Opisujući Vladimira Putina i njegov uži krug, često sam razmišljao o zapažanju Johna Maynarda Keynesa o Georgesu Clemenceauu, francuskom premijeru tokom Prvog svjetskog rata, za kojeg je rekao da je bio potpuno razočarana osoba koja je "imala jednu iluziju - Francusku".
Nešto slično bi se moglo reći i za rusku vladajuću elitu, što pomaže objasniti iznimno rizično kolektivno kockanje s invazijom na Ukrajinu. Ta elita je možda nemilosrdna, pohlepna i cinična, ali nije cinična u pogledu ideje ruske veličine, za Financial Times piše analitičar Anatol Lieven.
U nastavku prenosimo dijelove njegovog teksta.
Zapadni mediji koriste izraz "oligarh" u opisu super-bogatih Rusa, uključujući i one koji sada potpuno ili većinom žive na Zapadu. Pojam je postao popularan 90-ih i dugo je bio teško zlorabljen. U vrijeme predsjednika Borisa Jeljcina mala skupina bogatih poslovnih ljudi doista je dominirala državom, koju su opljačkali u saradnji s visokim dužnosnicima. Ovu grupu je, međutim, Putin razbio tokom svojih prvih godina na vlasti.
Prkose Putinu
Tri od sedam vodećih "oligarha" pokušala su politički prkositi Putinu. Boris Berezovski i Vladimir Gusinski otjerani su u inozemstvo, a Mihail Hodorkovski je zatvoren i potom prognan. Ostalima, kao i njihovim brojnim manjim ekvivalentima, bilo je dopušteno zadržati svoje poslovanje unutar Rusije u zamjenu za bezuvjetno javno podčinjavanje Putinu. Kada je Putin nakon pokretanja invazije na Ukrajinu preko videoveze susreo vodeće ruske poslovne ljude, nije se postavljalo pitanje ko je izdavao naredbe.
Kako Rusija tone sve dublje u vojnu kaljužu i ekonomsku krizu, centralno je pitanje - ako se rat ne okonča brzo mirovnim sporazumom - mogu li Putina ukloniti ili uvjeriti da odstupi same ruske elite te tako pokušati izvući Rusiju i sebe iz jame koju im je iskopao. Za procjenu ovih izgleda potrebno je razumijevanje prirode savremenih ruskih elita, a prije svega Putinove unutarnje jezgre.
Unutarnju jezgru čine ministar odbrane Sergej Šojgu (bivši ministar za hitne slučajeve, a ne i profesionalni vojnik); Nikolaj Patrušev, bivši šef unutrašnje obavještajne službe, a sada sekretar ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost; Nariškin i Igor Sečin, bivši potpredsjednik vlade kojeg je Putin imenovao da vodi naftnu kompaniju Rosneft. Ako su najviši ekonomski dužnosnici s "domoljubno liberalnim" sklonostima ikad bili dio ove unutrašnje jezgre, sada su već odavno isključeni.
Moćnici ili siloviki
Ovi ljudi su u Rusiji poznati kao moćnici ili siloviki. Treba povući jasnu granicu između moćnika i širih ruskih elita - velikih i vrlo raznolikih i razjedinjenih gomila vrhunskih biznismena, visokih dužnosnika izvan najužeg kruga, vodećih medijskih osoba, generala, domoljubnih intelektualaca i šarolike ekipe domaćih uglednika koji čine vodstvo Putinove stranke Jedinstvena Rusija.
Među širim ruskim elitama već je očita nelagoda zbog invazije na Ukrajinu i njezinih posljedica. Naravno, ovo je počelo s ekonomskim elitama, s obzirom na njihove duboke poslovne veze sa Zapadom i njihovo razumijevanje katastrofalnog utjecaja zapadnih sankcija na rusku ekonomiju. Roman Abramovič, čija je nelagoda u potrazi za kupcima za FC Chelsea prilično očita, otkrio je da je prodaja zaustavljena ove sedmice nakon što je njegova britanska imovina zamrznuta. Mihail Fridman, predsjednik Alfa grupe (koja je već teško pogođena zapadnim sankcijama) i jedan od preživjelih "oligarha" iz 90-ih, pozvao je na brz završetak rata, kao i aluminijski magnat Oleg Deripaska.
Njima, međutim, nedostaju kolektivne institucije i, što je možda još važnije, kolektivni identiteti koji bi im omogućili da se udruže i sruše Putina. Dumu, donji dom ruskog parlamenta, jedan ruski prijatelj jezgrovito mi je opisao kao "kompost pun različitog trulog povrća". Ovo je neukusno pretjerivanje - Duma ima neke sasvim pristojne ljude - ali bilo bi uzaludno tražiti u njoj bilo kakvo političko vodstvo.
Međutim, moćnici su toliko blisko identificirani s Putinom i ratom da bi promjena ruskog režima morala uključivati odlazak većine s vlasti, vjerojatno u zamjenu za obećanje da neće biti uhićeni i da će zadržati bogatstva svojih porodica (to je bila garancija koju je Putin dao svome prethodniku Borisu Jeljcinu).
Moćnici su duboko korumpirani, ali njihova korupcija ima posebne karakteristike
Moćnici su duboko korumpirani, ali njihova korupcija ima posebne značajke. Domoljublje je njihova ideologija i samoopravdanje njihovog golemog bogatstva. Jednom sam razgovarao uz šalicu čaja s visokim bivšim sovjetskim dužnosnikom koji je održavao kontakt sa svojim starim prijateljima iz Putinove elite.
"Znate, u sovjetskim danima većina nas je bila zaista zadovoljna dačom, televizorom u boji i pristupom posebnim trgovinama s nešto zapadnjačke robe i praznicima u Sočiju. Bilo nam je savršeno ugodno i uspoređivali smo se samo s ostatkom stanovništva, a ne sa zapadnim elitama", rekao je bivši dužnosnik te nastavio:
"Danas, naravno, moćnici vole zapadnjački luksuz, ali ne znam čini li ih sve to kolosalno bogatstvo sretnijima ili im je novac ipak najvažniji. Mislim da je jedan od razloga što kradu u takvim razmjerima taj što sebe vide kao predstavnike države i smatraju da bi bilo ponižavajuće kad bi bili siromašniji od gomile poslovnih ljudi, čak i svojevrsna uvreda za državu. Nekad je službeni čin davao vrhunski status. Sada morate imati i ogromne količine novca. To je ono što su devedesete učinile ruskom društvu."
Moćnici su prirodno vezani uz ideju javnog reda, poretka koji jamči njihovu vlastitu moć i imovinu, ali za koji također vjeruju da je ključan kako bi se spriječio povratak Rusije u haos 90-ih i rusku revoluciju i građanski rat. Katastrofa 90-ih, prema njihovom mišljenju, nije obuhvatila samo propast države i ekonomije već i društveno destruktivnu moralnu anarhiju, a njihova reakcija nije bila drugačija od one konzervativnog američkog društva do 60-ih ili konzervativnog njemačkog društva do 20-ih godina 20. stoljeća.
U tome Putin i moćnici imaju simpatije vrlo velikog dijela ruskog stanovništva, koji je i dalje ogorčen, kako zbog načina na koji su izdani i opljačkani 90-ih tako i zbog onoga što doživljavaju kao otvoreni prezir prema običnim Rusima od strane liberalne kulturne elite Moskve i Sankt-Peterburga.
Jedna od najgorih posljedica rata
Jedna od najgorih posljedica ovog rata bit će duboka i dugotrajna ruska izolacija od Zapada. Vjerujem, međutim, da Putin i moćnici (iako ih nema mnogo u širim elitama) pozdravljaju ovu izolaciju. Oni su impresionirani kineskim modelom: iznimno dinamično gospodarstvo, disciplinirano društvo i rastuća vojna supersila pod željeznom kontrolom nasljedne elite koja kombinira ogromno bogatstvo s dubokim domoljubljem, promičući ideju Kine kao odvojene i superiorne civilizacije.
Oni možda žele da Zapad gurne Rusiju u naručje Kine, unatoč riziku da to Rusiji nametne ovisnost o Pekingu. I naravno, vjeruju da će rat u Ukrajini učvrstiti domoljubne osjećaje u Rusiji u potpori njihove vladavine, kao i dopustiti pojačanu represiju u ime potpore ratnim naporima. Ova represija je već počela, zatvaranjem posljednjih preostalih nezavisnih medija u Rusiji i zakonima koji svaku kritiku rata kažnjavaju kao izdaju.
Iznad svega, iz dubokih historijskih, kulturalnih, profesionalnih i ličnih razloga, moćnici i ruska službena elita općenito su potpuno i neopozivo privrženi ideji Rusije kao velike sile i jednog pola multipolarnog svijeta. Ako ne vjerujete u to, niste dio ruskog establišmenta, kao što ako ne vjerujete u američki globalni primat, niste dio američkog vanjskog i sigurnosnog establišmenta.
Poziciju Ukrajine u ovoj doktrini precizno je sažeo bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski: "Bez Ukrajine, Rusija prestaje biti euroazijsko carstvo."
Ruski establišment vidi poticanje ukrajinskog nacionalizma kao ključni element u antiruskoj strategiji Washingtona. Čak i inače smireni i razumni članovi ruskog establišmenta bijesno su režali kad sam se usudio u razgovoru sugerirati da bi za Rusiju možda bilo bolje da ostavi Ukrajinu na miru. Čini se da su spremni, ako je potrebno, boriti se još dugo i uporno, uz golemu cijenu i rizik za njihov režim, kako bi spriječili da se to dogodi, zaključuje Anatol Lieven za Financial Times.
