U 30 godina HNL-a kroz Dinamo je prošlo na stotine igrača i konsenzus Dinamovih navijača oko toga koji su bili najbolji uvijek će manje-više biti isti. No rijetko je koji igrač bio omiljen kod baš svakog Dinamova navijača kao što je to bio Edin Mujčin.
Legendarni Deda, jedan od najvećih profesionalaca koji je ikad navukao plavi dres na sebe, promijenio je u Dinamu bezbroj trenera, ali je kod svakoga igrao i imao vrlo važnu ulogu. U Marsoniji, tadašnjoj Croatiji pa Dinamu i Kamen Ingradu odigrao je gotovo 300 utakmica u prvoj HNL. Iz Dinama je ispratio Marka Mlinarića, svoju desetku je predao Luki Modriću, a bio je član i legendarne generacije krajem 90-ih koja je igrala Ligu prvaka, odigrala 0:0 na Old Traffordu i dobila Ajax u Amsterdamu.
S danas 52-godišnjim Mujčinom Index je pričao o tome kako je doslovno iz rovova pobjegao preko Save i došao u Marsoniju, o njegovim susretima s Franjom Tuđmanom te o tome koliko je novca oprostio Dinamu. Kaže, ne žali, jer sve što ima u životu ostvario je preko Dinama.
Rat u BiH zatekao vas je s 22 godine u rodnoj Gornjim Kolibama u Bosanskoj Posavini. Kako pamtite taj ratni užas?
Nisam mogao preko granice kao što sad ne mogu ni Ukrajinci jer su punoljetni morali ostati u zemlji. Mi smo krenuli par puta, došli do granice s Hrvatskom, ali nas je vojska tjerala nazad. Golman Damir Pinjagić, koji je s nama igrao u Poletu u Bosanskom Brodu, uspio je otići u Marsoniju i preko radija nas je pozivao da dođemo trenirati, ali nismo mogli preko.
Nije bilo ni struje ni vode, a bili smo na frontu. Malo se o tome zna, a ja to nisam ni volio pričati puno. Prva dva pokolja sam vidio svojim očima. Ja sam tad imao 22 godine i bio sam u rovu sa svojim bratom Zemirom kad su nas probijali. Nisu nam dali da budemo u istom rovu da ako pogine jedan ne pogine odmah i drugi. Kad su mi to rekli sam tek postao svjestan težine situacije i da bi tu nešto stvarno gadno moglo biti. Misliš si ‘Ma, neće valjda’, ali onda shvatiš o čemu se radi. Dođeš do Save i nema dalje.
Kako ste te 1992. na kraju završili u Marsoniji?
Ujak mi je poginuo na frontu i sprovod je bio u Slavonskom Brodu jer kod nas nije mogao biti. Članovima porodice dopustili su da pređu granicu i odu na sprovod i tako smo se brat i ja uspjeli izvući. Direktor bolnice u Brodu i predsjednik Marsonije su nas našli i s njima smo se dogovorili da ćemo tamo trenirati i igrati. Prvih sedam dana smo spavali u bolnici jer nismo imali gdje.
Sve je bilo jako blizu prve linije pa smo se stalno prebacivali po okolici jer su bile uzbune i granatiranje. Trenirali smo u Podvinju, selu par kilometara od Broda pa smo biciklima išli na treninge. Gornje Kolibe su malo selo, možda 1500 stanovnika, ali je dalo čak četiri prvoligaška igrača.
U toj Marsoniji smo u tih par godina bili brat Zemir i ja, Veldin Karić te moj kum Armin Mašić. Upravo mi je stigla poruka da je Arminov sin Elin preminuo od raka. Prestrašno, dečko je imao samo 26 godina i bio je teško bolestan. U šoku sam.
Marsonia je danas daleko od prve HNL, ali je tad bila jako dobra momčad. Iz druge lige ušli ste u prvu, kako je to izgledalo?
Kad smo mi došli u Marsoniju, klub je bio u drugoj ligi i mogao je ući u prvu, ali se tad guralo Belišće da uđe. Sljedeće sezone smo se s Dubravom borili za prvo mjesto iako na početku nismo s tim računali. No, Mašić se vratio iz Njemačke, neki igrači iz Austrije i počeli smo igrati jako dobro. Zvali su nas Galatasnajper.
Doveli smo Kasumovića, Antolića i još neke igrače i stvarno smo se prošetali kroz ligu i 1994. ušli u prvu HNL. U odlučujućoj utakmici smo dobili Samobor 4:0, čak nas je i pokojni Tomislav Židak znao doći gledati, a na tribinama je bilo po četiri, pet hiljada ljudi. Tada je izašao onaj legendarni naslov "Marsa kao Barça".
U Marsoniji sam imao prvi profesionalni ugovor i potpisao sam na četiri godine za dvije i po hiljade maraka po sezoni. Brat je igrao samo za stan i hranu pa smo onda dijelili moj novac. Nama je bilo samo da smo tu, da smo spasili živu glavu i da smo igrali.
Nakon te odlične sezone Marsonije stigao je i poziv iz tadašnje Croatije. Prepričajte nam malo taj transfer…
Bio sam u posjeti porodici u Njemačkoj i brat je nazvao dok sam bio tamo i rekao mi da pitaju ovi iz Dinama bih li došao u Dinamo. Čuj, bih li došao u Dinamo? Pa džabe bih došao! Ja nikad prije nisam sam išao u Zagreb osim kad smo gostovali s ekipom pa sam na povratku iz Njemačke se dogovorio da ćemo se naći u Zagrebu.
Zajec je tad bio šef kluba, a Šulentić njegova desna ruka i dogovorili smo se da prespavam u motelu Plitvice na obilaznici jer da Zajec ujutro dolazi iz Atene pa ćemo se onda naći. Trebali smo ići u tadašnji Intercontinental, ali je bio zauzet pa smo išli u Sheraton koji još nije bio ni službeno otvoren.
Tad je Šušak bio u Marsoniji i ja sam, budući da nisam imao menadžera, pitao što da kažem, koliko da tražim iako, kažem, džabe bih igrao za Dinamo. Kaže on meni ‘Traži osamdeset hiljada maraka po sezoni’. Našli smo se sa Zajecom, pita on koliko, a ja kažem ‘osamdeset’. Kako sam to izgovorio, on mi pruža ruku, ja njemu i onda mi je sinulo ‘Joj, što nisam više rekao’. To je tad bio jedan od većih ugovora u Dinamu, iako su poslije svi skočili kad se počela stvarati ona Croatia, a ja sam ostao tu negdje.
Za Dinamo ste odigrali preko 300 utakmica i među navijačima ste bili omiljeni. Jeste li se nadali da ćete toliko sezona biti u Maksimiru?
Kad sam dolazio u Dinamo, nisam uopće mislio da ću igrati puno. Ja sam bio sretan što sam uopće tu. No na kraju sam skupio više od 300 utakmica za Dinamo i mislim da će me Arijan Ademi uskoro prestići. Kad smo bili na pripremama, novinari me nikad nisu stavljali u one postave koje će igrati sljedeće sezone ili polusezone.
Čitam novine i čudno mi je. Kad ono, dođu utakmice, a ja u prvih jedanaest. Valjda kvaliteta, profesionalizam i rad uvijek isplivaju i sretan sam što sam kod svih Dinamovih trenera, a bilo ih je puno, igrao manje-više standardno. Morao sam se za to i dosta, kako se kaže, najesti govana.
Moraš naučiti nekad i sjediti na klupi, biti posložen u glavi i čekati svoju priliku. I, kad je dobiješ, znati je iskoristiti. Hej, to je Dinamo, nema tamo nikakve garancije za mjesto u ekipi. Igraju samo najbolji i ja sam se za taj status izborio. Tako danas učim i svoje mlade igrače, da tako razmišljaju jer je to jedini pravi put.
Sjećate li se svojeg prvog derbija s Hajdukom u dresu Dinama?
Prvi derbi na Maksimiru započeo sam na klupi. Rukama sam držao noge da neko ne vidi kako mi se tresu. Pun stadion, četrdeset hiljada ljudi… Vodili smo 4:0 i kaže Barić ‘Ulaziš umjesto Mlinarića’. Noge su mi se odsjekle, ali bilo je sjajno. U prvom derbiju na Poljudu namjestio sam gol Cviti za 1:0 i dobili smo 2:1.
Drago mi je bilo čuti Zorana Vulića kojeg su pitali, dok je bio trener Hajduka, koga bi uzeo iz Dinama, a on je rekao da bi želio samo Mujčina. Ma tko nije volio igrati te utakmice!? Uživao sam u derbijima s Hajdukom, a šokirao sam se prije par godina kad sam vidio da sam rekorder HNL-a po broju odigranih derbija s Hajdukom. To me baš iznenadilo, a u međuvremenu me prestigao Arijan Ademi.
Tadašnja Croatia bila je državni klub, a najveći navijač bio je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman koji je u Maksimir pumpao državni novac. Poznato je da je dolazio na druženja s igračima i upravom. Pamtite li neku anegdotu s tih susreta?
Nisam ga viđao u svlačionici, ali bili smo na puno druženja i večera s njim u klubu i u restoranima, posebno nakon što bismo nešto osvojili ili dobili neki veliki derbi. Imao je on uvijek svoje ljubimce, a ja sam pokušavao biti nekako iza, da se ne guram tamo prema njemu. Sjećam se jedne anegdote kad smo bili na večeri u Okrugljaku nakon što smo ušli prvi put u Ligu prvaka.
Imali smo zajedničku večeru s njim, a mi igrači smo došli već, ‘ajmo reći veseli, jer smo taj uspjeh zaista slavili. Tuđman je držao govor, a glavna faca Silvio Marić je bio već malo pod gasom i onako je zalegao na ruke na stolu. Govori Tuđman ‘Dečki, čestitam vam. Imat ćete sve što god vam treba da budete još bolji’, a kad je to čuo, Mara je podignuo glavu, prekinuo ga i rekao: ‘Gospodine predsjedniče, a sudije?’ A kaže Tuđman: ‘I sudije ćete imati ako treba!’
Godine 1997. u Maksimir je iz Španjolske stigao Robert Prosinečki. Uvijek su govorili da biste vi imali više prostora da nije bilo Prosinečkog, slažete li se s tim?
Često sam slušao te priče, ali samo pogledajte te utakmice. Ja više prostora bez Prosinečkog? Pa meni je lakše bilo igrati kad je on bio na terenu jer su na njega uvijek dvojica pazila, a iza njega prostora za Edu iz drugog plana koliko hoćeš. Jedne sezone dok je on igrao sam čak bio i najbolji strijelac Dinama.
Hajde da nisam igrao i da sam sjedio na klupi pa da su to govorili, ali ja sam igrao sa Žutim i naravno da sam od toga samo imao koristi. On je od mene stariji samo godinu dana, a ja sam, dok sam bio mlađi, skupljao sličice s njegovim likom. Da mi je tad neko rekao da ću ga upoznati, rekao bih mu da je lud, a kamoli da ću igrati s njim.
Svi znamo kakav je Žuti bio igrač, ali mene je oduševilo kakav je on čovjek. Normalan, opušten, družili smo se puno i uživali smo. Stvarno sam igrao s velikanima. Kad sam došao u Dinamo, tu je još bio Marko Mlinarić. Na kraju sam ispratio desetku Mlinarića, onda sam desetka Dinama bio ja i onda je predao Luki Modriću. Ja između takva dva velikana, kako se kaže, zlatna sredina. U Dinamu sam uvijek nosio desetku, osim jedno kratko vrijeme kad sam imao broj 14, kao Johann Cruyff!
Koji je bio najbolji trener s kojim ste radili?
Otto Barić. Bilo je dobrih trenera, ali Otta bih ipak stavio na prvo mjesto. Osim što je znao jako puno o nogometu, bio je jako pošten. Ako je vidio da na treningu jako dobro radi i onaj igrač koji možda nije u prvom planu za svoju poziciju, pohvalio bi ga i rekao bi mu da je zaslužio igrati, ali da je on odabrao drugoga i svejedno bi inzistirao da se tom igraču isplati puna premija. Imao je i dobru ekipu, ali ju je jako dobro vodio.
U Dinamu ste bili i u vrijeme Zlatka Canjuge i u vrijeme Zdravka Mamića. Kako biste ih usporedili?
Mamić je bio baš gazda kluba, a Canjuga je, rekao bih, imao lakši posao. Imao je državne novce iza sebe i što god smo mi zatražili, to smo i dobili. Premija za pobjedu u Ligi prvaka bila je 30.000 maraka. Kad smo pobijedili Ajax u Amsterdamu smo pitali ‘Šefe, jel' može dupla premija?’, a on bi uvijek rekao ‘Može!’. Ista stvar i za titule prvaka. Dupla? Može. Canjuga je želio na sve moguće načine udovoljiti ekipi i da ekipa igra dobro i bio je jako dobar predsjednik.
Mamić je bio u klubu kad sam ja drugi put došao u Dinamo i tad je situacija bila dosta teška. Kasnile su plaće, nismo znali ni hoćemo li ih dobiti pa sam znao tu i tamo otići gore kod njega u kancelariju da vidim što se događa. Ja sam se pripremio na razgovor, što ću mu reći i izađem sa sastanka da nisam rekao ni "A", a osjećao sam se kao da sam najbolji igrač na svijetu.
On meni ‘Dragi, ti si najbolji, ti si ovakav, ti si onakav", a para nigdje. Kasnije su mi srezali ugovor i tu sam popušio neki novac. Ostao mi je Dinamo dosta dužan, ali sve što sam u karijeri napravio sam napravio preko Dinama tako da se ne žalim. No činjenica je da sam mogao financijski puno bolje proći.
