Poznatog bh. režisera sa mnogo utakmica odigranih, mnogo faulova sviranih, mnogo zabijenih golova…, onaj koji izvlači najdublje emocije kod publike, izaziva smijeh, tjera na plač, plaši, tješi, daje i oduzima nadu, čeka…, direktora East West Centra Harisa Pašovića uhvatili smo u Sarajevu. Što je pomalo teško jer stalno je na putu, prezentirajući umjetnost po inim gradovima i raznolikim državama.
Povod za ovaj razgovor s Pašovićem je predstava “Svijet mogućnosti”, koju je East West Center radio u saradnji sa Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom, igrana je u Sarajevu, Zagrebu, Novom Sadu…, a 15. juna će u Avieru, u Portugalu, u okviru manifestacije Kulturna prestolnica Portugala 2024, zaigrati i na daskama koje život znače u pomenutom gradu.
Pašović potpisuje tekst i režiju, ansambl čine novosadski glumci Gordana Đurđević Dimić, Lidija Stevanović, Sanja Ristić Krajnov, Jelena Antonijević, Mina Pavlica, Marija Feldeši, Milan Kovačević, Marko Savković, Vukašin Ranđelović, Aljoša Đidić, Aleksandar Sarapa i Rade Perović, dok je kreativni tim iz Sarajeva, Zagreba i Budve.
“Svijet mogućnosti” nastoji da kroz umjetnički izraz približi svijet osoba s poteškoćama u razvoju te učini ih vidljivijim i zastupljenijim u današnjem vremenu. U okolini u kojoj bivstvujemo osobe s poteškoćama su nam “gluho bilo”, bježimo od njih, kao da je nešto prelazno, ili ih sažalijevamo, ili ih se bojimo… Puni smo predrasuda. Koliko je bilo teško postaviti takav jedan komad na scenu, približiti publici?
“Rekao bih da je to bila možda najzahtjevnija predstava u mom životu upravo zbog kompleksnosti i težine da se shvati čitav taj problem, koji je ogroman, veoma raznolik spektar tih različitih teškoća i nema ništa slično. Svaka osoba je drugačija i svaka ima drugačiji problem i svakom tom problemu mora se prići na pojedinačan način. Mnogo smo naučili od tih ljudi, njihovih porodica, terapeuta, to jeste svijet teškoća, ali i svijet ljubavi, to je svijet požrtvaovanja, empatije, solidarnosti, svijet koji život gleda s mnogo više želje i strasti nego ljudi koji su zdravi. Nama svima je to bilo neobično važno da radimo, ta predstava nas je stvarno promijenila, kao ljude nabolje.”
Kakve su reakcije publike na predstavu?
“Gdje god igra, od Novog Sada, Sarajeva, Zagreba, sad idemo u Portugal. Publika je veoma dirnuta i imam osjećaj da smo dali svoj glas onima koji nemaju svoj i približili smo taj svijet ljudima. Kako ste prethodno rekli, neki od njih se boje, neki ne znaju kako da se ponašaju u prisustvu osoba s razvojnim teškoćama, a s druge strane, neki skrivaju da ih imaju u porodici, komšiluku, među prijateljima…, i ova predstava ih oslobađa, ljudi počinju da pričaju o tome, odjednom postajemo veliko pleme gdje se prepoznajemo i gdje jedni drugima možemo da priđemo s razumijevanjem i toplinom.
Nekad sam negdje pročitala, ako se dobro sjećam, Vaših riječi da se umjetnik mora svako jutro roditi ponovo. Ima li danas umjetnika koji se rađaju ponovo, odnosno kakav je odnos kvaliteta i kvantiteta?
Umjetnici se rađaju ponovo
“Baš ste važnu i lijepu stvar zapamtili. Neki se rađaju ponovo, a neki ne, uvijek je tu bitka. Ja sam rekao, ako se jednog trenutka ne rodite ponovo, vi prestajete da budite umjetnik i, naravno, i dalje možete živjeti kao umjetnik, ali nemate onu stvarnu, kreativnu sposobnost, nego više trošite kapital koji ste stvorili u proteklim godinama. Prilično sam ohrabren kad u BiH vidim mnogo mladih ljudi koji su vrlo ozbiljni kad je u pitanju umjetnost, gotovo u svakoj umjetnosti i oni se pojavljuju s puno radosti, ali sa znanjem i novim idejama.”
A Vaše kolege?
“Mnoge moje kolege, možda su se umorile, možda su se prepale, nisu dovoljno aktivne ni na umjetničkom, ni na javnom planu kad je u pitanju situacija, a to je da prisustvujemo rađanju velikog bošnjačkog nacionalizma na način na koji nije postojao do sada, bar kada su u pitanju Sarajevo i ovaj centralni dio BiH. Mi smo se jako u ratu borili za multikulturalnu BiH, kultura je bila najveći prostor i najsnažnija energija kad govorimo o onome šta je osnovno u BiH, a to je multikulturalizam, sad čak mnogi umjetnici i institucije posustaju i mislim da je to veoma opasna situacija.
Kad smo kod nacionalizma, evo prođoše izbori za Evropski parlament. Prema rezultatima, otišli su desno i desnije? Šta možemo očekivati, prije svega, na kulturološkom planu?
“Mi smo iskusili šta znači desnica i u tom smislu s još većom strepnjom pratimo šta se događa u Evropi. Slažem se s Vama da je politički horizonti i kod nas, i na Balkanu, i u cijeloj Evropi više okrenut autoritativnoj politici i konzervativnim, desnim i ekstremnodesnim politikama.
Ovi evropski izbori donijet će veće prisustvo i premoć desnih i ekstremno desnih partija kad je u pitanju Evropski parlament. To nije dobro za Evropu jer mnoge od njih nisu evropske, mnoge su antievropske i u situaciji kada imamo dva rata koja potresaju Evropu, od kojih je jedan u Evropi, Rusija i Ukrajina, odnosno ruska agresija na Ukrajinu i Izrael i Palestina. Znači, rekao bih, vrlo nepovoljan trenutak kad su u pitanju sloboda, nezavisnost mišljenja, umjetnost, sloboda stvaranja u Evropi i mislim da se moramo boriti.”
U protivnom?
Ne samo što postoji opasnost od izbijanja novih sukoba, to je jedna opasnost, druga, ako i ne bude sukoba, zapravo dolazi do raznih vidova represije. Šta je represija i kako ekstremna represija može da uništi društvo i pogotovo njegov najvitalniji dio, a to su umjetnici, to vidimo u iranskoj diktaturi, gdje se Islamska republika najstrašnjie odnosi prema svojim umjetnicima, ženama, slobodi izraza. Vidimo da je to crni mrak, velika opomena da to nije daleko. Onog trenutka kad se stvari preokrenu, nije daleko i nije nezamislivo da takve diktature budu i kod nas.
Režirali ste predstavu “Marlene Dietrich – pet tačaka optužnice”, koja je postigla veliki uspjeh, o ženi koja se usudila suprotstaviti diktatoru Hitleru, kojoj je otpor drugo ime, prkosila normama, riskirala život… Da li danas imamo tako hrabrih ljudi, napose političkih lidera. Dojam je da nakon Angele Merkel nema više ljudi takve vrste.
“Ljudska je priroda takva da uvijek ima lidera da dignu glas i koji se istaknu kao zvijezde vodilje. Ono što je bila zabluda da kad budu žene više prisutne u vlasti, da će stvari biti bolje. To nije nužno tako, to smo vidjeli. Mi danas imamo žena na visokim političkim funkcijama u Evropi, ali mnoge od njih su predstavnice desnih ili veoma desnih političkih struja, tako da nije nužno da prisustvo žena u politici donosi liberalizaciju. Kao što nije nužno prisustvo muškaraca u politici za stvaranje veće diktature, i tako dalje.
Postoje neki lideri koji su, ipak, drugačiji, to je naprimjer Macron (Emmanuel, op. a), jedna cijela ekipa s Attalom (Gabriel, op. a) na čelu, francuskim premijerom. Oni se bore za slobodnu Evropu. Francuska je bila ključna da se stvori slobodna Evropa.
Baš sam nedavno čitao kako je premijer Attal rekao ‘pa ne smijemo dozvoliti da Francuska ubije slobodnu Evropu misleći na neke desničare u ovoj zemlji kad su u pitanju evropski izbori’. U Nizozemskoj, koja je uvijek bila netolerantna zemlja, danas imate ekstremnog, strašnog desničara. U mnogim zemljama su u vladama neke partije koje su bliske fašističkim stavovima. Ono što vi tražite, jeste simbolička figura koja bi povukla energiju, na koju bi se ljudi ugledali, nažalost, u Evropi je malo takvih osoba, a nekoga ko bi bio spreman riskirati život kao što su nekada lideri bili spremni. Mislim da su se tu ljevica i socijaldemokrate dosta konformirali u čitavoj Evropi, nekako gube snagu, Zeleni, iako imaju plemenitu viziju, nemaju političku snagu i otvara se prostor za populističke političke lidere. Recimo, Donald Tusk je zanimljiv lider koji je uspio da jednu veoma lošu situaciju u Poljskoj preokrene, tako da je to neka nada. Ali, njih nema dovoljno niti su inspirativni, da inspiriraju ljude da budu slobodniji, da se hrabrije bore za slobode.
Možemo li se mi boriti za slobode? Barem prošlost da oslobodimo. Politička dešavanja nikad nisu mirna, ali u posljednje vrijeme su turbulentnija nego ikad.
Živimo u prošlosti
“Veoma sam nesretan što je to čitav narativ. Mislim da su također umjetnici i intelektualci krivi što se čitava naša realnost vezuje samo za prošlost. To je idealizirana prošlost, može se idealizirati vlastita patnja. S jedne strane, imamo svijetle tačke, recimo Olimpijada koja je bila prije 40 godina, ali šta ona znači novim generacijama koje imaju 20 godina, kao neka daleka prošlost. Iskreno rečeno, i meni je kao daleka prošlost. S druge strane, drugi veliki događaj za koji je vazana čitava naša stvarnost je rat i mi kao da nemamo budućnost. Da sam mlad čovjek koji ima 20 godina, ne znam šta bih. Nisam siguran da bih ostao u ovoj zemlji. Zato što mene, koji imam 60 godina, ubi u pojam ta neprekidna priča o prošlosti. Mi obilježavamo sve živo, svaki dan nešto obilježavamo iz prošlosti, mi smo zarobljeni sjećanjem, mi ne možemo da se pomaknemo od sjećanja i prosto kopnimo u sjećanju.”
Kad političari neće i ne mogu, mogu li umjetnici premostiti prepreke u BiH? Svijetli primjer je glumac Aleksandar Stojković iz Banje Luke, koji je prošle godine branio gostovanje SARTR-a u gradu na Vrbasu, poručivši: “Naša krv je ista”.
“Mi smo prije češće išli u Banju Luku i oni su češće dolazili kod nas. To se sada gubi zbog “ovih”. Nije politički oportuno da vi iz Sarajeva odete u Banju Luku da igrate ili obratno. Možete imati politički problem i to je ono gdje smo mi unazadili život. Umjesto, što kažete, da se vezujemo, da ljudi više razgovaraju, da razmjenjuju, da učimo jedni od drugih, da zajedno stvaramo, stvaraju se podjele. Uvjeren sam kad ne bi bilo političkog trovanja, kad bi se prepustili da ljudi sami međusobno rade i pomire, stvari bi se izgladile za godinu. Neću da kažem da bi se zaboravilo, i ne treba da se zaboravlja, ali ne znači to da ako ti pamtiš nešto iz prošlosti, da ne možeš da živiš sadašnji život."
Zašto ne živimo sadašnji život?
"Kod nas je zabranjeno da se živi sadašnji život. Ako ne živiš samo u prošlosti, ti si kao izdajica. To je neprihvatljivo i to je nezdrav život. Ako u Sarajevu svaki dan ne mašeš palestinskom zastavom, ako ne stavljaš to na Facebook i ako kažeš da je Đoković (Novak, srbijanski teniser, op.) dobar igrač, ti si izdajica.
Došli smo u tu situaciju."
Kako smo došli u tu situaciju?
Sve je politički politički instruirano, sve su interesi grupa i pojedinaca i jednostavno nije ostavljeno na slobodnu volju da sami odlučuju kako će živjeti, s kim će se družiti, mi smo dotle došli, ako neka žena iz neke partije, a još pokrivena, glasa za nešto što se ne sviđa nekoj drugoj partiji, oni kažu da će je nabiti na kolac. Dokle smo došli? Šta je to, kakva je to mržnja? Ne može takvu mržnju da propagira religija, po svojoj suštini ne smije i ne može da propagira mržnju. To može politika, zatrovanost, pitanje interesa novca, to je ono što stvara zlu krv među ljudima, ne samo među različitim nacionalnostima nego i unutar pojedinačnih naroda i to jednostavno rastvara naše društvo koje je otrovano."
