Sjećanje na trijumf Grčke na Euru 2004. vjerojatno se nalazi u vrlo čudnom dijelu vašeg mozga. Apsolutno se dogodilo, u to ste sigurni, ali u eri prije društvenih mreža gdje se svaka sportska nezgoda nije beskrajno dijelila, isjecala, snimala i remiksirala, ne možete je se jasno sjetiti.
Svi rani trijumfi koji su uključivali velike nacije su vam jasno vidljivi: Ronaldova glupa frizura za Brazil protiv Njemačke 2002., Zinedine Zidane kako glavom udara Marca Materazzija 2006.
Ne i Grčka. Pobjedonosni pogodak Angelosa Charisteasa u finalu rijetko se pojavljuje u sažecima, a Theo Zagorakis će vjerojatnije biti spomenut kao odgovor na pub kvizu nego tokom razgovora o nogometnim velikanima, unatoč tome što je kao kapiten svoje zemlje doveo do pobjede na Euru.
To je tragedija - ironično, za naciju koja je rodila upravo taj pozorišni žanr. Također su napisali možda najbolju nogometnu priču o autsajderima.
Grčka na Euru 2004: Filozofija
Pristup selektora Otta Rehhagela nije bio nešto što je bilo revolucionarno. Nije bilo genijalne nove postavke, pa čak ni generacijske zvijezde oko koje bi se izgradila jedinstvena taktika.
Domišljatost ekipe bila je usmjerena oko defanzivca Traianosa Dellasa – grčki sistem se posložio na takav način da bi on funkcionirao kao središnji defanzivac bez specifičnog zadatka markiranja igrača, dopuštajući mu da identificira opasne scenarije kada je izvan posjeda i također slobodnije se pridružiti veznim igračima kada su u njemu.
Grčka je to učinila izmjenjujući zadnju četvorku i zadnju petorku, ovisno o protivniku. U grupi protiv Španije, koja je imala Fernanda Morientesa kao jedinog napadača, Dellasu je partner bio Michalis Kapsis, koji se marljivo držao napadača.
U četvrtfinalu protiv Francuske, koja je uparila Thierryja Henryja i Davida Trezegueta, desni bek Giourkas Seitaridis često se pomicao u centar – prateći Henryja s boka – kako bi podijelio tu odgovornost.
Takvo markiranje gotovo je nestalo iz vrhunskog nogometa prije nekoliko godina, jer je povećana sposobnost napadača da rotiraju pozicije i pronađu prostor razotkrila njegova očita ograničenja. Ali dajući Dellasu slobodu da zamahne iza sebe, zakorači naprijed i pokrije se po potrebi, protivnici su bili zbunjeni.
Arhitektura
Sugerirati da Grčka "nije igrala na posjed" bilo bi blago rečeno. Ali, isto tako, ismijavati ih kao negativne ili pasivne značilo bi im učiniti medvjeđu uslugu jednake težine.
Rehhagel je bio itekako svjestan ograničenja svoje ekipe i dao ju je organizirati na načine koji su maskirali njihove nedostatke na lopti. Bez tehnički nadarenih veznjaka ili središnjih bekova kojima bi bilo sasvim ugodno igrati, rutinski bi išli daleko u središnjeg napadača Zisisa Vryzasa ili Charisteasa izvana.
Kako je turnir odmicao, postajali su sve učinkovitiji u uvjeravanju protivnika da žele držati loptu, prilazeći malo kraće i zatim je bacajući u prostor koji se otvorio kao rezultat. Osobito je Stelios Giannakopoulos postao moćno oružje u tom pogledu.
Jedina utakmica u kojoj su stvarno pokušali zadržati loptu na terenu i nadigravati se sa protivnikom bila je njihova posljednja utakmica u grupi protiv Rusije, koju su izgubili 2-1. To ih je koštalo prvog mjesta u grupi, osiguravajući da će se u osmini finala sučeliti s Francuskom, a ne s Engleskom. Ipak su naučili lekciju.
Pozorište
U nokaut fazi, Grčka je usavršila svoju metodu i stigla do trofeja, zahvaljujući tri prilično identične pobjede od 1-0.
Držali bi stvari što je moguće čvršće u prvom poluvremenu, gotovo nikad ne šaljući igrače prema naprijed kako bi otvorili prostor svojim protivnicima. Kako je utakmica odmicala, radili bi na prilikama za ubacivanje lopte, a zatim upotrijebili svoju nadmoćnu veličinu i snagu protiv umornih igrača kako bi zabili gol. Odatle bi se vrata, prozori i kapci prodavnice brzo ponovno zatvorili.
U četvrtfinalu protiv Francuske zaustavili su Henryja, Trezegueta, Zidanea, Roberta Piresa i Louisa Sahu, dok je Charisteas zabio nakon sat vremena. Protiv Češke su Milan Baros, Jan Koller, Pavel Nedved i Tomas Rosicky uzalud napadali, samo da bi Dellas pogodio u produžetku. Zatim u finalu protiv Portugala, Charisteasov korner bio je dovoljan da spriječi Cristiana Ronalda, Luisa Figa, Deca i Ruija Costu.
„Drevna Grčka imala je 12 bogova, moderna ih ima 11“, bio je natpis na autobusu novih prvaka Starog kontinenta iz kojeg je odzvanjala „Maria Me Ta Kitrina“.
Jesu li imali sreće? Može biti. Ali slučajnost? Apsolutno ne. Rehhagel je natjerao svaku zvijezdu u nogometnom kozmosu da se uskladi - to treba slaviti, a ne zaboraviti.
