Otkako je Izrael započeo svoju kopnenu invaziju na Liban, izraelske snage i militanti Hezbollaha sukobili su se duž granice, dok je libanska vojska uglavnom stajala po strani.
Ovo nije prvi put da nacionalna armija posmatra rat kod kuće iz neugodnog položaja posmatrača, piše ABC News.
Nadaleko omiljena vojska Libana je jedna od rijetkih institucija koje premošćuju sektaške i političke podjele u zemlji. Nekoliko vojnih komandanata postali su predsjednci, a sadašnji komandant, general Joseph Aoun, smatra se jednim od favorita koji će uskočiti kada parlament u ćorsokaku ispuni dvogodišnji vakuum i imenuje predsjednika.
Ali sa zastarjelim arsenalom i bez protuzračne odbrane, i potresena petogodišnjom ekonomskom krizom, nacionalna vojska je loše pripremljena da brani Liban od zračnog bombardiranja ili kopnene ofanzive dobro opremljene moderne vojske poput izraelske.
Vojska je vojno zasjenjena Hezbollahom. Libanska vojska ima oko 80.000 vojnika, od kojih je oko 5.000 raspoređeno na jugu. Hezbollah ima više od 100.000 boraca, kazao je pokojni vođa militantne grupe Hassan Nasrallah. Njegov arsenal – izgrađen uz podršku Irana – također je napredniji.
Izraelske snage i borci Hezbollaha sukobljavaju se od 8. oktobra 2023. godine, kada je libanska militantna grupa počela da ispaljuje rakete preko granice u znak podrške svom savezniku Hamasu u Gazi.
Cilj je potiskivanje Hezbollaha s granice
Proteklih sedmica Izrael je izveo veliko zračno bombardiranje Libana i kopnenu invaziju za koju kaže da ima za cilj potiskivanje Hezbollaha s granice i omogućiti povratak raseljenim stanovnicima sjevernog Izraela.
Kako su izraelske trupe napravile svoje prve napade preko granice, a Hezbollah odgovorio raketnom vatrom, libanski vojnici su se povukli sa osmatračnica duž granice i vratili oko 5 kilometara nazad.
Izraelske snage do sada nisu toliko napredovale. Jedini direktni sukobi između dvije nacionalne vojske bili su 3. oktobra, kada je izraelska tenkovska vatra pogodila položaj libanske vojske u oblasti Bint Jbeil, pri čemu je jedan vojnik poginuo, te u petak, kada su dva vojnika poginula u zračnom napadu u istom području. Libanska vojska je saopćila da je oba puta uzvratila vatru.
Libanska vojska je odbila da komentira kako će reagirati ako izraelske kopnene snage napreduju.
Analitičari upoznati sa radom vojske rekli su da bi libanske trupe, ukoliko izraelska invazija dosegne trenutne položaje vojske, pokrenula borbu, ali ograničenu.
"Prirodna i automatska misija vojske je da brani Liban od bilo koje vojske koja može ući na teritoriju Libana", rekao je bivši general libanske vojske Hasan Jouni.
“Naravno, ako izraelski neprijatelj uđe, on će se braniti, ali u okviru raspoloživih mogućnosti… bez odlaska do tačke nepromišljenosti ili samoubistva.”
Četvrta invazija u 50 godina
Trenutna izraelska invazija na Liban je četvrta na susjednu zemlju u posljednjih 50 godina. U većini prethodnih invazija, libanska vojska je igrala sličnu perifernu ulogu.
Jedini izuzetak, rekao je Aram Nerguizian, viši saradnik Centra za strateške i međunarodne studije sa sjedištem u Washingtonu, bio je 1972. godine, kada je Izrael pokušao stvoriti tampon-zonu od 20 kilometara kako bi potisnuo borce Palestinske oslobodilačke organizacije.
U to vrijeme, rekao je Nerguizian, libanska vojska je uspješno usporila tempo izraelskog napredovanja i "kupila vrijeme političkom rukovodstvu u Bejrutu da traži intervenciju međunarodne zajednice da izvrši pritisak na Izrael za prekid vatre".
Ali unutrašnja situacija u Libanu — i sposobnosti vojske — pogoršale su se izbijanjem 15-godišnjeg građanskog rata 1975., tokom kojeg su i izraelske i sirijske snage okupirale dijelove zemlje.
Hezbollah je bio jedina frakcija kojoj je bilo dozvoljeno da zadrži svoje oružje nakon građanskog rata, za navedeni cilj da se odupre izraelskoj okupaciji južnog Libana — koja je okončana 2000. godine.
Do 2006. godine, kada su Hezbollah i Izrael vodili mukotrpni dugomjesečni rat, libanska vojska „nije bila u stanju da investira u bilo kakvu poslijeratnu modernizaciju u stvarnom svijetu, nije imala sposobnost da odvrati izraelsku zračnu moć“ i „ostala je potpuno izložena“, Nerguizian je rekao: „Onih nekoliko puta kada su se libanska vojska i izraelske snage upustile u vojni sukob, došlo je do potpunog preklapanja.
Nakon izbijanja građanskog rata u susjednoj Siriji 2011. i uspona tamošnje militantne grupe Islamska država, libanonska vojska doživjela je novi priliv vojne pomoći. Uspješno se borio protiv ID-a na libanskoj granici 2017. godine, iako ne sam – Hezbollah je istovremeno napadao grupu s druge strane granice.
Kada su finansijski sistem i valuta Libana kolabirali 2019. godine, vojska je pretrpjela udarac. Nije imala budžet za kupovinu oružja i održavanje postojećih zaliha, vozila i aviona. Prosječna plaća vojnika sada vrijedi oko 220 dolara mjesečno, a mnogi su pribjegli drugim poslovima. U jednom trenutku i Sjedinjene Države i Katar su davali mjesečnu subvenciju za plaće vojnika.
SAD su bile glavni finansijer libanske vojske prije krize. Dale su oko 3 milijarde dolara vojne pomoći od 2006. godine, prema State Departmentu, koji je u saopćenju naveo da ima za cilj "omogućiti libanskoj vojsci da bude stabilizirajuća snaga protiv regionalnih prijetnji" i "ojačati suverenitet Libana, osigurati njegove granice , suprotstaviti se unutrašnjim prijetnjama i poremetiti omogućavanje terorizma.”
Administracija predsjednika Joea Bidena također je reklamirala libansku vojsku kao ključni dio svakog diplomatskog rješenja trenutnog rata, uz nadu da će pojačano raspoređivanje njenih snaga zamijeniti Hezbollah u pograničnom području.
Ali ta podrška ima ograničenja. Pomoć libanskoj vojsci ponekad je bila politički kontroverzna unutar SAD, a neki zakonodavci tvrde da bi mogla pasti u ruke Hezbollaha, iako nema dokaza da se to dogodilo.
U Libanu mnogi vjeruju da su SAD spriječile vojsku da dobije naprednije oružje koje bi joj moglo omogućiti da se brani od Izraela — najjačeg američkog saveznika u regionu i primaoca američke vojne pomoći od najmanje 17,9 milijardi dolara u godini nakon rata u Gazi.
"Moje je lično mišljenje da Sjedinjene Države ne dozvoljavaju (libanskoj) vojsci da ima naprednu opremu za protuzračnu odbranu, a ovo pitanje je povezano sa Izraelom", rekao je Walid Aoun, penzionirani general libanske vojske i vojni analitičar.
Nerguizian je rekao da ta percepcija "nije neka zavjera ili poluistina", napominjući da su SAD usvojile zakonski zahtjev da podrže kvalitativnu vojnu prednost Izraela u odnosu na sve druge vojske u regiji.
