Dvadesetdrugog juna 1986., dakle na današnji dan prije tačno 34 godine jedan omaleni, prgavi Argentinac s nestvarnim fudbalskim i talentom za prevaru vinuo se do kosmičkih visina i zauvijek se upisao u historiju svijeta koji još traje.
Tog 22. juna na stadionu Azteca Diego Armando Maradona učinio je nešto što niko prije njega nije, niti će iko poslije njega učiniti, da je stoput Maradona, da je stoput bolji igrač i veći mangup jer kako reče jednom jedan, u serijalu "History of football" koji je sniman uoči Svjetskog prvenstva 2018., nikada više Argentina i Engleska neće igrati nakon Folklandskog rata.
Iako sve može biti isto, ne može imati toliki značaj u kontekstu aktuelnog trenutka, političkih i geostrateških konstelacija. Može Ibrahimović zabiti škaricama s pola terena, može i Zidane potkopati loptu Buffonu u finalu Svjetskog, ali niko više neće u četiri minute zabiti gol rukom i s centra predribavši sedam protivničkih igrača. Pa čak i ako u tome neko uspije, ako sve isto ponovi - to neće biti prvi, već drugi put da je to neko učinio.
Argentina je tada na Azteca stadionu pobijedila 2:1 i utabala svoj put ka drugoj i za sada posljednjoj tituli prvaka Svijeta u momentu kada je Maradona bio na početku svog uzdizanja ka visinama.
Četiri godine kasnije u svome je Napulju dosegao možda vrhunac, u utakmici protiv Italije, u polufinalu Mundijala. Pola domaćih navijača navijalo je za svoju reprezentaciju, pola za Argentinu zbog božanstva utjelovljenog u čovjeku koji im je tri godine ranije sam maltene donio titulu.
Tamo je Maradona potonuo postavši žrtva onoga što je bio. Preslaba su njegova pleća bila da iznesu teret statusa božanstva, što je najrealnije prikazano u nedavnom filmu "Diego Maradona" iranskog režisera Asifa Kapadije. Utakmicu poslije plakao je nakon poraza od Njemačke golom iz penala Andreasa Bremea.
Kapadijin film ne prikazuje mnogo toga što se o Maradoni nije znalo, ali je sam Mali Zeleni zamjerio reditelju zbog nekih detalja koji su se pojavili u filmu. Možda je to ipak dokumentarac koji najautentičnije prikazuje put od vrha svijeta do praha i pepela dna.
No, kada smo već od homagea Maradoni, vjerovatno niko ljepši nije napisao od Borisa Dežulovića u Jutarnjem listu jula 2010. dok je trenerski cirkusant vodio svoju reprezentaciju ka još jednom mundijalskom neuspjehu.
Naslov teksta je "Insallah Maradona, insallah", a kasnije je objavljena i Dežulovićeva zbirka kolumni sa sportskom tematikom pod naslovom "Diego Armando i sedam patuljaka".
Prenijet ćemo samo djelić te maestralne pohvale historijskom trenutku magije kojom je Maradona postao besmrtan:
"Da je u 51. minuti polufinala Mundijala u Meksiku prvi put u životu dotakao loptu, i da je nakon 55. tražio zamjenu i u svlačionici se ubio kokainom, Diego Armando napravio bi u karijeri više nego itko prije i poslije njega, osim možda trojice. Još otkako su u prve četiri minute nakon Big Banga fuzijskim reakcijama stvoreni primordijalni elementi, nije se u povijesti Svemira za samo četiri minute dogodilo više historijskih i važnih stvari. Kažu da samo još Bob Dylan može toliko u četiri minute.
I kad bi netko pravio dokumentarac o Maradoni bez Kusturice, trajao bi film točno te četiri minute. Više ne bi ni trebalo.
U tih 360 sekundi sa Estadio Azteca stao je cijeli život Diega Armanda, sitnog švercera s mangupskim licem i Božjom rukom, narkomana iz bogato plaćene antinarkomanske kampanje, huligana i revolucionara u skupom odijelu koji Papi poručuje da proda prsten i nahrani Afriku - iako je sâm pošmrkao više nego što je za gladne prikupio Bob Geldoff u cijelom svom životu.
Ali i velikog “malog zelenog” koji se četiri minute kasnije vraća na mjesto zločina preko sedam brda, sedam dolina i sedam engleskih igrača, sâm samcat dovlačeći Argentinu do naslova svjetskog prvaka, kao što je sâm samcat donosio trofeje i Boca Juniorsima i Napoliju, kao što će Argentinu opet dovući do finala poslije četiri minute, četiri godine, koliko već, i kao što bi je dovukao i treći put, da glavarima FIFA-e na kraju nije dopizdilo, i da ga u Sjedinjenim Džavama nisu izbacili s Mundijala."
