Predstavnici Sveučilišta u Mostaru, odnosno rektor ove visokoškolske institucije Zoran Tomić, nisu dozvolili da bivši mostarski logoraši priđu zgradi nekadašnjeg zloglasnog logora HVO-a Heliodrom, kod Mostara. Naime, logoraši Mostara, Stoca, Čapljine i drugih mjesta su željeli obilježiti 28. godišnjicu zatvaranja ovog kazamata.
Mnogi od njih su to doživjeli kao svojevrsni drugi rođendan. Jer su preživjeli.
Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine, pripadnici HVO-a počeli su držati muškarce, ali i žene i starce, pa i maloljetnike bošnjačke nacionalnosti u logoru od maja 1993. godine. Pripadnici HVO-a nisu razlikovali civilne od vojnih zatvorenika. Stanje u logoru bilo je katastrofalno. Zatvorenici su svakodnevno psihički i fizički maltretirani. Stražari su ih tukli. Izgladnjivani su. Mučeni. Mnogi nisu preživjeli.
Emir Hajdarović je u logorima bio 309, a Edin Batlak 253 dana.
„Dobili smo zabranu rektora Tomića za pristupanje objektu gdje smo bili zatočeni. Rektor Tomić je prije nekoliko dana u jednoj izjavi kazao da treba biti pošten. Ako tražite poštenje, morate i vi biti takvi. Udruženje logoraša Mostara traži osnovno ljudsko, evropsko i civilizacijsko pravo, a to je da odamo počast i položimo cvijeće ljudima koji su poginuli i ljudima koji su prošli strahote u ovom logoru.
Osnovna evropska prava nam ukidaju oni koji navodno zagovaraju tu istu Evropu'', kaže Hajdarović, predsjednik Udruženja logoraša Mostara.
„Ko nije bio zatočen, nije svjestan koliko vrijedi sloboda. Tokom 253 dana u logoru, nagledao sam se užasa. zlazak iz logora 19. 03. 1993. doživio sam kao rođendan kojeg sam svjestan, za razliku od čina rođenja“- govori Batlak.
Oko 10.000 ljudi prošlo je kroz logor Heliodrom. Među njima, i tada maloljetni Amer Đulić. U četiri logora tzv HRHB: Koštanoj bolnici u Stocu, Dretelju i Gabeli na području Čapljine i Heliodromu kod Mostara Đulić je proveo 233 dana.
„Nas, mlađe iz logora, izabirali bi i odvodili na radove na prve ratne linije Mostara. Po 90 ljudi bi odvodili navečer, a za kada se vraćali ti kamioni, vratilo bi se njih 50-60“ govori Đulić.
Iako je uprava mostarskog Sveučilišta, kao i prošle godine, i ove onemogućila bivše logoraše da u miru, dostojanstveno i civilizacijski obiđu mjesto svog stradanja, bivši logoraši ističu da se time ne može i neće sakriti istina.
„U svom naumu smo snažni i dosljedni. Zločini ne mogu ostati skriveni! Iako nas država nije prepoznala i nije uvrstila u zakom, mi ćemo nastaviti podsjećati i opominjati na zaločine i torture koje smo doživjeli. Kako se više ne bi ponovili“, jedinstveni su bivši logoraši.
