Živimo u svijetu koji nas, najblaže rečeno, zapljuskuje svojim haosom. A svako od nas ima taj jedan život i dati ga nekom drugom zarad bilo kojih ciljeva koji nisu ljubav, zagrljaj, kreativnost je pogrešno. Imati svijest o tome da samo sada tu jedinstvenost treba da ostvarimo i da uživamo u razmjeni emocije i smisla, dovoljno je snažno da vidimo da svi pokušaji da nam ukradu taj život nisu vrijedni našeg postojanja. Ono je važnije i vrednije od političkih, ideoloških nekad i kriminalnih pokušaja da se ukradu životi drugih, kaže za Nova.rs Haris Pašović, sarajevski reditelj svjetskog glasa, koji nakon tri decenije režira u Beogradu.
Kao mlad reditelj u srpskoj prijestonici uradio je predstave „Buđenje proleća“ i „Dozivanje ptica“ koje su dobile status kultnih, a sada će u Operi i teatru Madlenianum režirati Strindbergovu dramu „Gospođica Julija“ čija je premijera zakazana za 29. oktobar.
– To je ozbiljno pozorište, specifično po svojoj misiji, uspješnoj kulturnoj avanturi, koju radi gospođa Madlena Janković. Potpuno je jedinstveno u Evropi po veličini i sadržaju jer ima i operu i dramu i balet. Kada me je direktorka Drame Ana Radivojević Zdravković pozvala, a to je bilo prije pandemije, dugo smo razmatrali šta bi bilo najadekvatnije da uradimo. I onda je gospođa Janković predložila Strindberga i to je bilo dobro osjećanje. Jer on jeste pisac ovog vremena, kao što je bio i vremena na prelazu iz 19. u 20. vijek. „Gospođica Julija“ je jedna od onih predstava koje uvijek imaju svoje i pozorišno i kulturološko značenje. To je komad o ovom vremenu danas, jer je u osnovi priča o klasnom društvu, gdje neko ima i status i novac i mogućnosti, a drugi to nemaju. I šta se dešava kada se to iskomplikuje sa ljubavlju kao u ovoj priči gdje se pripadnica aristokratije zaljubljuje u slugu. Ova predstava se posljednji put u Beogradu igrala prije 20 godina u režiji Steve Žigona ali nisam je, nažalost, gledao. Međutim, bio sam u publici na Bitefu 1985. kada su sa „Gospođicom Julijom“ gostovali Ingmar Bergman i Kraljevsko dramsko pozorište iz Stokholma.
Za naslovnu junakinju Pašović je odabrao mladu Saru Dirnbek, zvijezdu slovenačkog teatra, a u ulozi Žana biće Strahinja Blažić. Mina Pavlica igra Kristinu, a u predstavi biće još šestoro mladih glumaca – Katarina Bradonjić, Ksenija Repić, Sofija Kovačević, Nikola Knežević, Jovan Veljković i Filip Stankovski.
– Beograd ima izuzetnu generaciju glumaca koji su u tridesetim godinama, i to se dogodi svakih nekoliko decenija. To je sada ta generacija u kojoj su Milan Marić, Miloš Biković, Marko Janketić, Tamara i Miodrag Dragičević, Petar Benčina, Anja Alač, Sanja Marković, da ne nabrajam dalje, sve fantastični glumci. Pratim ih jer me to zanima, želim da vidim kakva je to danas glumačka priča. U predstavi „Gospođica Julija“ stižu nova glumačka imena. Moćan i zanimljiv mlad ansambl. Tu su i divni saradnici kao što je kompozitor Marko Grubić sa kojim već 12 godina pokušavam da radim, Igor Pastor, prvak baleta, zatim evropski klasik scenograf Aleksandar Denić, i dvije kostimografkinje sa kojima radim dvije decenije u Sarajevu Irma Saje i Vanja Ciraj Džudža. Dramaturg je Jelena Paligorić Sinkević.
Pozorišna publika s nestrpljenjem očekuje vašu predstavu. Još se pamte vaši komadi „Buđenje proleća“ i „Dozivanje ptica“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.
– Iskreno, nisam mogao da vjerujem da se o njima i danas priča, to me je tako dirnulo, osjetio sam se ponizno. „Proleće“ je bilo 1987, imao sam tada nepunih 26 godina. Uvijek sam razmišljao da film ostaje, a pozorište je prolazno. A sada vidim da je ostalo sjećanje na te predstave i to mi je fascinantno, kao pozorišni fenomen. Naravno da mi je drago, ali ne smislu da mi to hrani ego, nego me je to malo prepalo. Osjećam veliku odgovornost da ovo što sad radimo može da ima dugogodišnji efekat na ljude. Zato moramo da budemo mnogo oprezni. Jer, gledalac ulazi otvorenog srca u priču i negdje je ranjiv, a naš zadatak je da budemo pažljivi da njegovu dušu ispunimo sadržajem i iskustvom kroz godine koje će nositi. To je moć pozorišta.
I vaša treća predstava u srpskoj prijestonici, „Čekajući Godoa“ u Beogradskom dramskom pozorištu, doživjela je ovacije na premijeri, ali tekući događaji su je skrajnuli.
– Da, bila je to posljednja pozorišna premijera u SFRJ. Igrali smo je 25. juna 1991. godine. Dva su događaja povukla mnogo kolega da prisustvuju te večeri u BDP. Poslije dosta vremena, to je bio prvi „Godo“ nakon čuvenog u Ateljeu 212, a meni je trebalo da bude uručena Nagrada „Bojan Stupica“ za najbolju režiju u prethodnoj godini za „Ptice“. Tim povodom su došli glumci iz prve podjele „Godoa“ – Rade Marković, Ljuba Tadić, bili su tu i Danilo Bata Stojković, Branka Petrić, došli su Eduard Miler, Ademir Kenović, Dalibor Foretić, Rade Šerbedžija, Ljubiša Ristić… Kolege iz cijele zemlje. Borka Pavićević je tada bila direktorka BDP, a u predstavi su igrali Miki Manojlović, Žarko Laušević, Miodrag Krivokapić Brik, Slavo Štimac i tada mala, a danas velika Hristina Popović. U pauzi, nakon prvog čina, neko je prošao i rekao da su tenkovi krenuli u Sloveniju. Tako smo prvi čin igrali u SFRJ, a drugi praktično u raspadnutoj Jugoslaviji. Nismo to tada znali, ali sada znamo. Kao da su se pozorište i život spojili. Miki Manojlović je igrao Vladimira, koji u drugom dijelu, dok drži Žarka Lauševića kao Estragona koji spava, izgovara: „Vazduh je pun naših jauka, ali navika sve zagluši“. I kad se to sad kaže i misli o tome, stvarno je dramatično i dirljivo, a i tada je bilo iako nismo znali šta je ispred.
Diplomirali ste režiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu u klasi profesora Bore Draškovića, slavu stekli u Beogradu, kao Fulbrajtov stipendista stigli ste do Havaja i Njujorka. Usavršavali ste se i u Danskoj i Francuskoj. Ipak, tih devedesetih godina vratili ste se u Sarajevo i pokrenuli mnogo važnih kulturnih događaja, kao što je Sarajevo Film Festival.
– To je bila logična odluka. Tamo su bili moja porodica, prijatelji, drugi umjetnici koji su nastavili da rade. Tokom opsade Sarajeva, u nekom trenutku sam osjetio da ljudi imaju potrebu za međunarodnom komunikacijom u kulturi. I pozvao sam dosta mladih ljudi da ponovo aktiviramo festival MESS koji je bio napušten. Međutim, tada sam osjetio da treba i sa filmom nešto da uradimo. I sam sam se pitao kakve filmove sada ljudi snimaju u svijetu. Pozvao sam kolege iz inostranstva da mi pošalju nekih desetak VHS kaseta, gledaćemo filmove u kancelariji, kad imamo struje, nas dvadesetak, tridesetak i nazvaćemo to Sarajevo Film Festival. Kad smo počeli to da radimo, stiglo nam je ne deset nego 150 filmova i ljudi su nas vukli za rukav i pitali kada će moći to da se pogleda. I tako smo u tri bioskopa počeli da ih prikazujemo. Imali smo 20 hiljada posjetilaca. Projekcije su bile u dva popodne jer je bio policijski čas i nismo mogli uveče da se okupljamo. Publika je bila oduševljena, to je bilo duhovna hrana. Bilo je to 1993. godine. Poslije toga, ja sam se okrenuo režiji, profesuri, a kolega Mirsad Purivatra je preuzeo festival i unaprijedio ga. Danas je on stvarno izrastao u veliki međunarodni kulturni događaj.
Mnogo ste radili u Evropi, ali i u Aziji čije pozorište je posebno vaš teren interesovanja. Šta izdvajate kao najzanimljivi projekat?
– Godine 2015. sam u Šangaju režirao komad „Valter brani Sarajevo“. To je, kao što se zna, bio kultni film u Kini i ponuđeno mi je da uradim predstavu. Međutim, predstava je bila potpuno nov komad. Napravili smo priču o filmu koji je bio prekretnica generacija u Kini. Jer svi stariji od 40 godina znaju taj film i gledali su ga mnogo puta, meni su ljudi pjevali muziku iz „Valtera“, ali mlađi ga nisu gledali. I o tome smo napravili predstavu, kako mladi žele da naprave film koji više liči na Džejmsa Bonda, koji je moderniji, a stariji smatraju da su važne poruke i pratizanska borba o kojem govori „Valter brani Sarajevo“. Bilo je uzbudljivo raditi tamo. Samo pozorište ima 170 zaposlenih glumaca, a u ovoj predstavi je igralo njih 25-oro i bilo je odlično. Predstava je dugo bila na repertoaru. Mnogo volim Šangaj, to je jedan od najmodernijih gradova sada u svijetu. Azijski Pariz.
Redovni ste profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu gdje ste osnovali studije režije za pozorište i film. Osnivač ste East West Centra u Sarajevu čiji ste umjetnički direktor. Osim po svojim predstavama, posebno ste poznati po svojim studentima.
– Kada hoću malo da se hvalim, volim da kažem da sam najbolji profesor režije na svijetu jer moji studenti imaju 300, 400 međunarodnih nagrada. Znate, profesori mogu da zaustave nekog ili da mu pomognu. Ja sam uvijek smatrao da što nas je više dobrih u poslu, svima je bolje i trudim se da pomognem mladima. Iako sam završio studije intermedijalne režije, i za pozorište i za film, najviše radio u teatru, zanimljivo je da su moji studenti malo poznatiji na filmu. Među njima su Danis Tanović, koji je dobio Oskara, Jasmila Žbanić čiji je film bio u užem izboru za Oskara ali dobila je mnogo drugih prestižnih nagrada među kojima i Zlatnog medvjeda u Berlinu, Aida Begić Vučković koja je nagrađena u Kanu, Pjer Žalica, Srđan Vuletić, predavao sam i Dini Mustafiću, koji nije bio u mojoj klasi, Selmi Spahić sam bio na prijemnom ispitu… Ponosan sam na sve svoje studente. Jer, vrlo je teško da se iškoluje reditelj. Još kada sam ja studirao govorili su nam da su najskuplje studije za pilota pa poslije toga za reditelja, pošto treba mnogo resursa i ljudskih i materijalnih, energije i investicije.
Vaše predstave su gostovale kod nas godinama unazad, sarađujete i na master studijama na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Zanimljivo je da nikada niste režirali u Srpskom narodnom pozorišu. Da li će se možda to dogoditi u budućnosti?
– Nisam nikada prekinuo kontakte sa mojim kolegama u Srbiji. Radio sam do 1992, dvije predstave po djelima Danila Kiša, „Put u Nikaragvu“ i „Simon Čudotvorac“, kao i „Kralja Ibija“, dok je Narodno pozorište Subotica vodio Ljubiša Ristić. Vratio sam se u Novi Sad prije pet, šest godina, kada sam se uključio u program mastera na Akademiji umjetnosti. Tako sam upoznao mnoge mlade glumce iz klase Borisa Isakovića i Jasne Đuričić, mojih dragih kolega sa kojima radim 40 godina. Sa Borisovom klasom na masteru sam uradio predstavu „Za šta biste dali svoj život“ koja je proputovala svijet. U Novom Sadu imam divnu publiku ali sticajem okolnosti nisam do sada radio u SNP. Radujem se što će se i to ostvariti, jer ću u okviru programa Evropska prijestonica kulture režirati predstavu „Mefisto“ po remek-djelu Klausa Mana. To je važna priča za Evropu danas.
A šta je važna priča za nas na eks-jugoslovenskom kulturnom prostoru?
– Jugoslovenski kulturni prostor nije prestao da postoji uprkos dramatičnim događajima u regionu u posljednjih nekoliko decenija. Po meni je to logično, jer to nije stvar ideološke odluke nego prirode i mentaliteta, zajedničke kulture, historije, jezika. Ne sporim autentičnost i osobenost svakog od tih jezika i potpuno prihvatam da govorimo o različitim imenima i srpskog i hrvatskog i crnogorskog i bosanskog, kao i nekih varijacija kao što su makedonski i slovenački jezici. Ali, ne možemo se praviti slijepi i gluhi, lingvistički to je jedna osnova koja je u našem korijenu, fundamentu tog jugoslovenskog prostora zajedno sa drugim elementima našeg naslijeđa, recimo muzikom, kao i prirodnim vezama. Mi komuniciramo, razumijemo se jer imamo isti temperament, humor, pogled na svijet, i to je nešto što je istovremeno sličnost i raznolikost. I to je tako vrijedno da to opstaje bez obzira na političke, ideološke pa nekada i ekonomske partikularne interese.
