Ne bježe svi od novih vlastodržaca u Afganistanu. Dok Zapad doživljava poniženje u toj zemlji, Rusi i Kinezi već su u pregovorima s talibanima, napominje Alexander Görlach, piše Deutsche Welle.
Dok zapadne države kaotično pokušavaju izvući iz Afganistana zaposlene u svojim veleposlanstvima i svoje državljane, ambasade Rusije i Kine u toj zemlji ostaju otvorene. Brzim ponovnim osvajanjem zemlje talibani su popunili prazninu nastalu povlačenjem međunarodnih snaga. I dok njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas nije vidio što se sprema i, sramotno, nije poduzeo odgovarajuće mjere predostrožnosti kako bi lokalnom osoblju omogućio dolazak u Njemačku, Kina je bila aktivna i već je postigla dogovor s talibanima.
Po prirodi stvari, "božji ratnici" i diktature međusobno su bliski. Ujedinjuje ih mržnja prema slobodi i ljudskim pravima. To da se angažman za upravo te vrijednosti sada, nakon dvadeset godina, završava bez ikakvog otpora, budi pobjednički osjećaj među autokratima u Pekingu, Moskvi i Kabulu.
Prodaja braće po vjeri
Ali ništa ne dolazi ni iz čega. Još prije mjesec dana kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi sastao se s delegacijom talibana, nazvavši tu terorističku grupu "važnim akterom" u regiji.
Narodna Republika Kina nada se da će time što ostaje nazočna u Afganistanu osigurati mir na granici sa zapadnom provincijom Xinjiang – provincijom u kojoj je preko milion muslimana zatvoreno u koncentracijskim logorima i podvrgnuto kineskom preodgoju zbog svoje vjere i islamske kulture.
Kako se čini, talibani su prodali svoju braću po vjeri: Kina je talibanima dala jamstva da će ulagati u Afganistanu, dok su talibani najavili da s njihovog teritorija Kini nitko neće objaviti rat. "Božji ratnici" su pritom vjerovatno mislili na one borce koji se snažno zalažu za napaćene Ujgure u koncentracijskim logorima. Talibani svojim terorom u regiji skreću pažnju sa zločina Narodne Republike Kine, koje je Kongres SAD-a već označio kao genocid.
Međutim, više je nego upitno hoće li se te dvije radikalne grupe na koncu i same sukobiti, što bi onda moglo narušiti i sigurnost na kineskoj granici. Peking je kupio vrijeme i može čekati da vidi kako će se stvari dalje razvijati.
Bogata nalazišta sirovina
Granica koja dijeli Narodnu Republiku Kinu i Afganistan duga je samo 76 kilometara. A nedaleko od te granice je jedan važan koridor takozvanog "Novog puta svile" – kineskog financijskog programa za investicije u globalnu infrastrukturu, kojim Kina nastoji osigurati pristup i utjecaj u onim zemljama koje su voljne uzeti kineske kredite. Ako bi taj koridor bio ugrožen nestabilnošću u Afganistanu, to bi moglo trajno ugroziti i interese Kine u Pakistanu.
Ali Peking i u samom Afganistanu ima ekonomske interese: osim naftnih polja, za koja su kineske kompanije već osigurale prava bušenja, zemlja raspolaže i rijetkim sirovinama koje se između ostalog koriste za proizvodnju pametnih telefona, tablet-računala i LED-ekrana. Kina još uvijek nema takav "know-how" o tehnologiji čipova kakve imaju susjedne demokratske zemlje, Tajvan ili Južna Koreja.
Procjenjuje se da u Afganistanu ima rijetkih sirovina u vrijednosti i do milijardu američkih dolara. Onaj tko do njih dođe, u budućnosti bi mogao imati veliki uticaj na globalnu proizvodnju čipova te bi mogao kupce u SAD-u i u Evropi staviti pod veliki pritisak.
Dani poniženja
Ovi dani su dani poniženja za slobodni svijet, za njegov angažman za slobodu i ljudska prava. Oni nemilosrdno otkrivaju neuspjeh politike Washingtona i Berlina, koji sada sramotno ostavljaju na cjedilu ljude u Afganistanu. Ovi dani su šamar u lice za sve obitelji onih koji su izgubili živote na Hindukušu.
S druge strane, u Pekingu i Moskvi se slavi. Gubitak Afganistana, koji je za neke podnošljiv, trajno mijenja geopolitičku arhitekturu između slobodnog i autokratskog svijeta. Jedno je sigurno: na Hindukušu se sada brane interesi diktatora – a ne više naša sloboda.
Aleksander Görlach je viši savjetnik Carnegiejevog vijeća za etiku u međunarodnim odnosima, znanstveni suradnik na Sveučilištu u Oxfordu te počasni profesor etike i teologije na Sveučilištu Leuphana u Lüneburgu. Doktorirao je na području lingvistike i teologije, radi na narativima identiteta, budućnosti demokracije i temeljima sekularnog društva.
Nakon boravka u Tajvanu i u Hong Kongu, ta regija, a posebno uspon Kine i značaj tog uspona za slobodni svijet, postaju njegove glavne teme istraživanja. Predavao je na Harvardu i Cambridgeu. Od 2009. do 2015. godine bio je glavni urednik magazina The European, čiji je i utemeljitelj.
