Ovi što su otišli i što im Sarajevo nikad više neće biti kao što je bilo, što tvrde da to nije više onaj nekadašnji grad iz njihovih djetinjstava i boljeg života donekle su u pravu.
Šta je Sarajevo preživjelo i proživjelo, kakve din-dušmanine i domaće kreteniode, dobro je ikako ovako kako jeste, no evo i da je najgore na svijetu ipak postoji određeni dio dana u kojem bi da znaju kako je magično, ovi što su ga davno napustili razočarani što to više nije njihov grad, voljeli da se u njemu zadese.
Jednom je jedan napisao da je "imao nekog posla u pet ujutro i da je tad šetajući spoznao koliko je Sarajevo lijep grad". Slično je i u sedam, posebno nedjeljom.
Sarajevo ljeti najtužnije izgleda u nedjeljno jutro poslije zadnjeg dana Sarajevo Film Festivala. Ko nije to osjetio slabo da može dokučiti osjećaj potopa, beznađa, besmislenosti. Tu pustoš nakon nekoliko dana blještavila i kosmopolitizma teško je uopće svariti.
Danas, da li zbog pandemije, da li što se dernečilo do duboko u noć, ili pak što je neradni dan pa raja nije imala potrebu tako rano napuštati toplu postelju, jutro je izgledalo baš poput nedjeljnog nakon kraja festivala.
Ili je to tako uvijek ljetnim sarajevskim nedjeljama nego čovjek ne zna, ne naumpadne mu da prohoda, nego samo ako "ima kakvog posla u pet ujutro".
Kome se Sarajevo ne mili kao nekad a nije napustio ovaj grad, u terapijske svrhe preporučljivo je neka prošeta nedjeljom rano ujutro. Sablasno je, ali i čarobno u isto vrijeme.
