Profesor na Franjevačkoj teologiji fra Ivo Marković za Raport komentira najavu mise u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, povodom komemoracije žrtvama u Bleiburgu.
Da li je prihvatljivo da se takva misa održi u Sarajevu, s obzirom na to da je u Bleiburgu bilo i mnogo onih koji su počinili zločine? Pod istom ideologijom zločini su počinjeni i u BiH, pa i u Sarajevu.
Obavijest da će kardinal Vinko Puljić po ovlaštenju biskupskih konferencija Hrvatske i BiH u organizaciji Počasnog bleiburškog voda i Dušobrižništva za Hrvata katolike u Europi 16. svibnja 2020. u katedrali u Sarajevu održati misu za pokojne u okviru 75. komemoracije bleiburških žrtava – Hrvatskog križnog puta, kako se to stradanje nazivaju među Hrvatima, izazvala je žestoke suprotstavljene reakcije. S jedne strane žrtve fašizma osjećaju se uvrijeđeni jer doživljavaju da se zaboravlja i prezire njihova žrtva i bol te ekskulpira – oslobađa krivnje i veliča zločince fašističke ideologije. S druge strane žrtve toga Hrvatskog križnoga puta traže da se prestane manipulirati i zataškavati zločine i otkrije sva istina o bleiburškoj tragediji u dostojanstvenu odnosu prema njihovim žrtvama.
Razlozi tolikoj napetosti zbog te mise su u pogrešnoj diferencijaciji politike i religije, u razlikovanju područja vjere i politike. Održati misu za bilo čije žrtve stavlja nas sve pred Boga, pred pitanje zadnjeg smisla života i u tome svatko mora imati poštovanje prema svim žrtvama. Međutim ako se u taj sveti čin, a sveto je jer se stavlja isključivo u odnos s Bogom i sa zadnjim smislom života, uplete politika, tada taj čin gubi oznaku svetosti, ispada iz okvira odnosa prema Bogu i postaje predmetom političke borbe. A to se u ovoj komemoraciji upravo događa, predstavnici Katoličke crkve nisu dostatno vodili računa o svetosti te mise. Fino su mogli reći organizatoru da komemoraciju naprave bilo gdje i kada, a u povodu te komemoracije održati misu za pokojne koja bi bila isključivo molitva u punom pijetetu prema žrtvama i u predanosti Bogu.
Kako komentirate oštre kritike koje dolaze iz SABNOR-a, ali i od određenih političkih skupina u BiH?
Svaka komemoracija Bleiburga mora voditi račun o žrtvama sa svih strana. Ako stradalnike boli prezir njihova stradanja i žrtava, znači da komemoracija nije obazrivo pripremljena. Predstavnici Katoličke crkve moraju znati koliko je to osjetljivo područje koje treba liječiti i objektivno istraživati te voditi računa da nijedan sveti čin povezan s time ne bude kamen spoticanja i sukoba, nego put prema rješenju. Svakako političke skupine koje žele ovaj čin iskoristiti za svoju političku promociju i degradaciju protivnika morale bi voditi računa da ima područja života koja ne smiju biti predmet političkog nadmetanja, upravo kao što je svetost i nepovredivost žrtava zločina. SABNOR očito drži da u toj komemoraciji u katedrali u Sarajevu ima politike koja vrijeđa njihovo stradanje i žrtvu i svakako imaju pravo to izreći i o tome se mora voditi računa.
Organizaciju komemoracija žrtvama Bleiburga organizira Počasni Bleiburški vod, organizacija koja se nikada nije distancirala od ustaške ideologije i režima te su dosadašnja obilježavanja stradanja žrtava komunističkog režima bila poprilično politički instrumentalizirana. Kako to komentirate?
Nažalost, držim da u nas ima političkih skupina koje se nedostatno radikalno odnose prema fašizmu, čak ima i otvorenih simpatizera fašističke ideologije. Fašizam je najveće zlo koje se rodilo u čovječanstvu. Katolička crkva je dokumentom Mit brennender Sorge (S gorućom zabrinutošću) pred Drugi svjetski rat radikalno odbacila fašizam s rasizmom i metodama političke borbe kao posve nespojiv sa polazištima kršćanstva. Međutim, budući da se komunizam otvoreno borio protiv Crkve, Katolička crkva je sve snage uprla u borbu protiv komunizma na račun zaborava fašizma i čini mi se da je u mnogih i danas tako ostalo, da im je komunizam zlo, a fašizam nešto podnošljivo. Takvih stavova ima puno u Hrvata koji nisu prihvaćali komunizam u Crkvi i u politici, pa previđaju strahote fašizma i onda kumuju jedni drugima, drže političke komemoracije i mise za žrtve zajedno, isprepleteno. Što na misi za pokojne žrtve imaju govoriti političari, što na misi za pokojne trebaju ikakve ideološke zastave i uniforme, time se samo narušava svetost čina. Zato je posve ispravo postupila Katolička crkve u Austriji zabranivši ovakve političko-vjerske komemoracije na Bleiburgu, to vrijeđa svetost vjerskoga čina. Mislim da se svakako udruge i političke desne nacional(istič)ne stranke poput Počasnog bleiburškog voda moraju posve jasno i u duhovnoj orijentaciji i u političkom djelovanju ograditi od fašizma i da na tome mora inzistirati svaka ozbiljna država.
Dopustite mi jedan primjer. U crkvi Sv. Ante Franjevačkog samostana na Bistriku u Sarajevu godinama, čak i u vrijeme komunizma, gotovo svake godine održavane su mise za žrtve Bleiburga, čak i u organizaciji Počasnog bleiburškog voda, na njima su sudjelovali i neki svećenici koji su kao djeca bili na tome Križnom putu. Znam to jer sam te mise govorio i još češće opremao glazbom na orguljama. I nikada to nije izazvalo nikakvu smutnju ni skandal jer smo jasno uvijek govorili da to mora biti samo molitveni čin bez ikakve političke konotacije.
Dok sam bio gvardijan, jednom sam stavio da misu predvodi fra Marko Oršolić kojega su nazivali ne samo komunistom, nego i komunjarom. Bunili su se, ali sam im rekao da je fra Marko svećenik i da on zna što radi. I bila je lijepa misa, čak su sljedeće godine rekli da opet može biti fra Marko kako bi bilo onako lijepo kao prošle godine. Bilo je slučajeva da me zove fra Bariša i kaže da netko traži misu za pokojnog Antu Pavelića. Rekao sam da misa može biti isključivo za pokojnoga Antu, a ako se čuje za Pavelića, neće je biti. I bila je ta misa, i bilo je misa i za pokojnoga Tita, ali isključivo za pokojnoga Josipa.
Dakle, strogo smo čuvali dostojanstvo mise, a ne pravili političku sprdnju od mise kao što su to pravili oni koji su mise pretvarali u fašistoidnu promociju i nažalost još i danas čine i dopuštaju da se, kao i u ovome slučaju, narušava svetost toga čina.
