Svijet

Emmanuel Macron izgleda igra opasnu igru pred važne izbore

Emmanuel Macron je 2017. bio „meteor rođen pod srećnom zvijezdom“. Bivši bankar bez iskustva na izbornoj funkciji, on je tokom svoje prve predsjedničke kampanje imao koristi od toga što je predsjednik François Hollande odlučio da ne traži reizbor, dok se konzervativni kandidat i favorit, François Fillon, suočio s optužbom za pronevjeru, piše New York Times.

Činilo se da su se 2022. planete još jednom poravnale, ovaj put zbog međunarodnih okolnosti, a ne zbog nacionalne dinamike. Kao predsjednik Evropske unije od januara, Macron je poboljšao svoj status legitimnog sagovornika Vladimira Putina, čak i ako su njegovi pokušaji da okonča rusku invaziju na Ukrajinu bili neuspješni. Sva istraživanja javnog mnijenja pokazala su da je Macron vodeći u prvom krugu predsjedničkih izbora u nedjelju, ali njegovo vodstvo brzo opada.

U svojoj prvoj kampanji, Macron je tvrdio da nije „ni lijevi ni desni“, slogan koji je zaveo mnoge koji su umorni od starih političkih podjela. Međutim, nakon što je izabran, brzo je otkrio šta to znači u praksi. Smanjujući poreze za bogate, smanjujući državu blagostanja i uništavajući demokratiju, Macron je odlutao udesno, do te mjere da je šokirao neke članove La République En Marche!, njegove stranke.

Daleko od promjene kursa, čini se da se Macron udvostručuje. Posljednjih mjeseci, njegov apel desničarskom biračkom tijelu postao je sve eksplicitniji, usmjeravajući njegovu platformu oko dvije tradicionalne desničarske teme — kontrole imigracije i jačanja sekularizma. To mu može donijeti još jednu pobjedu. Ali Macron igra opasnu igru.

Upijajući stavove svojih protivnika u svoju vlastitu platformu, on rizikuje stvaranje političkog krajolika opasno iskrivljenog udesno.

Među prvim odlukama Macrona na vlasti bilo je ukidanje poreza na bogatstvo i paušalnog poreza na prihod od kapitala, što je koristilo bogatima. Istovremeno je tražio smanjenje stambenog dodatka za siromašne i smanjenje penzija za penzionere. Na pola puta svoje prve godine na vlasti, postao je „predsjednik bogatih“. Slika se zadržala, izgorjela njegovom reformom zakona o radu, koja je ograničila prava radnika i oslabila reprezentativne organizacije, smanjenjem naknada za nezaposlene i smanjenjem doprinosa poslodavaca za socijalno osiguranje.

Tokom pandemije Covid-19, Macron je pokazao drugačije lice. Nakon što je naredio zatvaranje stanovništva, odlučio je da će država velikodušno spasiti kompanije, čime su mnoge od njih spasene i izbjegnuta masovna otpuštanja radnika. Taj čin, iako je uglavnom u skladu sa potezima vlada širom Evrope, bio je nesumnjivo od pomoći. Svejedno, prvi mandat Macrona nepogrešivo je imao tendenciju proširivanja nejednakosti, kao što je pokazano u anketama.

Paralelno s tim, došlo je do zabrinjavajućeg demokratskog pada. Tokom 46 od proteklih 78 mjeseci, Francuska je bila pod vanrednim stanjem, što je rekord u Evropi. To je proglasio Hollande nakon terorističkih napada u Parizu 2015. godine, zatim pod Macronom na početku pandemije Covid-19. Suočena sa sličnim izazovima, Njemačka nikada nije koristila tako ekstremne mjere. Štaviše, dva dana prije kraja prvog vanrednog stanja, na inicijativu Macrona, njegov parlament u kojem je dominirala stranka, razni statuti o vanrednim situacijama su integrisani u običajno pravo. Od tada je doneseno šest zakona kojima se ograničavaju prava tražilaca azila, demonstranata, zatvorenika, sindikata i nevladinih organizacija.

Prerogativi policije su takođe značajno prošireni na račun pravosuđa, posebno za naloge za pretres i zaustavljanje i pretres. Povećana je dozvola policije za upotrebu oružja. Tokom pokreta Žutih prsluka ranjeno je 2495 demonstranata, 30 je izgubilo jedno oko, petorici je odnesena ruka. Upitan o šteti koju izaziva tzv. subletalno oružje zabranjeno u većini evropskih zemalja, predsjednik je izjavio da je u vladavini prava neprihvatljivo govoriti o represiji ili policijskom nasilju.

Macronova kombinacija neoliberalizma i autoritarizma produbila je nejednakost, umanjila državu blagostanja, oslabila demokratiju i pogoršala nepovjerenje u politiku, što je rezultiralo neviđenim stopama apstinencije na regionalnim izborima, posebno među mladima. Pod Petom republikom, na snazi ​​od 1958. godine, to je jedinstven rekord.

Postoji jedna domena u kojoj je Macron podigao optimističnija očekivanja: klimatske promjene. U 2018., ministar okoliša Nicolas Hulot detaljno je iznio ambiciozan plan za postizanje neutralnosti ugljika do 2050. u skladu sa Pariškim sporazumom iz 2015. godine. Godinu dana kasnije, pošto je postalo jasno da administracija ne ispunjava svoje ciljeve, popularni Hulot dao je ostavku u znak protesta. Godinu dana kasnije, Macron je sazvao Građansku konvenciju za klimu kako bi dao prijedloge za ublažavanje globalnog zagrijavanja, koje je obećao slijediti. Ali njegova vlada je napustila neke od najznačajnijih i razvodnila druge.

Ipak, najočitiji znak političkog skretanja Macrona udesno bio je njegovo stavljanje kontrole imigracije, implicitno s juga, i regulacije religije, prešutno islama, u centar svoje politike.

Po pitanju imigracije, Macron je postao sve tvrdokorniji. U proteklih pet godina, ljudska prava osuđivana je represija bez presedana nad migrantima i izbjeglicama na granici s Italijom, u neformalnim kampovima oko Pariza i prije svega u takozvanim džunglama Calaisa, odakle prognanici pokušavaju doći do Britanije. organizacije. Kao novi predsjednik Evropske unije, najavio je da bi nakon utapanja 27 ljudi u La Manšu u novembru trebalo pojačati graničnu policiju od strane evropske agencije Frontex, ne obazirući se na veći rizik za migrante.

Ranije 2021. Macron je imao prijedlog zakona o kojem je glasala njegova parlamentarna većina protiv navodnog “separatizma” muslimana, koji se smatraju prijetnjom republikanskim vrijednostima. Kritikovan od strane vjerskih grupa i grupa za zagovaranje kao napad na građanske slobode, ovaj zakon je već omogućio vladi da raspusti nekoliko nevladinih organizacija.

Ksenofobične i islamofobične note u politici Macrona mogu biti iznenađenje od kandidata čija se biračka jedinica uglavnom sastoji od glasača srednje i više klase, kao i penzionera kojima su imigracija i sekularizam daleko niže prioriteti od kupovne moći, zdravstveni sistem i životna sredina. Ali s lijevim kandidatom La France Insoumise, Jean-Luc Mélenchon, koji je u prvom krugu bio na trećem mjestu, čini se da je Macron pretpostavio da će pobijediti na predsjedničkim izborima sa svoje desne strane, protiv Valérie Pécresse iz Républicainsa, Érica Zemmoura iz Reconquêtea, i iznad svega, Marine Le Pen iz Rassemblement Nationala, na drugom mjestu, sa izbornom jedinicom usklađenom s njenim nacionalističkim programom.

To je rađeno i ranije. Godine 2002, Jacques Chirac je usvojio sličan pristup u drugom krugu protiv Jean-Marie Le Pen. Uoči glasanja, Le Pen je upozorila da "birači uvijek preferiraju original nego kopiju". Pogriješio je i izgubio oko 60 posto. Sredinom marta, kada je njegova kćerka Marine u drugom krugu izbora imala između 16 i 22 posto iza Macrona, činilo se da će njegova predviđanja i dalje biti kriva. Ali sada, kada je razlika između kandidata pala na samo 2 posto, čini se da se to skoro obistini.

Tokom svoje kampanje 2017. godine, Makron se predstavljao kao obnovitelj politike i bedem protiv krajnje desnice. Danas se čini da je on nešto sasvim drugačije: tradicionalni političar, koji nudi most na krajnjoj desnici. Za predsjednika koji je obećao da će prepraviti Francusku po njegovom liku, to je zabrinjavajuće nasljeđe.