Ekonomski analitičar Faruk Hadžić objavio je zanimljivu analizu u kojoj secira stanje u BiH, put naše države u Evropsku uniju, budžet te problem odlaska ljudi. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
„Nekako u isto vrijeme, kada EU objavljuje da je postigla dogovor o paketu oporavka i kada je usvojila sedmogodišnji budžet EU (da, za narednih sedam godina), naši delegati su se pripremali za sjednicu gdje su trebali usvojiti budžet na nivou BiH i to za 2020. godinu koja je već uveliko odmakla! Dok su se u EU danima lomila koplja oko veličine paketa pomoći za zemlje članice koje su pogođene pandemijom COVID-a, ne dovodeći u pitanje dogovor, naša politika pravi političke tenzije oko budžeta, koji nema nikakvu razvojnu komponentu – služi isključivo za servisiranje vanjskih dugova i isplate plata zaposlenika na državnom nivou. Istu igranku gledamo mjesecima, godinama, pa može se reći i desetljećima.
Hrvatska se sa sastanka u Briselu vratila sa 22 milijarde eura. Sa koliko milijardi, miliona, ili hiljada EUR-a smo se mi vratili?Možda će nam se udijeliti neka sadaka i to ne zbog zasluga naših političara, već zbog dobre volje same EU. Neki će reći da je normalno zato što je Hrvatska u EU, a mi nismo.
A zašto nismo u EU?
A što bi bili kada u posljednjih nekoliko godina, ne da nismo smanjili jaz između nas i Hrvatske ako gledamo recimo BDP (bruto domaći proizvod) po glavi stanovnika, već smo ga povećali. Naš BDP po glavi stanovnika je narastao 736 dolara, a Hrvatski 1.315 dolara (World Bank 2014. – 2018.). Dok je Hrvatska u martu donosila prve mjere pomoći usljed pandemije COVID-a, mi smo svoje mjere donijeli u maju i to kada je otpušteno 27.000 radnika. Toliko o tezi da se brže razvijamo nego Hrvatska.
Da smo kojim slučajem u EU, nabavku i uvoz respiratora bi radila ovlaštena firma sa svim dozvolama. Možda zbog toga neki i ne žele da budemo dio evropske porodice, držeći kao taoce većinu stanovništva. Mnogi su to skontali i odlaze iz BiH ne da rade, već da žive sa svojim porodicama. Zašto i ne bi, kada će nam biti potrebno barem 20 godina da ekonomski budemo na mjestu današnje Hrvatske.
Kada sam imao 12 godina, neki političari su sjeli u Parlament i još uvijek su tamo. Danas, kao čovjek od 35 godina, trebam izgubiti još 20 godina života slušajući naše zaštitnike „vitalnih nacionalnih interesa i budžetske patriote“ kako nam stalno govore kako je nemoguće nešto uraditi zbog „tamo nekog drugog i trećeg iz tamo onih naroda“, jer eto oni ne mogu da se dogovore ko će biti direktor neke agencije. U tim (ne)sporazumima prođe cijeli mandat. Što se mene tiče, zašto uopšte mora biti Bošnjak, Srbin i Hrvat, ili „ostali“, neka bude Nijemac ili Japanac, ali da je stručan i profesionalac. Jesu li krivi „Hrvati i Srbi“ što recimo Tuzlanski kanton nije uspio za sve ove godine unaprijediti ceste?Bilo je mandata (četiri godine), kada je zbirni budžet iznosio i 1,5 milijardi KM (za četiri godine). Je li to znači da se nije od tih novaca moglo za jedan mandat izdvojiti novac za proširenje ceste od Šičkog do Lukavca? Drugi mandat do Živinica? Treći mandat do Kalesije? Četvrti mandat dio prema Srebreniku? Svaki kanton ima svoje primjere.
Ali zato smo izgradili veliku armiju budžetskih patriota i botova, koji ne žele promjene ovog stanja. Vrlo lako ih je prepoznati, jer bilo koju konstruktivnu kritiku struke spinuju i drugačije prikazuju, potencirajući teme od kojih nema koristi obični narod. Krivi i negativni su oni koji komentarišu i konstruktivno kritikuju, sa ciljem da nam svima bude bolje, a ne samo njima, a nisu krivi i negativni oni koji su doveli do ovog stanja. Oni su pozitivni jer su napravili kakav – takav napredak, koji je za nas stagnacija. Zbog toga je, prema podacima EUROSTAT-a, 53.672 naših građana dobilo dozvolu za EU u 2018. godini, a 39.481 u 2019. godini (podaci bez Njemačke i Švedske), što znači preko 100.000 građana u samo dvije godine!
Uhljebljeni botovi imaju komentar i na iseljavanje – kome se ne sviđa u državi, neka ide. Ne shvata se da se time limitira naš budući razvoj. Izvozimo najkvalitetnije stručnjake, koji će sada doprinositi razvoju drugih zemalja, nadajući se eto da će nam oni slati doznake i tako pomagati našoj državi. Da ne govorimo koliko milijardi KM društvo gubi godišnje kroz troškove obrazovanja onih koji su otišli. Sve se svodi na sadaku. Zato imamo blizu 700.000 penzionera, a 466.000 učenika i studenata.
Put u EU će nastaviti, ustvari on nije nikada ni prestao. Ali taj put ide drugačije nego što mislimo, ne kroz integraciju države, već kroz integraciju stanovništva. A zna se čija je to zasluga.“
