U srcu engleske grofovije Cumbrije, na rijeci Lune, smjestio se slikoviti gradić uzbudljive prošlosti – Kirkby Lonsdale.
Njegove čiste kamene ulice, impresivni sakralni objekti poput Opatije Svete Marije i zeleni brežuljci oživjeli su na platnima J. M. W. Turnera, možda najvećeg engleskog pejzažista svih vremena. Ovo ljupko mjesto s manje od dvije tisuće duša, u kojem vrijeme kao da je stalo, krije, međutim, uistinu sablasnu tajnu.
Živopisan trgovački gradić
Najstariji trag naseljenosti na ovom području, zagonetni kameni krug na uzvisini Casterton Fell, datira još iz neolitika. Za vladavine Rimljana, izgrađena je cesta koja je povezala Kirkby Lonsdale s okolicom, omogućivši mu da se, kroz stoljeća, razvije u živopisan trgovački gradić. U manuskriptima iz jedanaestog stoljeća, ovo mjesto spominje se pod nazivom “Cherchibi”, u prijevodu “selo s crkvom”. Normani na jednom od brežuljaka podižu drvenu utvrdu, kao bazu za kontroliranje okolnog područja, a stoljećima kasnije, na tom su se brijegu održavale borbe pijetlova, zbog čega su ga lokalci nazvali “Cockpit Hill”, piše Povijest.hr.
Od trinaestog stoljeća, u Kirkby Lonsdaleu se svakog rujna održava sajam. Ulice grada, napose Market Street, tada preplave štandovi i kolica trgovaca, nudeći poljoprivredne proizvode, slastice i razne rukotvorine. Do devetnaestog stoljeća, ovdje su se prodavale i svinje, kao i rasni konji. Razvojem trgovine, u gradu se otvaraju brojna prenoćišta, gostionice i pubovi: od dvadeset devet ugostiteljskih objekata, do današnjeg dana preživjelo je samo njih osam, no diče se vrhunskom gastronomskom ponudom i živahnom atmosferom.
Mjesto “rođenja” Jacka Reachera
Grad je zanimljiv još po nečemu: Lee Child, čuveni pisac trilera i tvorac nezaboravnog Jacka Reachera, živio je u Kirkby Lonsdaleu – na adresi 10 Abbotsgate – dok je pisao svoj prvi roman o “Killing Floor”. Pravim imenom James Grant, pseudonim pod kojim će steći svjetsku slavu i milijunski imetak odabrao je kako bi se njegovi romani na policama knjižara našli između dva majstora žanra – Raymonda Chandlera i Agathe Christie.
Prvi roman dovršio je u omiljenoj krčmi u središtu grada, “Snooty Foxu”, a sa suprugom Jane redovito je sudjelovao na pub kvizu u “Pheasant Innu”. Upravo u potonjem ugostiteljskom objektu se nalazio kad mu je londonski agent telefonirao i obavijestio ga da je njegov prvijenac otkupljen. No, na stranu s drevnim crkvama i slavnim piscima – što je sa sablasnom tajnom koju smo ranije spomenuli?
Zalutala krava
Mračna legenda iz ovog mjesta vezana je za lokalni most. Monumentalno zdanje od šljunčanog kamena i s tri luka, koje nadsvođuje rijeku Lune, podignuto je oko 1370. godine.
U to vrijeme, bio je jedini most koji je prelazio preko rijeke. Kao njegovi graditelji, u zapisima se spominju monasi Opatije Svete Marije, no srednjovjekovna legenda daje nešto drugačiji prikaz njegove geneze. Prema pričama lokalnog življa, prenošenim s koljena na koljeno, zasluge za ovaj arhitektonski pothvat pripadaju – Đavlu!
Na sredini mosta, koji je danas zatvoren za motorni promet te se koristi kao pješačka staza i izletište s nevjerojatnim pogledom, nalazi se nešto neobično – otisak nečeg što podsjeća na dlan. Prema legendi, ostavio ga je sam Nečastivi. Priča glasi ovako: nekoć davno, na obali rijeke Lune, živjela je siromašna starica. Njeno jedino blago, krava, jedne je noći odlutalo preko rijeke.
Znajući da o toj životinji ovisi njena egzistencija, žena ju je usrdno dozivala, ali krava na njene vapaje nije rekla ni “mu”. U trenutku dubokog očaja, dok je razmišljala da se baci u duboku rijeku i završi sa svime, pred staričinim očima se ukazao Princ tame.
Đavolji most
Vrag kao vrag, pred nju je stavio ponudu koja se ne odbija: izgradit će most preko rijeke i omogućiti joj da dođe do svoje krave, ako pristane na to da prvu dušu koja bude kročila mostom prepusti silama tame. Shvativši tko je njen sugovornik, bogobojazna žena se isprva nećkala, no tada se na njenom licu pojavio lukavi osmijeh. Prihvatila je ugovor s Đavlom.
Sljedećeg dana, starica se do mosta došetala rano izjutra, ne želeći riskirati da neko od njenih sumještana prođe njime. Sa sobom je dovela stvorenje koje je obožavala, svoga malenog psa, te mu suznih očiju bacila komadić kruha na most.
Psić je pojurio za hranom, kad se pred njim pojavio đavao. Shvativši da ga je starica prevarila te nemajući interesa za dušu jednog četveronošca, ispustio je prodoran urlik te iščezao u oblaku sumpora, a starica je čvrsto zagrlila ljubimca od kojeg se već bila oprostila i kojeg je bila spremna žrtvovati za dobrobit zajednice. Legenda je preživjela i u imenu tog toponima: o njemu govorimo kao o Đavoljem mostu.
