"Kako si kad si dobro, kako si kad nisi dobro?", pitali su Edu Maajku, repera, tekstopisca, muzičkog producenta.
“Uffff! Većinom sam dobro i super, a nisam dobro kad me hvata anksioznost. Okidači su uvijek i stalno intervjui pred kamerama, u radijskim emisijama, javnim nastupima, kad moram sjediti i pričati”.
“U takvim situacijama i prostorima postajem pravo tjeskoban. Osjećam i jednu vrstu tjeskobe u specifičnim prostorima iz kojih ne mogu izaći; u avionu, dugim tunelima. Takve situacije sam naučio kontrolirati tehnikama disanja, ali u intervjuima se često samo zblokiram”, kaže Maajka za hrvatski Telegram.
Mučna i teška stanja
Edo je već ranije javno progovorio o problemima s anksioznošću i napadima panike. “Blokada koju proizvodi tjeskoba te koči, pogotovo je to vidljivo u poslu kojim se bavim. Postaješ ograničen, ne daješ sve od sebe. I ta su stanja mučna i teška”. Jake epizode događaju mu se zadnjih par godina jednom godišnje, pa se ne izlaže stvarima i uvjetima gdje zna da postoji zamka.
Na toj su se mukloj muci o kojoj se najčešće šuti prepoznali Aleksandar Stanković i on. S dvije su strane studijskog stola popularnog nedjeljnog televizijskog razgovora bili umjetnik kojem intervjui izaziva stravu, i voditelj kojeg ganja slična aždaja.
“Kod Ace mi je prvih pet, deset minuta razgovora bilo užasno. U tim se minutama koje subjektivno traju vječnost gubim, ali ako preživim prvi napad, mogu dalje. Opušteniji sam. Te je trenutke Aco u knjizi izvrsno opisao: gasiš se, gubiš tlo pod nogama, kaže Edo, koji je bio jedan od prvih kojem je Stanković dao na čitanje svoju intimnu ispovijest.
Paraliza od tjeskobe
Kada je Edo progovorio o svojim tegobama u Stankovićevoj emisiji ‘Nedjeljom u 2’, javilo mu se puno ljudi s ozbiljnim problemima. “Zahvaljivali su mi što uopće govorim o tome. S druge je strane nezgodno što priznanje postane dio tebe i onda pogrešni ljudi pričaju o tome i sve gubi vrijednost”.
Paraliza koju proizvodi tjeskoba smeta mu i ozbiljno utječe na posao. “Ispadnem š***k, novinari me traže intervju koji će koristiti promociji mojih pjesama, a ja jednostavno ne mogu. Onda odgađam, povlačim se, nadam se da će poziv nekim čudom nestati ili da će sugovornik odustati”.
“Neke sam intervjue i TV nastupe odbio i ljudi koji su mi zamjerili, ne razumjevši da je istina kad kažem: oprostite, ne mogu, jednostavno, ne mogu ja to. Naljute se na tebe i protumače kao bahatost”.
Ulijetanje u vlastiti strah
Što si više svjestan tog ograničenja, to si nesretniji, objašnjava spiralu. “To je teško stanje u kojem znaš da možeš bolje, ali sve te vuče dolje. Mnogi misle da je depresija stanje u kojem si samo ‘malo down’ i da prolazi samo od sebe, pa se zbog te stigme ljudi povlače u izolaciju”.
“Vremenom sam shvatio da je to pogrešan korak, da moraš ući u bitku s onim što te plaši, moraš uletjeti u vlastiti strah ma koliko te to gušilo”, kaže.
Kako onda može izlaziti na pozornicu, kako je moguće da ga plaši televizijska kamera, a ne boji se publike u koncertnim dvoranama koja za njegovih nastupa broji u hiljadama. Veli da je to sasvim druga priča.
Hvatanje zraka
“Na stageu sam mobilan, kad repam fokusiram se na tekst i, ako me primi tjeskoba, izgubi se vrlo brzo. Jer je to izuzetno fizički, gotovo mehanički ispucavaš sve iz sebe. Da moram pjevati neke komplicirane i zahtjevne melodije, vjerovatno ne bih uspio”.
Još dok je bio u srednjoj školi, doživio je prvi veliki napad panike. Okruženje i situacija su bili sasvim normalni, čekao je s društvom karte za Velesajam, ali u velikoj gužvi izgubio je dah i morao se maknuti da bi došao sebi.
Drugi incident je bio dok je na fakultetu s kolegama igrao igrice. Morao je izaći da može disati. Kasnije se to pojačalo kad je postao popularan, kad je Edin Osmić postao Edo Maajka.
Himna kojom se spašava
“Iako sam punio Dom sportova nastavio sam se voziti tramvajem, pa sam dobio pažnju ljudi, primjećivali su me i prepoznavali i s tim se nisam znao nositi. Mislim, možeš se sa svim tim nositi ako popiješ, ali kako nisam ljubitelj alkohola, nisam se srećom tome okrenuo”.
“Krenuo sam oporavljati sam sebe, raspitivao sam se o različitim tehnikama. Meditiram svakodnevno i te mi tehnike, uz autogeni trening, pomažu. Postale su mi dio svakodnevne rutine, poput pranja zubi”.
Edo je još prije nešto manje od 20 godina ispjevao sam sebi himnu koja će ga dizati svakodnevno. Svi je znamo. Pjevušimo je više ili manje shvaćajući što stoji izda toga. ‘Dosta je bilo tjeskobe i sa deprama borbe, dosta je bilo crnjaka, no sikiriki majka…’ Da problemi postanu mali k’o kikiriki, nije došlo slučajno ni jednostavno.
Ostatak ispovijesti pročitajte na Telegramu.
