprijed. Je li zato treniraju svaki dan? Je li realno, kada sretnete takve persone, da svojim gardom podsjećaju na Tonija Soprana. Šljašti sat na ruci, frizura fen kare a la Broz (nije takva kod Soprana, ali eto)...
10. Razlika je devet bodova između dva tima, 0:0. Golman Kovačević drži loptu u nogama minut. Onda je nabije. Glupost! Da je držao još tri minute isto bi bilo. Ne zna zadržavati loptu. Ovim drugima ne bi napamet palo da ga „naruže“.
11. Još 12 kola je u igri. Dvanaest preteških kola lige koju su ljubitelji fudbala u BiH sa zebnjom čekali. Mazohisti, vole da se nerviraju. Pratit će se liga pomno, nema sumnje, jer i Real i Eibar kada igraju, slično je. Samo što ovi naši imaju po pet milja, deset, neredovno, svaki mjesec, dva ili tri. Oni tamo 120-130 hiljada sedmično. Utakmice sve gora od gore, u Engleskoj posebno. Šta se dešava s fudbalom? Kakva je dekadencija? Reći će nam neka mudra glava, nekad!
A mi ćemo pratiti pomno svaku utakmicu. I Eibar. I Sarajevo. I Želju. Jedva čekati naredni derbi... Mazohisti smo.
