“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što je na njem’ i u njemu nisu drugi umjeli ni znali vidjeti”, pisao je svojevremeno jedan od najvećih pjesničkih imena koja su hodila ovim prostorima Mehmedalija Mak Dizdar.
Koliko je Makova poezija i opčinjenost tim hladnim, starim, zagonentim kamenom utjecala na njegovog unuka Gorčina, koji će postati doktor nauka i baviti se prvenstveno stećcima logično je pitanje koje se samo nameće.
Bila je početna inspiracija to što sam od ranog djetinjstva dobro poznavao Makovu poeziju i tu tematiku. Međutim, mnogo su doprinijeli moj odlazak i obrazovanje u inostranstvu, gdje sam shvatio da ne posvećujemo dovoljno pažnje nečemu tako jedinstvenom kao što su stećci. Tako se spojilo nekoliko faktora koji su doveli do toga da doktorski rad posvetim upravo umjetnosti stećaka.
Nešto egzaktno kao što je nauka i poezija na prvi pogled izgledaju nespojivo, ali Vi ste ih povezali.
Ne bih se složio s Vama, konkretno kod Maka Dizdara poezija je nastala na temelju dugogodišnjeg izučavanja, naučnog bavljenja i pismenošću srednjovjekovnom i, prije svega, natpisima, pa je izdao knjigu "Stari bosanski tekstovi" na temelju naučnog i prešao u drugi domen poezije.
Kako ste pomenuli, studirali ste u inostranstvu? Šta ste tamo naučili?
Radio sam doktorat na Univerzitetu York u Torontu iz humanističkih nauka. Taj fakultet je poznat po interdisciplinarnom pristupu, tako da sam se bavio nečim što bi bilo najbliže historiji umjetnosti ili ikonografiji, grani historije umjetnosti koja se bavi značenjem umjetnosti.
Međutim, moje pitanje je bilo prvenstveno posvećeno tim simbolima, ukrasima na stećcima i njihovim značenjima da bih došao do spoznaja o tim značenjima. Nažalost, kao što je poznato, mi nemamo nikakvih dokumenata iz tog vremena koja bi nam približila, pojasnila šta su tim ljudima koji su stvarali stećke predstavljali ti simboli.
Bosna je na margini nauke
Tako da sam se bavio i historijom religije, jer teško je baviti se stećcima bez bavljenja pitanjem srednjovjekovne Bosanske crkve i uopće vjerske situacije u srednjovjekovnoj Bosni, s jedne strane, i generalno historijom umjetnosti s druge, tako da je neko težište bilo srednjovjekovna umjetnost i to ona ranosrednjovjekovna koja obično ne dobiva toliko pažnje u nauci, pa sam se pokušao upoznati sa što više onih sredina koje su manje izučavane, jer je Bosna u širom evropskom kontekstu uvijek bila na margini, i dan-danas je na margini nauke.
Kakvu je ulogu imao stećak kad posmatramo u različitim diskursima društveno-historijsko-kulturnog narativa?
To je u skladu sa savremenim pristupima humanističkim naukama, često ljudi kad vide stećak, mene pitaju šta znači, recimo, podignuta desna ruka, jelen… Teško je na taj način odgovoriti na ta pitanja jer to nije neka slikovnica, gdje se tačno može prevesti taj jezik simbola i tog vizuelnog u precizna značenja. Posmatrao sam uloge koje su ti simboli te ta umjetnost mogli imati u tadašnjim društvima, ritualima i različitim životnim fenomenima…
Govorite kao o nekoj "gramatici"?
Taj pojam sam jednom prilikom koristio. I dan-danas pristup koji je prisutan u nauci jeste da se pokuša stvoriti neka vrsta rječnika tih simbola. Međutim, pokušao sam da to posmatram, odnosno posvetim pažnju međusobnom odnosu tih simbola i širem kontekstu, dakle načinu na koji se stvara značenje kroz odnos među pojedinim simbolima kao što je to slučaj u jeziku i gramatici.
Možda se to može posmatrati kroz primjer, recimo, u srednjovjekovnoj umjetnosti bilo je značajno šta se nalazi u gornjem dijelu, a šta u donjem. Ono što je u gornjem, obično se odnosilo na nebeski, odnosno zagrobni život, a ono što se nalazi na dnu, na podzemni. Veličina nije predstavljala stvarnu fizičku veličinu, nego značaj prikazanog, kao što su, naprimjer, predimenzionirane ruke na stećku, taj gest podizanja desne ruke ima centralni značaj u toj kompoziciji.
I revizija historije svojstvena je našim etnonacionalistima. Koliko imamo istina kad su u pitanju stećci?
Ne postoje samo danas revizije, od samog početka naučnim bavljenjem tom tematikom, što je otprije 150 godina, oduvijek su postojali dominantno ideološki pristupi jer, nažalost, to ovdje dominira, pitanje ko je ovdje najstariji, ko je temeljni narod… i tu se korijeni traže u srednjem vijeku.
U tom kontekstu značajno je što natpisi na stećcima predstavljaju najstarije narodne književnosti u začecima. Sve tri nacionalne historije, i srpska, i hrvatska, i bosanska, odnosno bošnjačka, tražile i dan-danas traže svoje korijene upravo u tom periodu.
Kako je to izgledalo prije rata?
U Jugoslaviji smo imali, po mom mišljenju, zdraviji pristup jer je postojao naučni diskurs te diskusije, jedna naučna zajednica koja se služila argumentima.
Nažalost, ono što danas imamo, suprotstavljene su historiografije.
Sad sa stećaka koji prkose vremenu, da se prebacimo na festival koji prkosi vremenu. Naravno, riječ je o Slovu Gorčina, koji će uskoro podići zavjese i, uprkos problemima, izaći na scenu. Šta ćemo vidjeti?
Ovogodišnji festival se održava od 26. do 28. jula i imamo, rekao bih, najbogatiji program ikada, a na otvaranju ćemo imati intermedijalni muzički performans.
Šta to znači?
To je jedan primarno muzički program uz dodatne scenografske, svjetlosne elemente, pa i 3D projekcije. Režiser i kompozitor tog djela je Belma Bešlić-Gal, jedna od najuspješnijih kompozitorica u Austriji, dobitnica više nagrada.
Na djelu će sarađivati različiti umjetnici iz četiri zemlje - Švicarske, Austrije, Njemačke i Poljske. To će biti dosad neviđen način prikazivanja Makove poezije.
Poslije toga imamo gosta pjesnika, to je tradicionalno jedan od ključnih programa festivala. Ove godine to je Marko Tomaš.
Istakao bih otvaranje izložbe Safeta Zeca, našeg najvećeg savremenog slikara. Slijedi poseban program i izložba posvećena Zlatku Ugljenu, najvećem savremenom arhitekti BiH.
Stiže i Nikolaidis
Imamo koncert makendonske grupe Ubunto trio, pionira rok-scene iz Jugoslavije, još iz 80-ih. Poznati su po korištenju srednjovjekovnih etnomotiva s balkanskog prostora, što se savršeno uklapa u ambijent.
Još jedan ključni program je predstavljanje knjige dobitnice nagrade Mak Dizdar iz prošle godijne Luce Kozine, potom slijedi gostivanje Andreja Nikolaidisa, jedno od najznačajnijih imena današnje književnosti.
Istakao bih još tri programa In memoriam posvećena trojici velikana bh. poezije koji su preminuli u prethodnoj godini. To su Hadžem Hajdarević, Marko Vešović i Abdulah Sidran.
Festival od same koncepcije i u svom savremenom izdanju protivi se etnonacionalnim podjelama, mi smo posvećeni BiH u cjelini i kriterij nam je kvalitet tog umjetničkog programa i nekako koliko je to moguće u današnjim uslovima ne obraćamo pažnju.
Naravno, u širem kontekstu, i u BiH u cjelini, pogotovo u Stocu, te granice su praktično sveprisutne.
Kako stojite s finasijama? Imate li podršku?
Bez obzira na našu orijentaciju i na sastav ljudi koji su u organizaciji, svrstavaju nas u kategoriju bošnjačke organizacije i nemamo nikakvu podršku lokalne zajednice, dakle, već godinama Slovo Gorčina od Grada i Općine ne dobiva nijednu marku. Svake godine se prijavljujemo na konkurse, i ove smo, možda se i nešto promijeni.
Generalno je jako teško dobiti, na bilo kojem nivou, ozbiljniju podršku. Na svim nivoima se prijavljujemo za podršku, ali sve je to nedovoljno i prije nekoliko godina festival je bio pred gašenjem. I pored volonterskog rada, bilo je nemoguće.
Onda se desilo nešto što je u BiH ravno čudu, a to je da su se pojavili partneri iz privatnog sektora, konkretno kompanija ProLab, čiji je direktor odlučio da bude dio festivala Dubravko Barbarić, on je predsjednik Organizacionog odbora.
Kompanija nas podržava finansijski velikim procentom, a osim toga, pomogla nam je i sa osiguravanjem dodatnih sponzora i uspjeli smo. Primjetno je da svake godine sve bolji napredak, a imamo zatvorenu finansijsku konsrukciju, međutim, to nije dugoročno održivo.
Bez podrške lokalne zajednice, pitanje je vremena kad će se pojaviti ozbiljniji problemi. Ne odgovara savremenim političkim elitama, kojima kultura nije prioritet.
