Kad je Pep Guardiola izdiktirao igračima Manchester Cityja početnu postavu za finale Lige prvaka, neki su bili iznenađeni, ali niko nije ništa rekao.
Neki imaju previše vjere u njega da bi ga ispitivali. Ima previše autoriteta.
Ako iko treba nešto reći o ovom pristupu, to je vjerovatno sam Pep Guardiola. Bilo bi sjajno znati o čemu razmišlja.
Svakako možete zamisliti da mu se užasno mnogo toga vrti po glavi. Tu je njegova vlastita historija s Ligom prvaka. Tu je Cityjeva historija s Ligom prvaka. Tu je, možda najutjecajnija, njegova nedavna historija s Chelseajem Thomasa Tuchela, koji ga je pobijedio dva puta zaredom.
Svakako je logično, puno logičnije od postave koju je izabrao, da su ti porazi pobudili dovoljnu sumnju u Kataloncu uz sve prethodne dublje sumnje u vezi s ovim takmičenjem.
Bilo kako bilo, dogodio se vintage poraz Guardiole u Ligi prvaka, taman kad se činilo da je pobijedio sve demone i doveo se na rub ponovnog osvajanja Evrope.
To je u cijelosti i ukratko ključna priča iz ove utakmice. Guardiola vodi tim koji je vjerovatno najbolji u Evropi u ovom trenutku i trebao bi pobijediti bilo koga, uključujući Chelsea, ako sve bude išlo normalno.
Ali nije išlo normalno baš zbog samog trenera. Bilo je sve osim normalnog. Bilo je jednostavno bizarno, jer je tek drugi put ove sezone izveo ekipu bez defanzivnog veznog i tako pogoršao najbolji tim u Evropi.
On je, opet, aktivno smanjio šanse svoje ekipe za pobjedu, baš kad se činilo da je ovo njihova velika prilika.
Gdje je defanzivni vezni?
S obzirom na Guardiolinu historiju diskutabilnih odluka, možda je jedino pravo iznenađenje u prirodi poteza ovog puta. Trener Cityja ranije bio toliko opsjednut sprječavanjem kontranapada da je preopteretio svoj vezni red i tako uništio dio napadačke magije svoje ekipe. To je bio problem protiv Lyona prošle sezone. Ovaj put je bilo suprotno.
Stoga, malo koga čudi da njegovi igrači nisu znali jesu li pošli ili došli, ili često kuda da se kreću. Zbog toga je bilo i toliko zbunjujuće.
Nije samo da Guardiola nije igrao s defanzivnim veznim, i kako ih je to očigledno koštalo gola Kaija Havertza. Nego je stvar u čitavoj formaciji, ako je uopće možete nazvati takvom, koja je zahtjevala od ostalih igrača da to nadoknade. Nekoliko je primjera na terenu i oko njega, osim što su igrači činili pogrešne kretnje u pogrešno vrijeme. Tu bi trenutne misli igrače bile vrlo zanimljive i poučne.
Činilo se da su neki od njih, posebno Oleksandr Zinčenko, Phil Foden i Bernardo Silva, imali da obave tri posla odjednom. Nemoguće je ne zapitati se šta je Guardiola tražio od njih ili zašto je izbacio ovo u najvećoj utakmici od svih. Svakako je bilo previše za tražiti od njih u ovakvoj utakmici.
Mogli ste jasno vidjeti zbunjenost u ključnim trenucima utakmice, naprimjer kada su se Raheem Sterling i Zinčenko zamjerili jedan drugom, ili John Stones i Riyad Mahrez na poluvremenu. U jednom je trenutku Guardiola pokušao izdati upute Kyleu Walkeru, koji je izgledao zbunjeno. Ilkay Gundogan je više puta pretrčan u sredini terena. Sterling je toliko dugo van forme, a dobio je ulogu najistaknutijeg napadača. Kevin De Bruyne vrijeme na terenu uglavnom je provodio leđima okrenut ka golu.
Ta konfuzija još se više isticala naspram kristalno jasne igre koju je Chelsea demonstrirao. Očito radeći na Guardiolinom pristupu, Tuchelov plan igre bio je ohrabrujuće jednostavan. Igrači su imali jasne uloge, a ta se sigurnost pretočila u fokus i asertivnost, što se moglo vidjeti u toliko blokova i startova. Postojala je svrha u svemu što je Chelsea radio.
S Cityjem nije postajala takva svrha.
Stoga je sve ovo još nevjerovatnije, s obzirom na igru i na formu u kojoj su bili. Zašto Guardiola jednostavno nije vjerovao svojoj najboljoj ekipi?
Šta dalje?
Ovim će samo stvoriti dodatne slojeve u vlastitoj drami sa ovim takmičenjem, a ono što je sljedeće je zanimljivo.
Vjerovatno nikada nije postojao klub koji je tako posebno izgrađen za jednog čovjeka na način na koji je City to uradio za Guardiolu, a značajna pokretačka snaga u tome je bio poriv za osvajanjem ovog jednog trofeja. Pa ipak, možda se doveo u bizarnu situaciju u kojoj taj jedan trofej ne može garantirati, gdje nedostatak kontrole u nokaut fazi dovodi do nedostatka oštrine, nedostatka odlučnosti. Liga prvaka stvarno postaje njegov Moby Dick.
Dodatni problem je što poraz utiče i na samu ocjenu Cityjeve sezone. To je utakmica s takvim ulozima, a prilika takve veličine da će zasjeniti sve ostalo u ogromnoj mjeri. Ovaj su trofej svi željeli. Svi su osjećali da će ga osvojiti, bili su dovoljni dobri da pobijede, a sve je na kraju propalo.
Igrači Cityja vjerovatno će provesti čitavo ljeto razmišljajući o tome. Znaju da je ovo izgubljena šansa, ali se više radi o bespotrebnoj Guardiolinoj odluci da promijeni pobjednički tim.
Upitno je kako će fudbaleri reagirati na ovo. Nije pretjerano reći da bi neki mogli promijeniti sliku o Guardioli, posebno jer je mnogima bilo muka od njega na startu sezone, prije kasnijeg preokreta.
Sada su svi podbacili u najvećoj utakmici u svojoj karijeri do sada, ali su to uradili zbog njega.
U najmanju ruku Guardiola mora pronaći prave riječi da im povrati samopouzdanje. Bolje bi bilo da su prikladnije riječi od onih kojima je objasnio čudnovati sistem.
