Gvardijan Franjevačkog samostana Duha svetoga u Fojnici fra Mirko Majdandžić je u intervjuu za "Deutche Welle" govorio o stanju u Bosni i Hercegovini, pitanju konflikta, suživota, vjere i odnosa prema njoj, kao imnogim drugim pitanjima.
Jedan broj političara dovodi u pitanje zajednički život u BiH. Možete li nam Vi, kao gvardijan Franjevačkog samostana Duha svetoga u Fojnici i predstavnik franjevačkog reda koji je u BiH preko 700 godina i koje je narod prozvao "čuvarima Bosne", reći da li je suživot u toj zemlji nemoguć?
- Suživot je kad neko živi uz nekoga, ali nemaš s njim nikave veze. Ja obično koristim termin život. Mi u BiH živimo zajedno. U jednoj kući nas je bilo osmoro djece i nije bilo dana kad se nismo posvadili. To je bilo normalno, da se mi djeca potučemo, ali i izmirimo. Ali smo živjeli zajedno. Mi ovdje u BiH smo jedan narod koji je možda nešto različitih korijena i vjerskih pogleda, ali mi smo ovdje jedno. I mi ovdje živimo. To što se nekad ne volimo, kao što se braća i sestre zavade, ništa ne mijenja na tome da smo mi sigurno braća i sestre.
U Srebrenici je održana "Franjevačka ljetna škola duhovnosti". Na predavanjima se govorilo o franjevaštvu, franjevačkoj duhovnosti i korijenima franjevaštva koji se nalaze u Srebrenici.
Srebrenički franjevci: Pomirenje i dijalog su naša misija
- Treba napraviti osnovne okvire da se svako osjeća dobro. Ovdje je dolazio moj ratni i sadašnji prijatelj Željko Komšić pa su mi Hrvati psovali mater i spominjali roditelje, šta ja njega imam primat'. On je i dalje moj drug, mi smo igrali lopte, mada ja mislim da nije ispravno da on bude član Predsjedništva. Hrvati, npr., hoće konja i mi hoćemo da nas konj predstavlja, ali mi ga izabrali. Ja moram kazat' šta mene čini sretnim u jednoj zajednici. Dok budete vi, treći, peti meni to određivali - nema tu sreće. Ali, mi nismo dorasli tom problemu, jer mi nismo rat završili. Mi ratujemo i dalje: mi Hrvati, Srbi i Bošnjaci, samo drugim sredstvima. Koristimo glasanje i izbore, koristimo prijatelje, koristimo strah. To je kategorija koja zna biti irealna. Ja se sad trebam bojati nekog ko se zove Safet, jer ako Safet bude predsjednik općine u Fojnici, ja neću moći živjeti.To je laž.
Je li dobro uređivati BiH po etničkim principima?
- Bio sam na Bobovcu prije nekoliko godina (kraljevski grad srednjovjekovne Bosne, op. red.), svirali smo za Dan državnosti BiH. Tada sam rekao, a taj snimak je imao milion pregleda, ova država je u jeku Drugog svjetskog rata nastala zato što su ljudi bili pametni i rekli, hajdemo mi najbolje svoje što imamo udružit' i napravit' zajednicu da živimo - i napravili su Jugoslaviju. Sad bi trebalo da ja kao Hrvat najbolje svoje što imam, svoju kulturu, uložim u našu zajednicu Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. Da Srbin uloži sav svoj humor i najbolje što zna napravit'. Ne može biti smetnja što je Srbin, smetnja je ako ne valja, ako nije čovjek. I da Bošnjak uloži svu svoju nježnost i dobrotu i osjećaj prema BiH, ali ne da misli da samo on voli BiH, i ja je volim. Ako mater ima troje djece, svako dijete na različit' način voli mater, ali svako je voli. Ali, ne možeš ti kazat' da ja mamu ne volim.
Fra Mirko Majdandžić: "Mi smo svi u Bosni braća i sestre"
Ali zar politički predstavnik Srba Milorad Dodik to ne kaže?
- Dodik ne bi postojao i ne bi imao nikakve snage da ne postoje Komšić i Izetbegović, jer oni jedni drugima daju snagu. Oni su kao trofazna struja. Oni jedni drugima pale motore i oni jedan drugome trebaju.
Šta je rješenje?
- Rješenje je malo iskrenosti i ljubavi prema onom drugome. Primjer: Prije nekoliko dana sam prešao preko Rostova, tamo se traži gdje su zakopani pobijeni Hrvati iz Bugojna. Nema šansi da Bošnjaci Bugojna poput Mlače (ratni načelnik Bugojna, op. red.) ne zna gdje su njihove kosti, kao ni ministri Selimović i Cikotić. Iskreno bi bilo da kažu, braćo ili polubraćo ili amidžići Hrvati, eno gore iskopajte, odnesite kosti i sahranite ih. E, tad bih ja vjerovao da ima želje da nešto gradimo, tad bi Srebrenica bila i Hrvatima sveto mjesto. Ne mogu ja samo svoje žrtve proglasiti svetima. Hajmo ih pronać' sve. Na Kazanima treba biti podignut spomenik ubijenim Srbima, prošlo je više od 25 godina, gradonačelnica Benjamina Karić je to obećala i vjerujem joj više nego Izetbegoviću. Bio sam jednom u Vogošći sa reisom Kavazovićem, koji je tada bio tuzlanski muftija. Razgovarali smo o toma šta da radimo, da li da vjerski sahranimo žrtvu, a našao si samo potkoljenicu ili, recimo, šest posto ostatka skeleta. I rekli smo, otprilike, isto: tim ljudima, pogotovo ako su žrtve, a jesu, je svejedno – oni su u raju, dženetu. Nama koji smo ostali, važno je da znamo gdje ću upalit' svijeću, gdje ću molit' Fatihu. Ni ti što su tu sjedili, nisu bili iskreni. Iako su znali gdje ima grobnica i pokopanih i jednih, i drugih, i trećih, nisu to htjeli reći.
Fra Mirko svira gitaru i pjeva u konobi samostana koja je otvorena za posjetioce bez obzira na vjeru i nacionalnost
Šta treba da se desi da to svi bh. građani shvate i nešto promijene?
- Ja imam jednog ratnog druga Hakiju iz Sokolović-Kolonije. Ostavim kod njega džip, on me odvede do tunela i ja prođem. Bog je svemoguć po mišljenju nas, vjernika. Ali, mene ni Bog ne može uvjeriti da je Hakija meni neprijatelj samo zato što se zove Hakija. Nema šanse. Gradiš ti svoje mišljenje na svojoj priči, a ne na priči Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika. Ja sam znao da će meni Hrvati psovat' mater. Komšić je izabran po zakonu, koji je nepravdan, ali po zakonu. I ja ne pitam ljude koji dolaze u naš samostan, koji je otvoren svima, jesi ti Hrvat, Srbin, Bošnjak, jesi li za Federaciju BiH ili protiv. A to što će me neko prozvat' da sam balija i da nisam pravi Hrvat, to je njegov problem, ne moj. Kad ja dođem gore na onaj svijet, ja ću odgovarat' samo za ono što sam ja uradio. Jesam li bio fer prema tebi, jesam li mogao učiniti da neko bude sretan, jesam li nekoga oštetio i učinio zlo.
Da li su ljudi u BiH koji misle kao Vi, u manjini?
- Nismo u manjini. Ali želim vam reći ovo: 95 posto građana u BiH se izjasnilo kao vjernici. To je gluma. Vjernik sam kad znam da će doći reis pa ću otići da me vidi, vjernik sam kada se pred crkvom u samostanu održava nešto pa će doći predsjednik FBiH i predsjednik HDZ-a pa je dobro da vidi i mene, jer će možda biti raspisan natječaj pa ću ja dobiti posao. To nema veze s vjerom. Vjera je ovo: Hakija i ja, mi smo brat i sestra, koliko god to tebi bilo krivo ili drago. Mi se sutra možemo pobiti. Možemo imati o puno stvari toliko različitih razmišljanja da to bude disonantno i para uši, ali smo i dalje brat i sestra. Mi smo svi jednaki u pet deka. Kada bismo samo to prihvatili. A to znači ovo: Ja sam nesavršen i griješim, ali to znači da i ti griješiš. Bez zlobe, napravit ćeš pogrešku jednostavno zato što smo nesavršeni. Mi smo brat i sestra i ja moram tebi oprostit'. To je jedino ispravno.
"Fojnička Ahdnama" - ferman ili carska naredba iz 1463. kojim sultan Mehmed-han uzima u zaštitu franjevce i njihove samostane "dok mu se budu pokoravali" - u muzeju je više od 3.000 dokumenata iz vremena osmanske vladavine.
Ima li podjela i među "čuvarima Bosne"- franjevcima? I mogu li vjerski službenici učiniti više na pomirenju?
- Na razini pokazivanja i slikanja oni to rade. Ali, morali bi smijeniti odmah bilo kojeg službenika ako čuju da je na nekom javnom mjestu rekao nešto protiv zajedničkog života. A ne rade to. Gvardijan u Mostaru Frau Iko Skoko misli isto kao i ja. Podjela među franjevcima se ne može napraviti, ali i među nama ima različitih. Problem je što pustimo da nas politika upregne. Ja sam Hrvat katolik i treba mi za muzej. Tražim sredstva tamo gdje je ministar, zamjenik ili pomoćnik Hrvat. On će meni odobriti pomoć ako ja barem šutim protiv HDZ-a. On meni da pomoć, a to nije ni njegova ni HDZ-ova pomoć nego pomoć ljudi koji su uplaćivali porez. A tako se prave i džamije...I kad on tebi da par tisuća maraka, onda ti ušutiš. A mi ne bismo smjeli pustiti da nas kupe. Kad, onda, tako nekad progovoriš i kažeš nešto što ne bi trebao, ne prođe ti projekt. Znači, nisam politički podoban. Ali, da mi on to odbije od svojih privatnih sredstava, jer ima neki biznis pa mi da donaciju, uredu, ali to je novac poreskih obveznika. On mene, dakle, ucjenjuje. Ne rekne se to naglas, ali se to može osjetiti sto posto.
Kompletan intervju fra Mirka Majdandžića za "Deutsche Welle" možete pročitati OVDJE.
