Dževad Karahasan jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih pisaca. Ali ne samo to. Po svemu što radi, piše i onome kako govori, Karahasan je filozof, čije je misao prožeta misticizmom, najviše islamskim. Vrsni je poznavalac jezika, ljudske prirode i duše i jednostavno - čisto je zadovoljstvo slušati ga, a tek razgovarati s njim.
No, već dvije godine Karahasan nije govorio za bh. medije. Posljednje što se od njega čulo jeste da priprema novi roman. U intervjuu za Raport, otkrio je o kakvom se romanu radi i njegov naslov. Naravno, razgovarali smo i o brojnim drugim temama.
Novi roman jednog od od najvećih i najprevođenijih pisaca sa ovih prostora bi se trebalo tokom ove godine pojaviti na našem tržištu.
Za Raport je Karahasan ekskluzivno otkrio da će se novi roman zvati "Uvod u lebdenje“ te da bi se trebao pojaviti tokom ove godine na našem tržištu. Jedno je sigurno, kada Karahasan ima novu knjigu to je uvijek važna vijest i nešto o čemu se puno govori.
Kada smo prije mjesec i po razgovarali odnosno ugovarali da radimo intervju, Karahasan nam je kazao da je bolestan i da ide na kemoterapije. I o tome smo pričali. Evo intervjua:
U Sarajevu me poznaje malo previše ljudi
Kada smo dogovarali intervju kazali ste mi da ste imali operaciju i da ste išli na kemoterapije. Stoga, da Vas prvo pitam kako ste?
Hvala za pitanje, dobro sam, bolje nego što sam se nadao.
O čemu je riječ, naravno ukoliko želite govoriti o tome, i kada ste saznali za bolest?
Već drugi mjesec sam bio u svojevrsnoj izolaciji jer sam radio na novom romanu. U mojim radnim navikama se prije nekoliko godina dogodila jedna zanimljiva promjena: ja dugo nisam mogao nigdje pisati tako dobro kao u Sarajevu, ali već nekoliko godina najmanje pišem u Sarajevu, bar onda kad pišem neki duži tekst, recimo roman ili dramu. Vjerovatno se radi o tome da ja ne mogu misliti za stolom, ako se pojave problemi u radu ja idem hodati, jer u hodu mogu najbolje raspravljati s likovima, provjeravati zašto se priča ne pristaje odvijati onako kako sam ja planirao, tražiti prava rješenja...
A u Sarajevu me valjda poznaje malo previše ljudi, tu ne mogu pola sata hodati da me neko ne oslovi i počne sa mnom razgovarati, tako da od mojih rasprava s likovima ne može biti ništa. Zato u pravilu pobjegnem iz Sarajeva kad treba raditi nešto veće, tako i ovaj put. Cijeli decembar i januar sam radio na romanu, uživao u dugim šetnjama pored rijeke kad sam se odmarao ili tražio rješenje za neki problem, ponekad nešto čitao... Jedne noći sam imao neočekivan, a strašan napad povraćanja, nakon kojeg su počeli problemi. Sve se, Bogu hvala, riješilo operacijom i kemoterapijama, tako da sam u međuvremenu uspio završiti roman i poslati ga prevoditeljici.
Ni roman ni kuću ne možete dobro konstruirati bez znanja
Kada smo se dotakli romana, odakle ste ovaj put crpjeli inspiraciju? S obzirom na to da ste Vi u pitanju, to je vjerovatno detaljno, duboko štivo, koje ulazi u dušu ljudske prirode i društva.
Priznajem da ja nerado govorim o inspiraciji u vezi s romanima. Nisam u životu pisao pjesme pa ne mogu biti siguran, ali mogu zamisliti da se lirska pjesma napiše samo na temelju inspiracije. Za rad na romanu inspiracija međutim ni približno nije dovoljna, pisati roman je kao praviti kuću. Bez inspiracije naravno ne ide, ali ona ni slučajno nije dovoljna. Sve počne kad Vam se neki događaj „otvori“, kad se otkriju ili objave do tada skrivene dimenzije jednog događaja, njegova značenja i smislovi, ili njegove veze s drugim događajima, kad shvatite koliko je u tom događaju ili u nizu događaja Vaših pitanja, iskustava, nedoumica; to Vam pomogne da prepoznate ili bar naslutite priču i svoje lične razloge da se počnete mučiti s njom i sa sobom dok je radite.
To je inspiracija kako sam je ja do sada upoznao i iskusio. A ono što slijedi nakon ovoga je rad i muka, jer nakon ovoga treba prepoznati likove, ljude koji u priči sudjeluju i trpe je, valja sačekati da svaki od tih likova progovori svojim glasom, valja čekati da se otkrije unutrašnja logika priče i njezina neraskidiva veza s likovima, njihovim karakterima, sudbinama, potrebama i željama... Slažem se, i za ovo sve je potrebna inspiracija jer pripovijedanje će biti tačno i dobro ako su se stvari o kojima se radi piscu takoreći same od sebe otkrile; ali je pored inspiracije neophodno mnogo znanja, rada, strpljenja, pisac mora znati kako da „nagovara“ stvari da mu se otkriju i otvore, mora imati dovoljno strpljenja da to dočeka, mora znati kako da pojedine dijelove i slojeve romana međusobno poveže u harmoničnu cjelinu. Kao kad pravite most ili kuću – bez dobre i tačne konstrukcije građevina će se vjerovatno srušiti, a ni roman ni kuću ne možete dobro konstruirati bez znanja.
Poseban problem za mene je moja opsesivna potreba da ono što pišem na kraju djeluje kao organska cjelina. Ja sanjam o tome da moji romani, pripovijetke i drame djeluju kao da su nastali sami od sebe, bar jednim dijelom, recimo kao drvo jabuke. Jeste, posadio ga je i u početku zalivao domaćin, ali je ono raslo i naraslo samo. To je temeljna razlika između organskog i mehaničkog, recimo između živog bića i mašine - mašina je samo napravljena, a živo biće je bar jednim dijelom samo sebe oblikovalo. Za to „samooblikovanje“ romana najradije koristim riječ autopoiesis, jedan od ključnih pojmova moje poetike. S tim u vezi bih Vas volio podsjetiti na jedan sonet Michelangela Buonarrotija. U tom sonetu on kaže da blok mramora već sadrži skulpturu, zadaća umjetnika je da ukloni višak i tako oslobodi skulpturu iz kamenog bloka.
Možete li nam otkriti fabulu ili temu novog romana? Kada ga možemo očekivati?
Sa zadovoljstvom ću to učiniti. Roman se zove „Uvod u lebdenje“ a pripovijeda uvjetno govoreći „putovanje“ jednog uglednog pjesnika, klasičnog humanista, i njegovog sarajevskog prevodioca kroz svijet Sarajeva tokom 1992. godine. Planirano je da njemačko izdanje iziđe u proljeće 2023. godine, a naše bi se, vjerujem, moglo pojaviti već ove godine.
Prije dvije godine ste dobili prestižnu Goetheovu nagradu koja se uručuje svake tri godine na rođendan Johanna Wolfganga Goethea. Kako ste doživjeli ovu nagradu?
Čovjek se uvijek raduje nekoj nagradi, pohvali, pozdravu... Nagrada znači da su ljudi koji su Vam nagradu dali, recimo članovi žirija, prepoznali u Vašem radu neke vrijednosti i rekli da to što radite ima smisla, kao što čovjek koji Vas je pozdravio kaže tim pozdravom „vidim te, svjedočim da te ima“. Nagrade i pohvale, pozdravi i razgovori, su potvrda i svjedočanstva čovjekovog postojanja, prisutnosti u svom vlastitom i u životima drugih ljudi. A mi ne možemo živjeti potpuno mimo drugih ljudi, ako me niko ne pozdravlja i ne razgovara sa mnom trebao bih se upitati nisam li već umro. Osim toga, nagrada piscu znači priznanje kolega, razgovore o onome što radi, koji mu često pomažu da bolje shvati i prepozna ono što radi... Ali Goetheova nagrada je nešto posebno jer je Goethe za mene neko sasvim poseban. Rekao bih da je on, možda uz Ivu Andrića, moj najvažniji učitelj.
Maloprije smo govorili o pojmu autopoiesis i mom osjećanju da književno djelo treba imati nešto od organskih fenomena. Mislim da tu opsesiju ustvari dijelim s Goetheom, koji to doduše nije povezao s umjetničkim djelom, ali jeste u jednoj bilješci izrazio uvjerenje da je kultura organski fenomen, da se kultura, poput živog bića, rađa, razvija, stari i umire. Ta bilješka je inspirirala Oswalda Spenglera, „filozofa vremena“ kako je on sebe nazivao, da napiše cijelu jednu sjajnu knjigu „Propast Zapada“ u kojoj je provjeravao u kojoj mjeri je ta Goetheova misao istinita. Doduše, brojni intelektualci su tu knjigu krivo shvatili i bijesno napadali, videći u njoj neprijateljstvo prema Zapadu i zapadnoj kulturi, ali ta kriva čitanja nisu umanjila vrijednost ove knjige, knjigama i ljudima je ponekad sudbina da budu krivo shvaćeni.
Od Goethea sam naučio i to da nesuvremenost uopće ne mora biti loša, jer čovjek je biće vremena, on mora biti u svom trenutku, ali isto tako u prošlosti i u nekoj mogućoj budućnosti. Goethe nikad nije bio moderan, kad su njegovi suvremenici (i učenici) romantičari počeli otkrivati iracionalno, on se posvetio istraživanju antičke umjetnosti i pitao se kako da svoje vrijeme poveže s onim. On nije pristajao da svoje ljudsko bivanje svede na „sad i ovdje“, kao što je htio razumjeti ili bar naslutiti sve vrijeme, tako je bio otvoren prema cijelom svijetu i svim kulturama. Dok je Evropa pjenila od jedne anti-islamske histerije, koja je u nekim elementima možda bila gora i od ove današnje, Goethe je pronašao sugovornika u velikom perzijskom pjesniku Hafezu Širaziju iz 14. stoljeća. Zahvaljujući duhu, čovjek je mnogo više od svoga „sad i ovdje“, zahvaljujući duhu čovjek uvijek i u svim uvjetima može biti slobodan, a duh, po prirodi stvari, nije suvremen i ne može biti moda.
U vrijeme kad je naša kultura počela vjerovati da čovjek može saznavati samo razumom, Goethe je napisao „Fausta“ koji nas upozorava na to da nas ljubav vodi do najviših oblika saznanja. Sjećate se, na početku drame ostarjeli sveznalica Faust priznaje da je budala jer, pored svih znanja koja je nakupio, on ne zna ono najvažnije – šta svijet drži na okupu. Odgovor na to pitanje daje mu djevojka, curetak, rekli bismo mi u Bosni, Margaretha. A odgovor glasi – ljubav, ljubav je ono što svijet drži na okupu.
I tako dalje, i tako dalje. Otkako znam za sebe učim od Goethea, ponekad mislim da sam dobar dio onoga što mislim i znam preuzeo od njega. A iz toga Vam je jasno koliko mi je značilo dobiti nagradu koja nosi Goetheovo ime.
Kod dragoga Boga nema serijske proizvodnje
Kad smo kod nagrada, austrijski pisac Peter Handke dobio je Nobelovu nagradu za književnost. To je izazvalo gomilu reakcija i cijela priča podijelila je region. Nećemo se baviti njegovim likom, ali me zanima kako Vi gledate na njegova djela? Vi ste pisali jednu repliku 'Građanin Handke i sprski narod'. Tu ste kritizirali njegovu knjigu 'Pravda za Srbiju'. Međutim, činjenica da je dobio Nobelovu nagradu ipak bi trebalo da znači da njegova ostala djela nešto, u književnom smislu, vrijede. Kako uopće čitati Handkea? Ili, da ne personaliziramo, treba li razdvajati lik od djela? I kako to činiti?
Mislim da pisca i njegovo djelo treba vazda razlikovati. Kao dijete i roditelja, to su dvije različite stvari koliko god bile povezane. Potpuno je jasno da je uticaj roditelja na dijete izuzetno dubok i neizbrisiv, on se ne može odstraniti i ne može ga ne biti, mi uticaj naših roditelja upijamo kožom. Sve što nosite kroz život ponijeli ste od kuće. Ali ste ipak Vi jedna osoba, a Vaša majka je druga osoba.
Tako je i sa književnošću, tojest s odnosom pisca i njegovog djela. Ja se naprimjer trudim da sebe potpuno povučem iz svojih tekstova, ponekad govorim da u mom romanu nećete naći ni jednu rečenicu koja je moja – sve što u mom romanu čitate, govori, misli, osjeća ili čini neko od likova. Pritom sam ja ipak na neki način prisutan u svemu tome. Ne možemo izbrisati sebe iz onoga što govorimo i činimo. Često sam se trudio da uvjerim studente koliko je nepotrebno pokazivati svoju originalnost. Govorio sam im da kod dragoga Boga nema serijske proizvodnje, On u milosti svojoj stvara same unikate, tako da je svaki čovjek neponovljivi original htio on to ili ne. Mi smo dakle na originalnost osuđeni, glupo je da se trudite oko onoga što ne možete izbjeći. A vaša obaveza umjetnika je da tu svoju originalnost otvorite prema drugima, pomognete im da je razumiju, stupite u razgovor s drugima i tako uspoređujete vaše neusporedivosti, jer ih samo tako možete saznati. Znate iz škole da je Flaubert na pitanje ko je gospođa Bovary odgovorio „Emma Bovary sam naravno ja“. Sve to znamo i niko razuman to neće poricati, ali niko razuman neće poricati ni to da je knjiga jedno a pisac drugo. Ako se knjiga nije odvojila od pisca, ako nije počela živjeti svojim životom – ona nije dobra knjiga.
A Handke... Iskreno govoreći, nikad ga nisam rado čitao. Kod nas je postao popularan dok sam ja bio student, tako da neku predodžbu o Handkea imam još od mladih godina, ali nikad nisam rado čitao i volio ono što je on pisao. Mislim da je za to krivo upravo to što on ne uspijeva ili uopće ne želi da se otvori prema svijetu i drugim ljudima, on kao da nije sposoban za razgovor. To pokazuje i njegova knjiga „Pravda za Srbiju“ koja je čisti radikalno solipsizam. Šta ta knjiga ustvari kaže, na kojim osnovama ona počiva? „Sve što ste vidjeli svojim očima samo je prividna istina. Sve što ste čuli svojim ušima nije uistinu tačno. Sve što ste doživjeli samo vam se učinilo. Pravu istinu o svemu onome što se zbiva u Bosni, ja ću vam objaviti kad u susjednoj zemlji Srbiji stupim u kontakt s drvećem, vjetrovima, rijekama...“ To je osnova Handkeove knjige „Pravda za Srbiju“ – u njoj nema nijednog sugovornika, tu nema drugih ljudi, sve što se tu javlja samo je Handke. Zato je moj tekst o toj knjizi imao naslov „Građanin Handke i Srbi-narod“. Priznajem da taj stupanj samozaljubljene zatvorenosti u svoju kožu teško podnosim i u životu i u književnosti.
Prije nekoliko dana obilježen je Međunarodni dan maternjeg jezika. Vi ste pisali knjigu 'O jeziku i strahu'. Treba li nas biti strah za bosanski jezik? On je politički ugrožen, ali pored toga sve je više stranih izraza koji se koriste u svakodnevnom govoru. I to nije samo slučaj s Bosanskim jezikom nego općenito, uvjetno rečeno, malim jezicima. Kako ga sačuvati? Šta trebamo raditi? Odnosno, radimo li išta da ga sačuvamo i unaprijedimo?
Priznajem da mi je odavno smiješno naše uvjerenje da mi o jeziku odlučujemo, spasavamo ga, njime vladamo. Claude Levi-Strauss, veliki francuski mislilac, govorio je da jezik govori nas, a ne mi njega. Slažem se da je u ovoj formulaciji malo više brige posvećeno efektu nego istini, ali mi je mnogo lakše ozbiljno shvatiti ovu tvrdnju, nego gluposti koje svaki dan slušamo od naših suvremenika. Okruženi smo ljudima koji vjeruju i tvrde da je jezik atribut nacije. Naši suvremenici ne znaju da je nacija nastala u 19. stoljeću, a da su tada ljudi već neko vrijeme govorili; nacija je jedan od neželjenih proizvoda standardizacije jezika.
Okruženi smo ljudima koji vjeruju da vladaju jezikom ako pišu gramatike, pravopise i druge vrste dogmatskih spisa. Oni zaboravljaju da svaki jezik ima svoju imanentnu gramatiku koja ljudima omogućuje da maternji jezik govore pravilno i onda kad su nepismeni, i onda kad nisu čuli za standardizaciju jezika. Jedan ovdašnji intelektualac je pisao da su razlozi za pisanje gramatike bosanskog jezika više politički nego lingvistički. Zaboga! Zar je taj dobri čovjek morao čekati gramatiku bosanskog jezika da bi otkrio kako je vazda i svugdje standardiziranje jezika motivirano političkim, a ne lingvističkim razlozima?! Što će jeziku gramatika i pravopis?! Oni trebaju zajednici, jeziku sigurno ne, jer svaki jezik, kao što rekoh, ima svoju gramatiku koja mu je imanentna.
A onda kad ga standardiziramo mi svoj jezik često osiromašimo, unakazimo, nanesemo mu razne oblike štete. Nama je recimo propisalo da govorimo kako smo pri telefonu, a ne na telefonu. U svim jezicima koje znam ljudi su na telefonu, samo smo mi pri njemu. Zašto? Vjerovatno zato što ljudi koji su nam standardizirali jezik nemaju ni toliko fantazije da shvate jednu jednostavnu metaforu, naime da ja, kad telefoniram, ne sjedim na telefonu nego sam na vezi. Oduzeti jeziku metaforičnu dimenziju pravi je zločin nad svojim jezikom, a bogme i nad svojim sugrađanima koji tim jezikom govore.
Sve ovo govorim da bih ilustrirao jednu oduvijek poznatu stvar: da je jezik stariji, širi, dublji, viši i pametniji od onih koji njime govore. Kad god su povjerovali da vladaju jezikom, ljudi su pravili gluposti. I mi danas pravimo gluposti jer smo povjerovali da je jezik prije svega i više od svega sredstvo sporazumijevanja. To nije istina, mi se možemo sporazumjeti ne izgovorivši nijednu jedinu riječ, jezik je samo usput sredstvo sporazumijevanja, a prije toga je sredstvo i izvor saznanja, izražavanja i Bog zna šta sve. Wilhelm von Humboldt, veliki njemački mislilac, tvrdio je da mi svijet razumijemo i čak osjećamo onako kako nam ga naš jezik predstavlja. To znači da je jezik temelj zajednice i temelj ljudskog duha. A to onda znači da jezici ne nestaju, oni se samo privremeno povuku u nevidljivost i tišinu. Svjedoci smo, uostalom, da na sve strane oživljavaju jezici za koje se vjerovalo da su umrli.
Čovjek je suviše žilavo i suviše kompleksno biće
Rekli ste da su ljudi bića jezika i da se dijalog obavlja između dva subjekta. Kritizirali ste moderne tehnologije i komunikaciju društvenim mrežema. Međutim, naša djeca rođena su u vrijeme kada se sve obavlja putem tehnologija, pa čak smo u vremenu kada imamo online predavanja. Hoće li nove generacije biti oštećene, kako utjecati na to? Nove generacije ne znaju za svijet bez Googla, Facebooka, ili Tik-Toka. Odnosno je li sve otišlo toliko daleko da nema povratka? Je li to izgubljena generacija ili, konkretnije, je li moja generacija izgubljena?
Potpisujem sve što ste rekli, ali Denaida ipak Vam želim proturječiti, bar u nekim aspektima. Istina je, živimo pod diktaturom tehnike koja prijeti da nas svede na puke strojeve koji opslužuju nekoliko drugih strojeva. Ali ipak vjerujem da je čovjek suviše žilavo i suviše kompleksno biće da bi ga bilo kakva tehnika mogla potpuno isprazniti i porobiti. Proroci anorganske materije izbace svako malo neko novo čudo tehnike i to čudo zaibreti ljude na neko vrijeme kao što nova igračka očara i na neko vrijeme veže dijete. Ali se dijete brzo zasiti igračke i ljudi brzo uvide da im novo čudo tehnike komplicira život bar onoliko koliko ga olakšava. 2004. godine jedna djevojka se šokirala kad je čula da ja nemam mobitel, nije ni pokušala sakriti da se pita jesam li ja stvarno ljudsko biće; desetak godina kasnije jedan čovjek, kad sam mu priznao da nemam mobitel, sa mnogo zavisti je rekao „Blago Vama! To je velika privilegija“. Moj dragi prijatelj, pjesnik i novinar Predrag Lucić, pitao me je hoću li mu biti prijatelj na Facebooku. „Ja sam mislio da smo prijatelji ´nako, u životu. Zašto bih se s tako sjajnim čovom družio na kompjuteru ako mogu uživo?“, odgovorio sam. Kratko nakon toga, Predrag mi je dao za pravo i priznao da rečeno čudo tehnike donosi mnogo više belaja nego koristi.
Ako je čovjek u mojim godinama optimist, on time samo pokazuje da mu u glavi nešto nije u redu. Vjerujte da sam toga potpuno svjestan, ali ponavljam da tehnološki i financijski totalitarizam kojima smo izloženi neće i ne mogu ljude isprazniti od duhovnih sadržaja i potpuno ih potčiniti. Primijetili ste s koliko su agresije, neukusa i bijesa mediji od nas zahtijevali da budemo uzbuđeni i svjesni toga da smo doživjeli „historijski dan“. Zašto? Zato što je jedan milijarder poslao drugog milijardera na desetminutni turistički izlet u svemir. Tu su se finansijski i tehnološki totalitarizam ujedinili i totalno promašili – ne vjerujem da je iko, osim samih milijardera, bio uzbuđen, jer ljudi su se sjetili da je drug Gagarin tamo bio još kad su oni bili mali. Gagarin doduše nije išao u turizam, a nije bio ni milijarder, ali je ipak bio.
Osim toga, ljudi su se pitali koliko su te turističke ture pojačale klimatsku krizu. I pitali su se zašto je to vijest za sve medije ovog svijeta i onda kad peti ili šesti milijarder ide na tu turističku turu. I sjetili su se, ti isti ljudi koji se nisu uzbudili zbog novih turističkih tura, da ih mnogo više uzbuđuje to što im se komšija razbolio ili to što komšijin sin urla rano ujutru kao mahnit, nego to što milijarderi skoknu na deset minuta do svemira. Prepusti se čovjek fascinaciji tehničkog čuda, ali ga život vrati brzo njemu samome. Čovjek je čudesno biće zato što je tako užasno kompliciran, komleksan, nerazumljiv, ne da se on svesti na jadno. Nešto što opslužuje tri mašine.
Sve ima svoju dobru i svoju lošu stranu
Pandemija je promijenila život na planeti. Čovječanstvo se susrelo s nečim što je iz korijena promijenilo način života i posmatranja na sve. Izolacije, strah od smrti, dovele su s jedne strane do otuđenosti ljudi, jer se ne viđaju, sklanjaju se, ili komuniciraju preko online platformi. Je li pandemija ubrzala ono neminovno ili je ovo sve bilo samo jedna globalna horor priča koja prestaje i sve će biti kao prije?
Sve ima svoju dobru i svoju lošu stranu, tako i epidemije. Ova epidemija je mnogim ljudima donijela bolest, mnogima i smrt, ali je, s druge strane, mnogim ljudima dala priliku da se konačno sretnu sa sobom jer ih je vezala za kuću, oslobodila obaveze da idu na posao, nije im dozvolila da idu u društva...
Bog zna otkad se mnogi od nas nije imao prilike malo zamisliti nad sobom, upitati se zašto i za čim juri, šta mu je važno a šta suvišno. I Bog zna kad bi se to upitao da ga epidemija nije uhapsila i zatvorila u kuću. Slično se desilo i sa društvima. Ubrzanje u ljudskom životu i životu društava bilo je pred izbijanje epidemije dostiglo stupanj koji više nije dozvoljavao normalan ljudski život. Imali ste ljude koji su se ponosili time da doručkuju u Tokiju, ručaju u New Yorku, a večeraju u Londonu, i ljude koji im zavide na tom prekrasnom životu. Kojem crnom životu? Ko živi u avionu? Pa i kopriva će se osušiti ako je zatvoriš u avion, crni sine, a kako neće čovjek?!
Imao sam dobroga kolegu koji je u Beču živio kao pisac i izdavač, a istovremeno organizirao sajmove knjiga u nekoliko gradova u Sjedinjenim Državama. Ja sam mu u jednom razgovoru obećao da ću mu javiti ako padne na um još nešto što bi mu pokvarilo život.
Vjerujem da će usporavanje, koje je epidemija nametnula, dobrodoći mnogim ljudima i cijelim društvima.
Jednom ste rekli da je strah temeljni grijeh čovjeka. Međutim, historičari društva i čovjeka, kažu da su iz straha nastale i prve religije. Pračovjek sebi nije znao objasniti vjetar, grmljavinu i ostale pojave pa je to pripisao nečemu nadnaravnom. Ako spojimo ove dvije teze, dođemo do zaključka da je sama religija nastala iz grijeha.
Rado ću polemizirati s Vama i s naučnicima u vezi s ovim pitanjem. Problem koji ja imam s naukom i naučnicima je kauzalni princip mišljenja koji nas uvjerava da sve što jeste potiče kao posljedica iz nekog uzroka, pri čemu svaka posljedica ima jedan uzrok. Ta „scijentistička religija“ vodi do strašnih pojednostavljenja, ona pretvara u karikaturu naše pokušaje da razumijemo složene fenomene kao što je religija. Ustvari sve je suviše složeno da bi imalo samo jedan uzrok. Dobro, nije baš sve, ekser ulazi u drvo samo zato što neko mlavi čekićem po glavi eksera, ali to je otprilike sve što ima samo jedan uzrok. Možda religija ima i neke veze sa strahom, ali mnogo više ima veze s ljudskom prirodom, naime sa činjenicom da je čovjek i duhovno biće. Religija je sistem rituala, simbola, slika i postupaka kojima jedna zajednica artikulira i živi svoje predodžbe transcendentnoga. Koji to i kakav strah proizvodi tako složene sisteme?! Nema to veze sa strahom, to ima veze s utjehom, slobodom, našom ljudskom potrebom da budemo više od svoga „sad i ovdje“, s traženjem odgovora na pitanja koja nam svijet i život postavljaju na svakom koraku.
Karl Popper je jednom zapisao da se naučni napredak sastoji iz toga da nalazimo uvijek nove formulacije za stvari koje oduvijek znamo. Racionalizam koji je proizveo nauke kakve mi poznajemo trudi se da iz svijeta protjera sve što se ne da racionalizirati, a iz čovjeka izbaci sve što nije čisti razum. Claude Levi-Strauss nam je više nego uvjerljivo pokazao da ljudska zajednica mora imati mitove da bi postojala kao ljudska zajednica, a da se mitovi ne mogu racionalizirati. A u temelju svake religije leže mitovi koji nam objašnjavaju nastanak bitnih stvari. Da se razumijemo, ja nemam ništa protiv razuma, ali imam sve protiv toga da me se svodi na puki razum. A nauke mi uporno pokušavaju upravo to uraditi.
Pisca malo zanima hoće li pobijediti Rusija ili Amerika
Živimo u trenutku kada faktički cijeli svijet živi u strahu. Od raznih sukoba između Rusije i SAD, SAD i Kine, pa i mi u BiH… Brojni geopolitički analitičari smatraju da živimo u trenutku kada se pravi novi svjetski poredak izazvan novim potezima Rusije i njenim otimanjem dijelova teritorije od svog komšije. Stvara li se novi poredak?
Slažem se s ovim što ste rekli o strahu, od početka 21. stoljeća na svijetu se, pogotovo na Zapadu, sistematski proizvode strahovi. Pojednostavljeno rečeno, počelo je s proizvodnjom strahova od terorizma i terorista. Moglo se dogoditi da potpuni idiot pobijedi na izborima samo zato što je obećavao sigurnost, siroti ljudi su mu vjerovali i glasali za njega, jer uplašeni ljudi vjeruju svemu i svakome, uplašeni ljudi nisu ljudsko društvo nego gomila ili rulja.
Nakon što ste im deset ili sto puta objasnili da su možda njihovi komšije „spavači“, teroristi koji čekaju na dogovoreni znak kako bi se aktivirali, ljudi zaboravljaju da je živo čeljade izloženo totalnoj nesigurnosti, ali samo dok je živo. Onda su došli strahovi od ekonomske krize. Uslijedili su strahovi od klimatskih promjena. Ne znam koji su strahovi bili između, ali ih je bilo. Žao mi je, mislim da je katastrofalno krivo što se naša društva pretvaraju u gomile ovom proizvodnjom straha, ali ne mogu protiv toga ništa učiniti.
A baš ne znam šta bih rekao u vezi s novim svjetskim poretkom. Ja činjenice ne znam, jer ne čitam novine i ne pratim vijesti, ali mislim da se svjetski poredak mora mijenjati jer je onaj poredak koji je uspostavljen devedesetih godina prošlog stoljeća naprosto neprirodan. Krajem prošlog stoljeća Sjedinjene Države su ostale jedina svjetska velesila i takoreći jedini centar svijeta. A Zemlja nije pravilna nego „zgnječena“ kugla, ona ima mora imati bar dva centra, poput elipse. Zemlja ima četiri pola, dva geografska i dva magnetna, neprirodno je da ima samo jedan socijalni ili politički pol. Ali mene, istinu govoreći, sve to i ne zanima baš ozbiljno, jer ja sam pisac. Volim reći da historiju pišu pobjednici, a književnost pišu ljudi koji su tu historiju trpjeli.
Pisca malo zanima hoće li pobijediti Rusija ili Amerika, pisca zanima hoće li djevojka Maša izgubiti vjerenika u rusko-ukrajinskom ratu. Hoće li siroti Mašin vjerenik poginuti, hoće li ostati invalid, hoće li dijete koje ona sad nosi doći na svijet prije njegovog povratka iz rata? To možete naučiti iz Tolstojevog romana „Rat i mir“. Tolstoj piše o napadu Napoleonove Francuske na Rusiju, piše o jednom prelomnom historijskom trenutku, suprotstavlja dvojicu najvećih vojskovođa jedne epohe i nastoji pokazati da je Napoleon dobar vojskovođa jer voli bitke, a da je Kutuzov veliki vojskovođa jer mrzi bitke, ratovanje i sve sukobe. Tu se nagovještava Tolstojeva filozofija mira.
Ali to sve on kazuje u kratkim umecima, „interludijima“ ubačenim tu i tamo između dva poglavlja romana. A sam roman je priča o životima, ljubavima i sudbinama nekoliko obitelji i dvoje-troje osamljenih pojedinaca. Zato nas se ta priča tako pakleno tiče.
Za kraj, možete li nam reći kojih pet knjiga bi svaki čovjek trebao pročitati ili koje biste Vi preporučili?
Pet knjiga je strašno malo, ali dovoljno za jedan pristojan godišnji odmor. Preporučujem: Čehova, recimo novele „Dvoboj“ i „Arijadna“, te komedije „Galeb“ i „Višnjik“ (jedna knjiga); Giovanni Boccaccio, „Dekameron“; „Hiljadu i jedna noć“; Goetheov „Faust“; „Rat i mir“, te „Ana Karenjina“ Lava Tolstoja (valjda se mogu nagurati u jednu knjigu); jedan skroman izbor Platonovih dijaloga, obavezno „Gozba“, „Fedon“ i „Timej“. To je, bojati se, već blizu pet knjiga, a nismo još ni počeli ozbiljno čitati.
