Maja Salkić, direktorica Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) u Sarajevu, u pripremi intervjua kazala nam je da je u velikoj gužvi. To i ne čudi jer su novu sezonu otvorili 5. septembra s predstavom “Up and Down”, a pred njima je još mnogo toga planiranog.
U intervju za Raport mlada i agilna direktorica govorila je o novoj sezoni, inkluzivnim projektima, najavila je iznimno zanimljive predstave koje se pripremaju u SARTR-u, ali je i otkrila kako porodica gleda na njenu poziciju, koja zahtijeva mnogo vremena, truda i odricanja…
Naša misija je otvoriti pozorište za sve, a posebno za marginalizirane članove društva
Pripremate projekt inkluzivnih predstava, mada ste već s "Up and Down" na izvjestan način najavili ovaj angažman.
“Novu teatarsku sezonu smo počeli 5. septembra sa predstavom “Up and Down”, koju smo radili zajedno sa Udruženjem Život sa Down sindromom. Riječ je o prvoj pravoj inkluzivnoj predstavi u smislu da mladi ljudi, članovi Udruženja ravnopravno igraju sa profesionalnim glumcima. Predstava je igrala u okviru Juventa festivala, a narednu noć na našem redovnom repertoaru. Naša misija je otvoriti pozorište za sve, a posebno za marginalizirane članove društva kako bismo čuli njihov glas i zajedno stvarali. Nevjerovatno je koliko emocija izaziva predstava. Kao društvo smo neupućeni i nesvjesni njihovih potreba ali i sreće i jednostavnosti. I nažalost puni predrasuda. Predstava koja zasigurno podstiče empatiju. Trebali bi je pogledati svi, a posebno mladi ljudi. U eri konzumerizma, brzine, nerazumijevanja, sat vremena provedenih sa ovim mladim ljudima vas potakne da se podsjetite osnovnih vrlina i ljudskosti.
Ovo je samo početak rada na inkluzivnim projektima. SARTR će sigurno biti prostor u kome ćemo moći raditi i gledati predstave koje uključuju sve skupine društva. Zajedno sa Goethe institutom pripremamo All Inclusive projekat. U prvoj fazi ćemo dočekati u okviru MESS festivala predstave iz Evrope koje se bave sličnim temama i inkluzivnim teatrom. Naša predstava “Up and Down” igra se u okviru posebnog programa i spomenutog projekta na MESS festivalu. Kako smo već krajem 2022. godine zajedno sa saradnicima i uposlenicima Udruženja prošli mapiranje, kao i kroz sve potrebe SARTR-a koje bi omogućile da tehnički i prostorno budemo pogodno pozorište, pristupili smo pripremama i naišli na razumijevanje i želju Općine Centar da nam pruži podršku. Korak po korak nadamo se da ćemo do kraja iduće godine i mi biti primjer europskog inkluzivnog pozorišta.
U toku ove sezone igrat ćemo sve predstave koje su premijerno izvedene u proteklim sezonama. U oktobru će biti premijera predstave "Oslobođenje Sarajeva" po tekstu Dušana Jovanovića, a u režiji Harisa Pašovića, koji prvi put režira u SARTR-u. Nakon toga počinjemo sa probama za predstavu “Svijet i sve u njemu” (Bejturan i ruža) Aleksandra Hemona u režiji Selme Spahić, potom nam dolazi Irena Popović Dragović koja radi autorski projekt zajedno sa našom dramaturginjom Nejrom Babić, nakon iskustva predstave “Deca”, koja je osvojila publiku regije. Na proljeće će u SARTR-u režirati naša najmlađa i veoma talentovana rediteljica Ajla Bešić. Ajla je diplomsku predstavu, spremala i izvela na našoj sceni, prije dvije godine. U saradnji sa Legal Alians teatrom iz Londona spremamo predstavu “Cvijeće Srebrenice”, koju režira Lara Parmiani. Probe su već počele, nastavljaju ubrzo u Londonu, a premijera će biti na ljeto u Sarajevu, 30 godina nakon počinjenog genocida u Srebrenici. U toku ove pozorišne sezone bit će i dvije koprodukcije sa Haertefactom iz Beograda... I mnogo drugih popratnih sadržaja".
Koliko je u današnjem vremenu i bh. društvu zahtjevno napraviti repertoar za jednu sezonu?
“Nije lako. Prije svega, svaki direktor pravi plan rada za četiri godine. Što podrazumijeva određenu viziju i tematski organizirane sezone. Kada krenete raditi i kad se počnete suočavati sa okolnostima u kojima živite - ratovima, femicidom, nasiljem, promjenama u društvu, budžetima i svim izazovima javnih institucija, sve to uslovljava repertoar i vuče na razne neplanirane puteve. Na moju sreću repertoar se izrađivao po planu, nismo morali odstupati od zamišljenog. Bilo je iznenadnih projekata sa divnim iskustvima, profesionalnim poznanstvima, koja su rezultirala odličnim predstavama. Pa tako planirana tematska godina, koja prerasta u malo duži period, u kojoj će raditi samo rediteljice, kreće od kraja novembra 2024. i završit će se u proljeće 2026. godine. Dobar plan, na vrijeme dogovoreni saradnici, uveliko olakšavaju organizaciju. Ipak kad se osvrnem, užitak je vidjeti da je sve realizovano i ne samo na nivou urađenog, nego i kvalitetnih rezultata”.
Recite nam iz Vašeg iskustva - kako se gleda na ženu koja se nalazi na direktorskoj poziciji?
“Možda sam u početku morala više gledati na poziciju iz gender perspektive. Iskreno, nikada nisam osjetila da sam ugrožena jer sam žena i da se moram boriti na drugačiji način od mojih kolega. Mislim da me respektiraju i da se argumentima, radom i rezultatima namećemo kao dobar ili loš izbor. Nemam vremena, ne učestvujem u kuloarskim pričama, niti me interesuju”.
Nedostaje li Vam glumački angažman?
“Ne mogu reći da mi nedostaju, jer i dalje igram. Ne u istom obimu ali pokušavam svoju profesiju ostaviti na nivou kojem sam se posvećivala i ranije. Sada jos više cijenim vrijeme proba i predstava. To su trenuci u kojima se osjećam kao da meditiram. Uživam i radujem se sa kolegama. Posebne su veze sa kolegama u svakoj predstavi. To je kao neka druga porodica”.
Suprug me je prvi podržao u izboru i bio oslonac
Da li Vaši sinovi i porodica trpe zbog obaveza koje se sobom nosi direktorska pozicija?
“Subjektivno bih rekla da ne trpe, oni vjerovatno misle drugačije. Naša djeca su tinejdžeri, drugi gimnazije i deveti razred. Sigurna sam da se isplatilo što sam do unazad dvije godine s njima provodila svo svoje slobodno vrijeme, što smo mnogo razgovarali, išli na treninge zajedno, utakmice, sve druge njihove aktivnosti, putovali, pratili predstave, izložbe, učili u muzejima. Čitali knjige svaku noć kontinuirano 12 godina, osmišljavali druženja. Sve je to napravilo dobru bazu da danas možemo ovako. Suprug me je prvi podržao u izboru i bio oslonac. Možda bi se danas predomislio... Ali zna šta za mene znači SARTR i teatar uopšte. Imamo trenutke za sebe, kojih je puno manje ali ipak dovoljno za zajednička uživanja”.
Gdje je danas mjesto pozorišta u bh. društvu.
“Pozorište u BiH je u zadnjih par godina dobilo određenu formu, profiliralo se. Promjene u pozorištu, obrazovanju i sportu se ne mogu vidjeti promptno. Možete imati određena ulaganja u infrastrukturu i tu ne treba mnogo, iako nama zvuči mnogo, brzo su rezultati vidljivi. Administraciju također možete unaprijediti, ali cjelokupni sistem koji prati rad, a onda kao finalni proizvod pozorišna predstava, tu se mora pristupiti drugačije i stvarati klima u kojoj će umjetnici na osnovu saznanja, razmjene iskustava biti svjesni kvalitete i profesionalnog pristupa. Razvojni projekti pozorišta su od velike važnosti i mislim da će SARTR uskoro biti pokretač promjena.
Način rada u toku procesa, istraživanje, profesionalna podrška određenih institucija. Sadržaji predstava i projekata, novi dramski tekstovi. Naučni pristup svim vještinama glumaca i ansambla, kao i pažljivo finaliziran svaki segment izrade predstave, potom susret sa publikom, susreti sa profesionalcima iz regije i svijeta, hrabrost mladih tek završenih studenata da pišu kritike. Na tome se mora raditi puno ozbiljnije ukoliko bismo željeli unaprijediti pozorišne kuće i sve profesionalce koji rade, a samim tim i publiku”.
Ne mogu a da Vas ne pitam za komentar na slučaj “Kasumović”.
“Ovaj konkretan slučaj upozorio nas je da pritisak javnosti usmjerimo na traženje oštrih zakona, na izbjegavanje relativizacije i osude pozorišnih i filmskih radnika, uvođenje seksualne edukacije u škole, otvorenih razgovora za roditelje i učenike. Ne smijemo zaboraviti da je pozorišna predstava otvorila slučaj i motivirala gledaoca da govori. Naše iskustvo potvrđuje da veoma često mladi osjećaju pozorište sigurnim prostorom u kome mogu govoriti o svojim problemima. Mediji imaju veliku odgovornost u smislu praćenja drugačijih sadržaja i razgovora sa akademskom zajednicom. Svi koji imamo mogućnost za javnim nastupom imamo odgovornost u pravcu edukacije i promišljenih sadržaja.
Pedofilija je bolest i spominje se od postanka čovječanstva, zakoni su ti koji postavljaju jasne okvire i norme ponašanja.”
