Premijer liga Bosne i Hercegovine već je godinama poznata kao “liga opasnog življenja” za trenere koje klubovi mijenju kao čarape.
Prošle sezone 11 od 12 premijerligaša mijenjalo je šefa struke tokom šampionata (neki i više puta). Onaj jedini koji je izgurao sva 33 kola nije se dugo radovao – i on je smijenjen sedam dana po završetku lige!
Sindrom smjena
Nažalost, ovaj sindrom žestoko je uhvatio i čelnike Nogometnog saveza BiH koji se spremaju imenovati već četvrtog selektora “Zmajeva” od decembra prošle godine, kada je odlučeno da se neće produžiti saradnja sa Ivaylom Petevom.
Podsjetimo, Bugarin je nakon uspjeha u Ligi nacija šokantno obaviješten da mu neće biti produžen ugovor.
Jednako su bila šokantna, kako imenovanja tako i smjene Faruka Hadžibegića (mandat trajao od januara do juna, četiri utakmice), a potom i Mehe Kodre, koji nije uspio sastaviti niti dva mjeseca.
Čuveni Mostarac imenovan je početkom augusta, a smijenjen prije nekoliko dana nakon dvije utakmice. Kažu, nije mu usvojen izvještaj.
I onda se pitamo zašto drugi, još poznatiji Mostarac, Vahid Halilhodžić, nema namjeru da se bakće sa ljudima koji ne znaju ni zašto dovode, a ni zašto smenjuju trenere…
Ovakva selektorska vrteška pokazuje odsustvo bilo kakve vizije i strategije u i oko reprezentacije, jer se svi pogrešni potezi i promašaji Nogometnog saveza BiH pokušavaju u javnosti kompenizirati trenerskim promjenama, što je možda u početku nekome bilo zanimljivo.
Potom je postalo smiješno, a sada je već degutantno.
Niko kao Pape
Iako od sindroma “smjena i tjeranja” pate sve selekcije iz ovog podneblja, “Zmajevi” čak i u regionalnim okvirima ne mogu pohvaliti “stabilnošću”.
Od svih država bivše Jugoslavije po broju selektora u posljednjim deset godina, a što je opet, u pravilu, usko povezano s turbulencijama u tamošnjim nogometnim organizacijama, više je mijenjala samo Srbija.
Naši istočni susjedi su u tom period izmijenjali su čak devet imena na klupi.
Podsjetimo, pored spomenutih Peteva, Hadžibegića i Kodre, BiH su u posljednjih deset godina vodili još Dušan Bajević, Robert Prosinečki, Mehmed Baždarević i Safet Sušić, inače naš najdugovječniji selektor (od 2009. do 2014., 49 utakmica).
U istom periodu, na klupi Srbije su sjedili Dragan Stojković, Iija Stolica, Ljubiša Tumbaković, Mladen Krstajić, Slavoljub Muslin, Radovan Čurčić, Dick Advocaat, Ljubinko Drulović i Siniša Mihajlović.
No, za razliku od nas, u Fudbalskom savezu Srbije mogu se tješiti činjenicom da su u tih deset godina uspjeli igrati dva velika takmičenja – završnicu Svjetskog prvenstva 2018. i 2022.
Dalić na klupi od 2017.
No, u pravilu, uspjeh dolazi tamo gdje vlada stabilnost. Bolji primjer nam je treba od onog iz komšiluka, samo zapadnog.
Hrvatska je u posljednjih deset godina odigrala tri Svjetska i dva Evropska prvenstva, uključujući osvajanje drugog i trećeg mjesta na mundijalima 2018. i 2022. sa Zlatkom Dalićem na klupi.
Ako se neko pita, recimo da je ovaj rođeni Livnjak na klupi “Vatrenih” još od 2017. godine.
Prije njega, od 2013. selektori Hrvatske bili su još samo Ante Čačić, Niko Kovač i Igor Štimac.
A u tom su periodu “Zmajevi” izmijenjali više selektora nego reprezentacije Kosova i Crne Gore u historiji, odnosno od osamostaljenja njihovih država.
Miodrag Radulović, Faruk Hadžibegić, Ljubiša Tumbaković, Branko Brnović, Zlatko Kranjčar i Zoran Filipović vodili su Crnu Goru, a Primož Gliha, Alain Giresse, Bernard Challandes, Muharrem Sahiti i Albert Bunjaki Kosovo.
Na klupi Slovenija još od 2018. sjedi Matjaž Kek. Prije njega, tu su bili Igor Benedejčič, Tomaž Kavčič i Srečko Katanec.
Na Euru 2021. uspjeli su zaigrati Makedonci pod vodstvom Blagoje Milevskog prije kojeg su u posljednoj deceniji Sjevernu Makedoniju vodili još Igor Angelovski, Ljubinko Drulović, Boško Đurovski i Čedomir Janevski.
Kako radi svijet?
Aktuelni svjetski prvaci Argentinci od 2013. do danas imali su pet selektora. Šampioni planete iz 2018. Francuzi drže Didera Deschampsa još od 2012. godine.
Evropski prvak iz 2016. Portugal imao je samo tri selektora u posljednjih deset godina, kao i svjetski prvak iz 2014. Njemačka, računajući tek imenovanog Juliana Nagelsmanna.
