Nikom ništa i nitko ništa. Tako bi se ukratko mogla opisati drama s obrazovanjem na jugu. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu već skoro mjesec dana učenici osnovnih i srednjih škola ne idu na nastavu. Učitelji i nastavnici štrajkaju, prosvjeduju po ulicama i pred zgradom Kantonalne Vlade te odlaze na sud opravdavati štrajk. Istodobno, štrajkovima upozorenja na svoj status upozoravaju sveučilišni profesori, ne svi, ali oni dobivaju prostora na sastancima. Doduše, ne baš tamo gdje bi se i institucionalno mogli riješiti njihovi problemi.
Srozano obrazovanje
Djeca su kućama, na ulici, roditelji gunđaju ali podržavaju prosvjetare misleći da će financijski zadovoljan kadar učiniti i srozano obrazovanje boljim. Oni koji drže njihovo zadovoljstvo u rukama, a to su kantonalna Vlada i Skupština, kažu da novca nema i da se ne može udovoljiti zahtjevima onih koji kažu da jedva sklapaju kraj s krajem. Uporni su i jedni i drugi i za sada trpe jedino djeca koja će u školske klupe možda iza Nove godine.
Padale su teške riječi što u priopćenjima što u pregovorima. Neslužbeni transkript jedne runde pregovora govori kako se nisu birale riječi ali i da premijerka, najavljena iz HDZ-a BiH kao velika promjena i nada, udara jako nisko riječima koje nitko od sudionika ne želi iznijeti javno pa će se i potpisnik ovih redova suzdržati od toga. Ionako su se mnogi razmazili u svojim borbama pa očekuju da galami netko drugi za njih.
Jasno je svima da su prosvjetari na dnu, da je znanje zadnja rupa na svirali i da se mišljenje na našu djecu svelo na računicu u proračunima u koje se upetljavaju pravila da bi što manje novca otišlo tamo gdje je on stvarno potreban. Jasno je i da su oni koji sada prosvjeduju godinama nosili zvono glavnih glasača za one koji ne silaze s tronova i to s razlogom. Problem je što se školstvo, i resor u kojem ima dovoljno novca za bolje plaće ali ne i za stranačke apetite, iskorištava za uhljebljivanja, osvete i mobilizaciju glasova po područjima gdje se školama na kapaljku dadne novac ili neka nova ploča za koju onda nastavnici iz svojeg džepa kupuju krede.
Djeca i bogatstvo su naše najveće bogatstvo
Djeca i bogatstvo su naše najveće bogatstvo, misle vjerojatno vlastodršci znajući da njihovoj djeci neće ništa nedostajati, a da će se svi drugi predati ili nestati. Oni kojima su djeca jedino blago, nadaju se da će otići daleko od ovakvo uređenog društva.
Tako otupljeno društvo, u kojem djeca gledaju nemoć onih u kojima bi trebali gledati moć znanja koje im se prenosi, nema volje ni želje da bilo što mijenja.
Čudno je stoga gledati kako studenti šute dok im profesori kukaju da su na rubu. Jer, uz osnovne i srednje škole, talasa se i na mostarskom Sveučilištu. Doduše, tiho i odmjereno, bez štrajka velikih galama i prosvjednih šetnji. No, studenti, budućnost društva bez budućnosti, šute iako u svojim istupima profesori govore kako ih uprava sveučilišta muze i da u biti sveučilište preživljava zahvaljujući školarinama koje siroti roditelji trpaju u vječno prazne blagajne. Sveučilište, toliko puta izvikano kao važan stup identiteta jednog naroda, svedeno je na kuknjavu o potplaćenosti i šutnju o pretplaćenosti školarinama.
Usudili su se sveučilišni prosvjednici ismijati rektorovo žezlo podijeljeno čelniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću i svim ostalima koji nemaju veze sa znanjem. Ali su onda ipak morali kod ustoličenog kralja na pregovore.
Čovjek Sa Žezlom
Iako nema nikakve funkcije koja bi mogla izravno odlučiti da će se onima koji dijele znanje podijeliti i normalne plaće, Čovjek Sa Žezlom posjeo je sindikaliste ispred sebe pa se onda odaslalo priopćenje sa svim mogućim titulama čelnika stranke s velikom nadom između redaka da će se nešto promijeniti na bolje.
Bunt je, čini se, udaren žezlom jer je akademska zajednica priznala da akademik drži sve u rukama i da će samo njegovom dobrom voljom županije preuzeti osnivačka prava koja nitko već desetljeće neće i da će odjednom početi kapati novac, da će se srediti jedinstvena blagajna na Sveučilištu i da će se umjesto rektorovog šminkanja kampusa početi šminkati platne liste a glave studenata pravim vrijednostima.
Zavrtio se jedan veliki krug. Školski bunt još traje, fakultetski se poljuljao pred žezlom i svi se pomalo okreću božićnim blagdanima i smišljanjem kako će dočekati godinu koja će biti još gora.
Za djecu u svemu tome nikoga nije briga. I kad legnu plaće, i kad se sveto žezlo smiluje i naredi podanicima da sveučilišni profesori moraju imati više novca od studenata, znanje će biti na istoj razini a jedina naučena lekcija će biti da odavde treba otići što dalje i da su priče o suncima tuđeg neba šuplje.
Kroz šuplje džepove puše kakvo kod da je sunce. Kroz šuplje glave, a ovdje se takve prave, puše još više.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
