Za manje od nedjelju dana (14. maja) u Turskoj će biti izabran novi parlament i novi predsjednik. Aktuelni predsjednik Recep Tayyip Erdogan, po prvi put nakon 20 godina, nije izraziti favorit u utrci. Njegova izborna alijansa je, kako pokazuju ankete, tek iza opozicionog saveza.
Kakav politički sistem vlada u Turskoj?
Od svog osnivanja 1923. godine, Republika Turska je po Ustavu bila parlamentarna demokratija. Ali, Erdoganova želja je bila da se to promijeni. I tako je njegova vladajuća stranka AKP, uz podršku svog ultranacionalističkog partnera MHP, 2017. sprovela tu promjenu. Sa izborima 2018. godine uveden je predsjednički sistem. Od tada je predsjednik kako šef države tako i šef vlade. Ured premijera više ne postoji.
Predsjednika, koji ima široka ovlaštenja po novom sistemu, direktno bira narod i to na pet godina. On imenuje i razrješava ministre i visoke državne službenike po svom nahođenju, a također rukovodi Kabinetom vlade. Ministri, koje on postavlja, mogu imenovati guvernere i državne predstavnike u pokrajinama, provincijama i okruzima, tako da predsjednikov uticaj seže do organa vlasti lokalne uprave.
Šef države također ima ovlasti da izdaje predsjedničke ukaze i imenuje ljude na visoke funkcije u pravosuđu, sektoru finansija i obrazovanju. Ljudi na najvažnijim funkcijama u tajnoj službi ili u moćnoj vjerskoj instituciji Diyanet direktno su odgovorne predsjedniku.
Uvođenjem predsjedničkog sistema ukinut je i princip nepristrasnosti i vođenja vanstranačke politike. Aktuelni predsjednik Recep Tayyip Erdogan uspio je zadržati mjesto predsjednika svoje konzervativno-islamske vladajuće stranke AKP. Od tada gotovo da nije bilo razdvajanja te funkcije i predsjedničkog mandata.
Ko se kandiduje na predsjedničkim izborima?
Na predsjedničkim izborima birači mogu glasati za jednog od četiri kandidata. Aktuelni predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegov izazivač Kemal Kilicdaroglu vodiće izbornu utrku rame uz rame. Prema podacima nekoliko instituta za istraživanje javnog mnijenja, kandidat najvećeg opozicionog saveza Kilicdaroglu nalazi se ispred Erdogana, što aktuelnog turskog predsjednika i vladajući tabor čini sve nervoznijim.
Druga dva kandidata kako pokazuju ankete, mogla bi osvojiti između 2 i 6 posto glasova. Njihova kandidatura obično znači da će predsjednik biti poznat tek nakon drugog kruga glasanja.
Koliki je značaj parlamenta?
Tokom svog predsjedničkog mandata, Erdogan je krojio državni aparat po svojoj mjeri i stalno je proširivao svoje ovlasti. Iako je uvođenjem predsjedničkog sistema broj poslanika povećan sa 550 na 600, Erdogan je od turskog parlamenta napravio beznačajnu instituciju. Iako je parlament mogao da vodi rasprave i donosi zakone, tabor vlade sa svojom dominantnom većinom blokirao je svaki opozicioni projekat u parlamentu i stalno uspijevao da progura svoju političku agendu. Vlast je, većinom u parlamentu, spriječila i zahtjeve opozicije da se osnuju istražni odbori nakon velikih katastrofa poput zemljotresa ili optužbi vladajućih struktura za korupciju. U većini slučajeva, vlast nije ni odgovorila na upite opozicije.
U parlamentu je trenutno zastupljeno četrnaest stranaka, od kojih su mnoge uspjele preći prag od sedam posto uz pomoć stranačkih saveza. Vladajuća stranka AKP je najjači klub u parlamentu sa 285 poslanika. Njihovi saveznici, ultranacionalistički MHP i BBP, pri čemu obje stranke ideološki proističu iz pokreta „Sivih vukova", imaju ukupno 49 poslanička mjesta. Koaliciona vlada tako čini većinu u turskom parlamentu sa 334 mandata.
Najveća opoziciona stranka, CHP, ima 134 poslanička mjesta, dok njen najjači saveznik, IYI stranka, broji 36 mandata. Stranka IYI također je izvorno proizašla iz pokreta Sivih vukova, koji u novom opozicionom stranačkom savezu pokušava pozicionirati u desni centar. Sa poslanicima manjih stranaka, ovaj najveći opozicioni savez ima 174 mandata.
Sa 56 poslanika, prokurdski HDP je treća najjača snaga u turskom parlamentu. Preostali predstavnici naroda su ili iz manjih stranaka ili su nezavisni kandidati.
Kakvi savezi postoje?
Tri izborna saveza igraju odlučujuću ulogu na parlamentarnim izborima; Erdaganova "Narodna alijansa", potom najveći opozicioni blok „Savez nacije" i konačno "Savez za rad i slobodu" predvođen prokurdskim HDP-om.
Pored AKP-a, Erdoganov narodni savez godinama uključuje ultranacionalističku MHP i BBP. Nedavno se alijansi pridružila "Nova stranka blagostanja", koja proizlazi iz islamističke ideologije Milli Görüs. Osim toga, Erdoganov savez podržava i radikalna islamistička prokurdska stranka HÜDAPAR, koja je bliska terorističkoj organizaciji turski Hizbullah. I nekoliko pravoslavno-muslimanskih zajednica sa velikim brojem članova takođe otvoreno promovišu Erdogana i njegov savez, jer su oni pod Erdoganovom vlašću uspjeli prigrabiti niz privilegija, koje bi u suprotnom mogli izgubiti.
Najveći opozicioni savez sastoji se od šest stranaka koje dolaze iz veoma različitog političkog spektra. Predsjednički kandidat Kemal Kilicdaroglu, koji ih je uspio ujediniti, uživa poštovanje mnogih vladinih kritičara. Za Kilicdaroglua se zalaže i kurdsko-socijalistički "Savez za rad i slobodu".
Pokretačka snaga trećeg saveza je prokurdska stranka HDP. Postupak protiv nje je u toku. Hiljade njenih članova su u zatvoru pod optužbom za terorizam, a skoro svi gradonačelnici iz HDP-a su smijenjeni.
Bivši lider stranke Selahattin Demirtas, koji je već sedam godina u visoko-sigurnosnom traktu, iz zatvora vodi efikasnu kampanju protiv Erdogana i njegove vlade. Svoje poruke vanjskom svijetu šalje preko svojih advokata, koji dijelom određuju i tok predizborne kampanje, posebno kada je riječ o kurdskom pitanju.
Koliko Turska ima birača sa pravom glasa?
Prema zvaničnim podacima, više od 64,1 milion ljudi ima pravo glasa na izborima 14. maja. Od toga, preko 3,4 miliona živi u inostranstvu. Tako se glasovi Turaka u inostranstvu, po težini nalaze na četvrtom mjestu nakon najvećih turskih metropola Istanbula, Ankare i Izmira. Glasanje u inostranstvu počelo je 27. aprila. Na izborima 2018. u Turskoj je izlaznost bila veća od 86 posto, dok je u inostranstvu iznosila otprilike 50 posto.
Erdogan je sa 53 posto glasova osvojio utrku za predsjednika u prvom krugu izbora 2018. godine, a njegova izborna alijansa dobila je skoro 54 posto glasova u Turskoj.
U inostranstvu su Erdogan i njegov izborni savez 2018. bili još uspješniji, osvojivši više od 60 posto glasova među Turcima koji žive u inostranstvu.
Prema podacima turske izborne komisije, 167.000 Sirijaca ima pravo glasa na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Turskoj. Slijedi 23.000 ljudi porijeklom iz Afganistana, 21.000 iz Irana, 16.000 iz Iraka i 6.000 iz Libije. Sa izuzetkom prokurdskog HDP-a, sve stranke se natječu uz predizborno obećanje da će vratiti izbjeglice u njihovu domovinu što je prije moguće.
Nefer izborna kampanja i opasna retorika
Zbog razornih zemljotresa u februaru i zbog mjeseca Ramazana, predizborna kampanja je ovoga puta počela kasno. Najveći opozicioni savez sa predsjedničkim kandidatom Kemalom Kilicdarogluom i najpopularnijim ličnostima krenuo je u ofanzivu tek prije nekoliko sedmica.
Erdogan svoju predizbornu kampanju više vodi otvaranjem velikih državnih projekata, poput predstavljanja prvog nosača aviona i otvaranja prve nuklearne elektrane na turskom tlu - zahvaljujući ruskoj tehnologiji. Ali ne libi se ni pojavljivati u dvorištima džamija a voli se oslanjati i na fake news, piše DW.
Prošle sedmice Erdogan je govorio u dvorištu Plave džamije u Istanbulu. Tvrdio je da njegov izazivač Kilicdaroglu planira ugasiti tursku vjersku ustanovu Diyanet. Kilicdaroglu je odmah reagovao na ovu netačnu informaciju: „Diyanet je pokrenuo Atatürk, osnivač moje stranke, zašto bih ga ja zatvarao?" Dan kasnije je Erdoganov ministar pravde Bekir Bozdag izjavio da će "ovoga puta o izborima odlučivati vjernici i nevjernici".
Ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu otišao je još jedan korak dalje. Soylu, koji je odgovoran za unutrašnju sigurnost i uredno provođenje izbora, opisao je predstojeće glasanje kao pokušaj političkog puča od strane Zapada.
Mediji na svim kanalima su u potpunosti na liniji vlade. Državna radio-televizijska kompanija TRT i novinska agencija Anadolu prate u stopu Erdogana i njegove saveznike. Prema navodima opozicije, Erdogan i njegov blok su dobili 3.600 minuta emitovanja u posljednje četiri sedmice a njegova politička konkurencija samo 42 minuta i to samo za negativno izvještavanje.
