Političko-obavještajna trakavica na temu „atentata“ na Aleksandra Vučića 11. jula 2015. godine u Potočarima završena je prije nekoliko dana presudom na beogradskom Upravnom sudu u korist Mladena Trbovića, otpuštenog policajca MUP-a Srbije koji je svojevremno objelodanio tajnu operaciju Bezbednosno-informativne službe Srbije (BIA), a zatim zajedno sa kolegom Milanom Dumanović bio progonjen unutar službe, suđen i otpušten iz policije. Trbovića je sud vratio na posao i dodjelio mu sve uskraćene plate, presudivši da je nelegalno otpušten. Ali, osim lične i radno-pravne satisfakcije Trboviću, ova presuda je razotkrila i petogodišnju enigmu „atentata“ na premijera Vučića u Potočarima.
Besmislena teorija o atentatu
Tog 11. jula 2015. godine u Potočarima jeste vođena tajna operacija BIA-e i MUP-a Srbije sa najmanje 18 njihovih agenata. BIA je očekivala incident te se većina agenata bavila snimanjem događaja, kako bi kasnije lakše identificirali aktere, a koji bi upućivali na planirane krivce – bosansko rukovodstvo i bošnjačke lidere. Drugi dio srbijanskih agenata bavio se koordinacijom akcije.
Scenarij incidenta se u proteklom vremenu sasvim posložio. Za napetu atmosferu uoči 11. jula 2015. godine pobrinuo se tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić sa nekoliko zapaljivih izjava na račun BiH i bošnjačkog rukovodstva i javnom dilemom „doći ili ne doći u Potočare“ podgrijavši već postojeći animozitet porodica žrtava Srebrenice prema njemu. I na kraju, Vučić odlučuje da dođe, iako ga je direktor BIA-e Aleksandar Đorđević obavijestio da je situacija napeta. Vučić je prošao politički dio protokola, položio cvijeće, a u momentu kad je krenuo da napusti mezarje došlo je do meteža i prema njemu je poletjelo nekoliko plastičnih boca, kamenica i raznih predmeta. Vučić je tada okružen gomilom svojih tjelohranitelja i nakon nepun minut uveden u automobil te je eskort napustio poprište.
Teorija o atentatu je i metodološki besmislena. I laicima je jasno da se atentat na premijera okruženog osiguranjem ne vrši bocama i kamenjem tokom visokorizičnog događaja i pred stotinama uključenih kamera koje registriraju prisutne. Školski primjer atentata je npr. ubistvo Zorana Đinđića. No, srbijanskom vrhu to nije smetalo da odmah optuže – bošnjačko rukovodstvo.
Selefije, Orić i SDA
Montirani scenarij počeo se raspadati odmah nakon incidenta. MUP RS je već 17. jula 2015. na svojoj web-stranici objavio fotografije „osumnjičenih“. Ubrzo je SIPA na slikama idenficirala i uhapsila Almira Merdića, Elvedina Himzića i Muju Dizdarevića iz Jelaha kod Tešnja. Mediji iz Srbije i RS odmah su Merdića doveli u vezu sa SDA, selefijama, Naserom Orićem, a tim logičkim slijedom i sa Bakirom Izetbegovićem. Bilo je vidljivo da se gradi priča o „bošnjačkoj uroti protiv srbijanskog premijera“ i tako usmjerava istraga SIPA-e.
Međutim, iako je glavni osumnjičeni Merdić priznao da je u vrijeme napada na Vučića bio u njegovoj blizini, na fotografijama-dokazima vidi se da on nije učesnik napada, nego snima incident. Neobično je da taj njegov snimak nije postao dokaz za identifikaciju napadača (ili jeste?), već su istražitelji bili zainteresirani za snimke koji prikazuju baš njega. Konstrukcija o Merdićevoj ulozi u napadu nije se dugo održala pa je Tužilaštvo BiH već 2016. godine „prekinulo istragu protiv njega, ali ne i protiv drugih osumnjičenih,“ kako je tada saopšteno.
„Vijest o obustavljanju istrage protiv jednog od glavnoosumnjičenih za pokušaj ubistva premijera Aleksandra Vučića u Srebrenici pokazuje da, ustvari, bošnjački političari u BiH stoje iza ovog napada", izjavio je tada ministar vanjskih poslova Ivica Dačić.
Dačićev bijes ustvari izazvala je aluzija u saopštenju Tužilaštva BiH da istražitelji shvataju ko je upravljao incidentnom i ko su „drugi osumnjičeni“.
Sandžačka mafija pod kontrolom BIA-e
Vrlo brzo nakon incidenta isplivao je i novi dokaz. Jedan od agenata BIA-e u metežu je ispustio mobitel koji se našao u posjedu SIPA-e, a zatim i Tužilaštva BiH koje je naložilo vještačenje. U telefonu su bile fotografije i videosnimci iz Potočara, te fotografije sa Facebook profila izvjesnog Senada iz Novog Pazara.
O kome se radi razjasnile su fotografije stranica dosijea s zaglavljem BIA-e na ime Senad (Ćazima) Agušević, zvani Rus, nastanjen u novopazarskoj Svetosavskoj ulici br. 6 gdje ima i registrovanu diskoteku i estradno-menadžersku firmu. Detalji iz dosijea ukazuju da se radi o osobi iz kriminalnog miljea, bliskog srbijanskim narko-dilerima i kojeg očigledno BIA ima na vezi, kao i niz kriminalaca kojima su djela dokumentirana pa su ovi ucijenjeni raditi prljave poslove za Službu. Regrutiranje raznih profila prijestupnika i kriminalaca nije nikakva novina i redovna je pojava u gotovo svim obavještajno-sigurnosnim službama. Agušević je prije dvije godine hapšen i u Sarajevu zbog reketarenja.
Osim njega, u mobitelu se našla i fotografija poznatog advokata iz Bijeljine i nalog BIA-e da se na njega obrati pažnja jer namjerava prići Vučiću i provokativno mu se obratiti, no to ne može imati veze sa „atentatom“.
Kada je u javnost procurilo da vrlo vjerovatno Merdić i ostali nemaju veze sa incidentom, nego su gužvu prvi izazvali i masu pokrenuli neidentificirani huligani – navijači iz Novog Pazara, istrage u svim pravcima su naglo stale, a Tužilaštvo BiH nikad nije objavilo šta je pokazalo vještačenje nađenog mobitela. Da li se to nije učinilo nakon tajnog sporazuma srbijanskih i bosanskih službi „o nenapadanju“ ili iz nekakvih političkih razloga, zasad ostaje enigma. Indikativno je da su se već desetak dana nakon incidenta u Beogradu sastali Aleksandar Vučić i članovi Predsjedništva BiH (Izetbegović, Ivanić i Čović) gdje je Vučić hinio gostprimstvo velikodušno opraštajući napad!?
Razotkrivanje tajne operacije
Pravo razotkrivanje uslijedilo je u oktobru 2016. godine. Mladen Trbović i Milan Dumanović su upravo za AJB prvi puta progovorili o tome kako je najmanje 18 srbijanskih agenata poslano u Srebrenicu te kako je „njihovo raspoređivanje u Potočarima bilo nezakonito, s obzirom da država BiH nije bila upoznat s tim.“ Oni su uhapšeni krajem 2016. godine, a zatim otpušteni. Suđeno im je zbog „odavanja državne tajne", a zatimi zbog izmišljena „četiri dana nedolaska na posao“. Njihovi branjenitelji tvrdili su da su postupci protiv njih dvojice vođeni upravo zbog toga što su otkrili nezakonito djelovanje BIA-e u Bosni i Hercegovini.
Nije se tu radilo samo o srebreničkoj operaciji, nego o već ukorijenjenoj praksi zloupotrebe policijskih agencija od političkih moćnika što je iritiralo većinu profesionalnih kadrova. Dumanovićevo i Trbovićevo „zviždanje“ zabrinulo je obavještajni i politički vrh, jer su njih dvojica, osim javnih istupa o devijacijama, i tužili i nekoliko zvaničnika MUP-a Srbije!
Naime, njih dvojica su 2016. podnijeli krivične prijave protiv Dejana Milenkovića, načelnika Službe za specijalne istražne metode, Gorana Nešića, načelnika Odjeljenja za opservaciju i dokumentovanje (OOD) MUP-a Srbije, Tomislava Radovanovića, zamjenika načelnika OOD-a i Dijane Hrkalović, sekretarice u Upravi kriminalističke policije MUP-a Srbije. Prijave su ekspresno odbačene, a zatim se moć režima obrušila na njih.
Neovisni srbijanski mediji u procesuiranju zvidača vide namjeru Vučićevog režima da u potpunosti stavi pod kontrolu sigurnosni aparat do mjere postizanja pune političke podobnosti, a ne profesionalne kompetentnosti. Pomenuta Dijana Hrkalović pominje se kao ključna osoba za odstrel nepodobnih policajaca, ali i osoba od povjerenja Predsjednika za tajne operacije.
Epilog ovog slučaja je da je zahvaljujući ipak profesionalnim sudijama Upravnog suda u Beogradu Trbović spašen od montiranog procesa i uništenja karijere (Dumanović je odustao od pravne borbe), a za Bosnu i Hercegovinu je značajnije da je zahvaljujući ovom slučaju postalo jasno i da je incident u Potočarima 2015. godine kreiran u istoj „kuhinji“ beogradskih službi. Šta se tada postiglo, a šta se željelo postići?
Posljedica i cilj – zahlađenje odnosa
U Potočarima je bilo očigledno da se radilo o tzv. „demonstrativnom napadu“ tj. fingiranju napada bez efikasnog sredstva da se stvarno naudi. Postoji mogućnost da je incident izazvan od izgrednika pod kontrolom BIA-e kako bi se kreirala fama da neko želi nauditi Vučiću, a što bi mu podiglo patriotski rejting. Naime, nakon Potočara došlo je do nekoliko navodnih pokušaja atentata. Već 2016. godine u Jajincima je nađeno oružje u jednom parkiranom vozilu, a državni mediji su tvrdili da je bilo namijeno za napad na Vučića.
Zatim se 2017. u Predsjednikovu eskort-kolonu na beogradskim ulicama zabio automobil nad kojim je vozač izgubio kontrolu zbog poledice. Onda je u novembru 2019. godine prilikom posjete Matthewa Palmera prorežimski "Informer" optužio „đilasovce“ da „posle sastanka sa Palmerom pripremaju linč Vučića ispred RTS-a" i najavio da bi „neko iz mase mogao da zapuca ka predsedniku i njegovom obezbeđenju". Fotografija u NIN-u, sa temom kriminala u Krušiku, na kojoj je snimljena puška okrenuta ka Vučiću, a poslije protumačena kao prijetnja, vrhunac je tragikomičnog fabriciranja opasnosti od atentata. Najinteresantnije je to da je u svaki taj slučaj uključena sekretarica iz organa MUP-a Dijana Hrkalović!
Što se tiče BiH, konačni rezultat ovog slučaja, a vjerovatno i cilj, bio je – zahlađenje odnosa Srbije i Bosne i Hercegovine u vrijeme kad se trebalo raspravljati o spornim međudržavnim pitanjima – o pravu na vlasništvo nad HE na Drini, o neplaćenoj nadoknadi Bosni i Hercegovini za korišteni vodopotencijal i proizvedenu struju što Srbija ne plaća od 1992. godine, o drugim graničnim sporovima, ratnoj odšteti, miješanju Srbije u unutrašnja pitanja BiH itd.
Ovaj slučaj sada služi elitama u Srbiji i RS da prozovu prvenstveno bošnjačko rukovodstvo za nerasvjetljavanje „atentata“ te da tako povremeno blokiraju bilo kakav napredak u odnosima. Dakle, u „slučaju Potočari“ nema gotovo ništa nejasno. Osim razloga zbog kojih bosanske službe i političke elite ne iznesu sve podatke koji očigledno upućuju na odgovornost srbijanskih službi za tzv. „atentat“.
