Naš veliki umjetnik Mersad Berber preminuo je 7. oktobra 2012. godine, ali uspomena na njegovo veliko djelo živi i i dalje. Među najzaslužnijim za to je Mersadov stariji sin – Ensar Berber, koji je
predsjednik Uprave Fondacije "Mersad Berber“.
Ovaj ugledni galerist u intervjuu za Raport govorio je o sjećanju na oca, porodičnim uspomenama, radu Fondacije kao i o projektu Muzeja „Mersad Berber“.
Izlazak na zajednički ručak ili večeru je za njega bio specijalni ritual
Prvi januar je rođendan Vašeg rahmetli oca. Koliko je to za Vas i Vašu porodicu emotivan dan?
Misao na oca je konstantna i uvijek prisutna, prvenstveno kroz osjećaj da mi nedostaje njegova neposredna prisutnost, ljubav, toplina, bliskost, savjeti, razgovori o svemu i svačemu, poslovni planovi, njegova stanovišta i promišljanja o svijetu koji nas okružuje, neizbježni razgovori o našoj Bosni a pogotovo dolasci u njegov Atelje i promatranje u tišini novih dijela i ciklusa koja su nastajala na njegovim platnima.
Kakve uspomene nosite na dane kada ste s ocem slavili Nove godine te nakon toga i njegov rođendan?
Činjenica je da se njegov rođendan poklapao sa dolaskom Nove godine, a ti idilični dani provedeni u našem toplom domu i bajkovitoj atmosferi sarajevskih zima su ostavili neizbrisivi trag zauvijek. Otac jeste bio najviše posvećen svome poslu, ali ono što je bilo zadivljujuće je njegova istinska, rekao bih dječija sreća koju je iskazivao u svakom povodu koji je nas kao obitelj okupljao zajedno, druženjima kroz objede, zajedničke izlaske i putovanja. Izlazak na zajednički ručak ili večeru je za njega bio specijalni ritual koji ga je ispunjavao i činio posebno sretnim.
Šta nam kao predsjednik Uprave Fondacije "Mersad Berber" možete reći o aktuelnim aktivnostima?
Fondacija „Mersad Berber“ je osnovana kako bi se kroz njene aktivnosti kontinuirano čuvao lik, djelo i spomen na autora. Osim brojnih i značajnih aktivnosti koje smo imali u zadnjih desetak godina, a koje više nisu dominantno usmjerene na komercijalne već isključivo na muzejske i institucionalne izložbe po svijetu, uz interne pripreme sa velikom pozornošću pratimo aktivnosti oko izgradnje Muzeja „Mersad Berber“ u Sarajevu.
Koliko, po Vašem mišljenju, BiH čuva uspomenu na Vašeg oca?
Bosna i Bosanci čuvaju jednu toplu, lijepu, iskrenu i kontinuiranu uspomenu na moga oca a što su iskazali kroz brojne primjere kako u prošlosti tako i kroz izuzetno veliku posjećenost i interes našoj recentnoj retrospektivnoj posthumnoj izložbi u Vijećnici 2017. godine te izložbi „Srebrenica“ 2020. godine u Nacionalnoj galeriji u Sarajevu. Inicijativa i poticaj za izgradnju Muzeja „Mersad Berber“ u Sarajevu dobivena je uz konsenzus svih političkih faktora te dodatno ide u prilog tome i pored činjenice kroničnog prisustva negativnog ekonomskog faktora u kulturi.
Slike moje majke
Šta se dešava s Muzejom "Mersad Berber" u Sarajevu?
Kao što sam prethodno spomenuo, Muzej „Mersad Berber“ ide, ako Bog da, ka svojoj konačnoj realizaciji. Svoj udio u razvoju projekta imaju i bivši gradonačelnik Skaka kao i bivši načelnik općine Stari Grad Hadžibajrić ali radovi na Muzeju su tek intenzivirani i dobivaju svoju formu sa dolaskom novog načelnika Irfana Čengića i učešćem Ministra Kenana Magode u financiranju projektu. Način, sposobnosti pri savladavanju prepreka i promptnost u egzekuciji koju su obojica pokazali pri rješavanju ključnih aspekata nastavka razvoja projekta budi iskrenu nadu i povjerenje u mlade političare koji obnašaju funkcije od visokog značaja i odgovornosti za naše društvo u cjelini.
Koja je očeva slika Vama intimno najdraža?
Postoje slike odnosno motivi koji u svima nama bude određenu emociju i kao takve ih doživljavamo kao drage, bliske i intimno se vežemo uz njih. U mom slučaju, svakako da se u to ubrajaju slike moje majke koju je otac često portretirao, kao i njegove unuke, odnosno moje kćerke, a jedna takva neobična slika krasi i moj dom u Zagrebu. Otac je na jedan prekrasan, motiv iz vremena stare, osmanlijske Bosne koji je naslikao još prije četrdesetak godina, naknadno „ubacio“ u kompoziciju svoju unuku Mey koja se tek rodila prije 12 godina. Ja sam posebno vezan za slike iz mog ranog djetinjstva koje su u to vrijeme krasile naš sarajevski dom i koje tada kao dijete možda i nisam nešto posebno doživljavao, nego tek mnogo kasnije mijenjajući države i gradove i noseći te slike sa sobom kao prtljagu kroz svoj život van Sarajeva i Bosne u meni su izazivale preklapajuće osjećaje sjete, tuge i nostalgije za nekim prošlim ali lijepim vremenima.
