Argumenti u podnožju rata uvijek su isti. Oni za rat najglasnije viču i udaraju se u prsa, željni da tenkovi tutnje i mlažnjaci lete. Oni protiv su odbačeni kao slabići, pomirljivci i defetisti. Kad zasviraju trube i zalupaju bubnjevi, razum bježi u zaklon, piše Simon Jenkins za Guardian.
Posjet predsjednice američkog Kongresa, Nancy Pelosi, Tajvanu bio je toliko očito provokativan da se čini nešto više od trika na sredini izbora. Ona izjavljuje da je "ključno da Amerika i njezini saveznici jasno stave do znanja da nikada ne popuštamo pred autokratima". Ogromna pretjerana reakcija Kine klasičan je primjer nagle eskalacije. Ipak, kada je Joe Biden ustvrdio da će SAD vojno braniti Tajvan, predsjednikov ured je odmah odstupio, ponovno potvrdivši politiku "strateške dvosmislenosti". Za sada niko ne vjeruje da će SAD krenuti u rat zbog Tajvana.
Slična dvosmislenost unosi stav Zapada prema Rusiji oko Ukrajine. SAD i Britanija ponavljaju da Rusija "mora doživjeti neuspjeh i biti viđena kao neuspješna". Ali može li se doista računati na to da će Rusija tolerirati sve veće uništavanje svog naoružanja bez eskalacije? Čini se da je Zapad spreman držati Ukrajinu neriješenom igrom, nadajući se da će odgoditi neko užasno izvođenje jedanaesteraca. Sve što Rusija može učiniti je počiniti još više zločina kako bi zadržala svoj tim u igri. Pretpostavimo da eskalira nešto drugo?
To su iste neizvjesnosti koje su preplavile evropsku diplomatiju 1914. Vladari su se uznemirili dok su se generali šepurili i zveckali sabljama. Zastave su se vijorile, a novine pune popisa oružja. Pregovori su klizili u ultimatume. Dok je prva linija molila za pomoć, jao svakome ko je propovijedao kompromis.
Tokom dvije istočno-zapadne nuklearne krize hladnog rata, 1962. nad Kubom i 1983. zbog lažne raketne uzbune, katastrofa je izbjegnuta neformalnim linijama komunikacije između Washingtona i Moskve. Radili su. Te linije navodno danas ne postoje. Istočni blok vode dva autokrata, interno sigurna, ali paranoična u pogledu svojih granica.
Zapad je upropašten oslabljenim i neuspješnim vođama, koji nastoje povećati svoj rejting promicanjem sukoba u inozemstvu. Ono što je novo je pretvaranje starog zapadnog imperijalizma u novi poredak zapadnih "interesa i vrijednosti", spreman za molitvu za pomoć bilo koje intervencije.
Takav je poredak postao proizvoljan i ne poznaje granice. Unatoč Pelosijevoj tvrdnji, zapad "popušta" kad mu to odgovara, intervenirajući ili ne čineći to. Otuda svojeglava politika prema Iranu, Siriji, Libiji, Ruandi, Mijanmaru, Jemenu, Saudijskoj Arabiji i drugima. Britanija je prepustila Hong Kong Kini i poklonila Afganistan talibanima, uzaludnost potonje intervencije pokazala se prošle sedmice u ubistvu dronom vođe al-Qaide u Kabulu.
Nikada u mom životu Ministarstvo odbrane nije moralo braniti moju zemlju od iole vjerovatne prekomorske prijetnje, a ponajmanje od Rusije ili Kine. Umjesto toga, zbog “interesa i vrijednosti” ubilo je nebrojene hiljade stranaca u moje ime i gotovo bez ikakve koristi, piše Simon Jenkins za Guardian.
Sada, s prijetećom prijetnjom ozbiljnog sukoba između istoka i zapada, najmanje što bismo trebali očekivati od vjerovatne sljedeće britanske premijerke, Liz Truss, jest da odustane od svojih klišeja i jasno artikulira ono što vidi kao britanske ciljeve, ako ih ima, u Ukrajini i Tajvanu.
Nijedna zemlja nije službeni saveznik Britanije niti kritična za njenu odbranu. Užas zbog ruske agresije opravdavao je vojnu pomoć Kijevu, ali to je bio humanitarni, a ne strateški odgovor. Vjerovatno najveća pomoć koju možemo pružiti Ukrajini jest pomoć u konačnom povratku njene prognane radne snage i pomoć u obnovi njenih uništenih gradova. Tajvan također zaslužuje simpatije u svojoj historijskoj borbi s Kinom, ali njegov status ne predstavlja vojnu prijetnju Britaniji. Njeno je stanovništvo dugo bilo zadovoljno dvosmislenim odnosom s Kinom jer zna da je u njenoj dugoročnoj milosti i nemilosti.
Prošlogodišnje slanje nosača aviona Queen Elizabeth Borisa Johnsona u Južno kinesko more bio je besmislen čin taštine.
Rusija i Kina suočene su s graničnim sporovima poput onih u većini dijelova svijeta. Vanjski ljudi rijetko pomažu u njihovom rješavanju. Dani kada su zapadne sile mogle uređivati interesne sfere država kao što su Kina i Rusija s pravom su prošli, kao što je priznato tokom hladnog rata. Otkako je taj sukob završio, globalne intervencije Zapada postale su parodije imperijalnog dosega, posebno u muslimanskom svijetu. Uz nekoliko iznimaka, ni Kina ni Rusija nisu pokazale usporedivu želju za posjedovanjem svijeta. Oni su samo željeli, koliko god bezosjećajno, povratiti svoje susjede predaka.
Sudbine Ukrajine i Tajvana zaslužuju svaku diplomatsku podršku, ali ne smije im se dopustiti da teturaju nizbrdo prema globalnom ratu ili nuklearnoj katastrofi. To bi moglo smanjiti učinak – uvijek prenaglašen – nuklearnog odvraćanja i učiniti ih ranjivima na ucjene. Ali jedno je sebe proglasiti “prije mrtvim nego crvenim”, a sasvim drugo tu odluku nametnuti drugima.
Može se dogoditi da jednog dana globalni rat, poput globalnog zagrijavanja, donese svijetu katastrofu s kojom će se možda morati suočiti. Za sada liberalna demokratija sigurno duguje čovječanstvu da spriječi, a ne izazove taj rizik. Obje strane sada koketiraju s katastrofom. Zapad bi trebao biti spreman na povlačenje - i ne nazivati to porazom, piše Simon Jenkins za Guardian.
