O tome koliko je po Hrvate u BiH dobar ili štetan politički pakt Dragana Čovića i Milorada Dodika već godinama se analizira, a posebno je to pratio zvanični Zagreb.
U tom smislu, zanimljivu je analizu objavio Željko Trkanjec u Jutarnjem listu, a u kojoj se faktički sugerira vlastima u Hrvatskoj da je potreban novi pristup prema BiH i da pakt Čović-Dodik nije ono što Hrvatima treba.
Njihovu analizu prenosimo u cijelosti:
Burno je i žurno reagirala Zajednica utemeljitelja HDZ-a Dr. Franjo Tuđman u utorak navečer nakon što je u Dnevniku HTV-a rečeno da je održan panel o "položaju, statusu i pravima hrvatske nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini", podsjećajući da su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Prošli je tjedan Gordan Jandroković, predsjednik Hrvatskog sabora, tijekom posjeta BiH izazvao burnu i žurnu reakciju bošnjačkog korpusa jer je tijekom boravka u Mostaru rekao da bi BiH, bez zajamčene konstitutivnosti triju naroda sukladno Daytonskom sporazumu, prestala postojati. Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova BiH, nije časio i odmah je Hrvatskoj uputio protestnu notu.
Obojica su pogriješili i pretjerali. BiH ne bi prestala postojati bez zajamčene konstitutivnosti triju naroda, a Konaković nije djelovao diplomatski, nego u skladu s lokalnim, partikularnim dnevnopolitičkim interesima.
Ustav BiH u Preambuli kaže: "Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (s Ostalima)." Mislim da je izuzetno važno sačuvati veliko slovo kad se govori o Ostalima, kao što piše u engleskoj verziji, iako prijevodi na tri jezika BiH to ne čine. Nije riječ samo o engleskom pravopisu nego i o političkom smislu. Završni stavak preambule treba promatrati u cjelini: "Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (s Ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovim odlučuju da je Ustav Bosne i Hercegovine kako slijedi." Konstitutivnost, prema tome, nadilazi konstitutivne narode, pa i konstitutivne Ostale, te uključuje i građane BiH, bili oni pripadnici triju naroda, Ostalih ili ne. Prava konstitutivnosti moraju uživati sve građanke i svi građani ili ta prava ne postoje.
Temelj je to na kojem je donesena presuda Europskog suda za ljudska prava u korist Roma Sejdića i Židova Fincija. Stvarni je problem, pogreška u sustavu, Članak V Ustava BiH: "Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji je svaki izabran izravno s teritorija Federacije, i jednog Srbina, izravno izabranog s teritorija Republike Srpske." Reduciranim tumačenjem konstitutivnosti taj je princip, kad je riječ o izboru članova Predsjedništva, sveden samo na predstavnike triju naroda. Važan bi korak u smjeru unutarnje političke stabilnosti bilo izbacivanje pogreške iz sustava. Zato Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH, kaže da mu je zadatak provesti presudu Sejdić-Finci.
Pravo je pitanje što se dosad čekalo. Odgovor je jasan; sadašnja situacija ide u prilog strankama koje su vezane za tri naroda koji su u BiH nastali tijekom nacionalnog osvješćivanja krajem 19. stoljeća primarno kao ekstenzija triju postojećih religija. Taj proces doživljava vrhunac početkom 1970-ih, kada Muslimani postaju narod u bivšoj SFRJ, čime se religijska pripadnost izjednačava s etničkom. Ideja da bi bilo koji od tri "konstitutivna" (navodnici jer su konstitutivni i Ostali) naroda izgubio pravo izbora u Predsjedništvo nije stoga samo politički nego i religijski problem, što ga odvodi u prostor dogmatizma i pretvara u nepremostivu prepreku.
Promjenom modela izbora članova Predsjedništva na temelju presude Sejdić-Finci koncept konstitutivnosti bi se iz političke domene vratio u pravnu. Konačno, Daytonsko-pariški sporazum bio je zamišljen kao dokument koji jamči prestanak rata s idejom kasnije evolucije radi olakšavanja funkcionalnosti BiH, ali je taj proces zakočen uvođenjem dogmatizma.
Promjena modela izbora Predsjedništva BiH išla bi u prilog hrvatskom korpusu i Hrvatskoj jer bi se smanjile tenzije unutar Federacije BiH, hrvatsko-bošnjačkog entiteta, koji je zamišljen kao jezgra opstojnosti BiH. Srpski korpus bi se takvoj ideji snažno suprotstavio potvrđujući tako "Dodikov princip", što god kaže potvrda da je suprotno dugoročno ispravno i korisno za BiH.
Ta je država ključni nacionalni interes naše zemlje ne samo zbog granice koju dijelimo. BiH je u prvih devet mjeseci ove godine postala drugi trgovinski partner Hrvatske, iza Njemačke - u nju izvozimo 1,87 milijardi eura, a u BiH 1,8 milijardi. Slijedi ranjivost hrvatskog juga. Kad je riječ o posljednjoj temi, srpski korpus ne miruje. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske (RS), entiteta BiH, i predsjednik vlade Srbije Miloš Vučević u nedjelju su najavili da neće odustati od planova za gradnju zračne luke u Trebinju ustvrdivši da se u Hrvatskoj ne smije osporavati taj projekt. Interesantna teza, "ne smije".
Zračna se luka osporava zbog krškog tla i pitanja zaštite rijeke Omble, a sporna je ekonomska opravdanost s projekcijom od oko 250 tisuća putnika na godišnjoj razini jer se na udaljenosti manjoj od 50 kilometara nalaze tri zračne luke, u Mostaru, Dubrovniku i Tivtu. Kad je riječ o tom projektu, nije sporna jedino njegova uloga pritiska, i vojnog, na hrvatski jug. "Mora se naći put da se ovaj projekt dovrši", kazao je Vučević dodajući da vjeruje da će sve planirano biti realizirano, a to će, kako je najavio, biti "zajednička pobjeda RS-a i Srbije" jer je i taj projekt na tragu deklaracije tzv. svesrpskog sabora iz lipnja ove godine, prenosi Hina. Nisu prijetnja opstanku BiH promjena koncepta konstitutivnosti ili model izbora članova Predsjedništva BiH, nego provedba Deklaracije Svesrpskog sabora. Točka je to koje moraju biti svjesni Zagreb, Sarajevo i hrvatski korpus u BiH.
Deklaracija Svesrpskog sabora jedan je u nizu elemenata geopolitičkih okolnosti koje su se korjenito promijenile od potpisivanja Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma prije 29 godina. Drugi je sustavno destruktivno djelovanje Rusije preko RS-a, ali i pozivajući se na "prava uskraćena Hrvatima". Posljednji je takav primjer vezan za južnu plinsku poveznicu. Riječ je o projektu kojim bi se BiH priključila na hrvatsku plinovodnu mrežu da bi mogla dobivati taj energent preko LNG terminala na Krku, smanjujući stopostotnu ovisnost o uvozu iz Rusije. A onda se u priču uključio Dragan Čović, lider HDZ-a BiH već toliko dugo da smo zaboravili tko je bio prije njega, koji se dao ustoličiti i na položaj predsjednika Hrvatskog narodnog sabora BiH, tijela koje, nasreću, nije uspjelo okupiti sve hrvatske stranke.
Odbio je opciju da novim plinovodom upravlja tvrtka BH Gas, koja ima poslovnih problema, ali Amerikanci su predložili da se tvrtka restrukturira s hrvatskim kadrovima. Čoviću to nije dovoljno, nego traži novu tvrtku u Mostaru koju bi kontrolirao, pa tako koči projekt radeći u korist ruskih interesa. Proces se vuče predugo, pa je SAD poslao diplomatski tim koji se u srijedu susreo s predstavnicima političkih stranaka zastupljenih u parlamentu Federacije BiH - bez HDZ-a BiH - da bi se do kraja godine donio zakon o južnoj interkonekciji.
Ruska je ambasada u Sarajevu iskoristila trenutak za napad optužujući SAD da "besramnim odnosom tjera Hrvate u BiH da se vrate razmatranju temeljnih odredbi koegzistencije s Bošnjacima u okviru Federacije BiH". Amerikanci su odgovorili da je jasno da Rusi otvoreno prijete BiH zbog suradnje s SAD-om i dodaju da je to demonstracija zloćudnog ruskog utjecaja potaknutog strahom da će izgubiti monopol na opskrbu BiH plinom. HDZ BiH sada mijenja priču i u srijedu poručuje da su spremni na pregovore s SAD-om, a u četvrtak Čović ocjenjuje da je od presudne važnosti za BiH i međunarodne partnere plinsko povezivanje Hrvatske i BiH dogovorom domaćih političara. Mijenja li stav o tvrtki, nije jasno.
Hrvatska je, kako je Jutarnji definirao u petak na primjeru slanja "non papera" Crnoj Gori kojim se uvjetuje njezino približavanje EU rješavanjem otvorenih bilateralnih pitanja, utvrdila mudru regionalnu politiku: stvaranjem savezništava istomišljenika u EU utječe na put Srbije i Crne Gore prema članstvu. U slučaju Srbije riječ je o raskrinkavanju toksične politike prema regiji, u slučaju Crne Gore pokušaj da se suzbije maligni srpski utjecaj koji otvara vrata Rusiji.
Vrijeme je, u skladu s promjenom geopolitičkih okolnosti na globalnoj i lokalnoj razini, i za novu politiku prema BiH jer Zagrebu mora biti jasno da ovakva BiH neće ući ni u EU ni u NATO. Istodobno, hrvatska retorika prema BiH u određenim je aspektima ostala nepromijenjena, kruta, kao u slučaju podrške zahtjevima HDZ-a BiH da se pronađe model da bi se izabrao "legitimni član Predsjedništva iz hrvatskog naroda" iako je više nego bjelodano da izbor Čovića u Predsjedništvo ni na koji način nije pomogao interesima hrvatskog korpusa i Hrvatske. Svi prijedlozi koje je njegova stranka ponudila za "izbor legitimnog predstavnika" zrcale opciju trećeg entiteta koji je neprihvatljiv SAD-u, ključnim članicama EU i Turskoj. Trebao bi biti i Hrvatskoj, jer podsjeća na Herceg-Bosnu.
Redefinirana bi hrvatska politika prestala biti talac HDZ-a BiH, vezâ Čovića i Dodika koje su dugoročno štetne za hrvatski korpus u BiH i za Hrvatsku, bila bi dinamična, prilagođavala bi se okolnostima, tražila saveznike koji su zainteresirani za opstanak BiH u BiH i izvan nje. Dayton je predviđao evoluciju BiH, a Darwin nas je naučio da u tom procesu ne opstaju najjači, nego oni koji se najbolje prilagode, bili konstitutivni ili, kako je rekao HTV, manjina. Takva politika može kreirati rješenja koja će ojačati poziciju hrvatskog korpusa u BiH i zaštititi interese Hrvatske i kad se prestane inzistirati na ideji "triju konstitutivnih naroda" i na "izboru legitimnog predstavnika hrvatskog naroda".
