Azerbejdžan je saopćio da su njegove oružane snage pokrenule ono što je nazvao "lokalnim protuterorističkim aktivnostima" u regiji Nagorno-Karabah.
Tvrdi da time želi uspostaviti ustavni poredak razoružavanjem i prisiljavanjem na povlačenje tamošnjih armenskih vojnih formacija.
Nagorno-Karabah je međunarodno priznat kao teritorija Azerbejdžana. Međutim, ima većinom armensko stanovništvo koje se odupire azerbejdžanskoj vlasti više od jednog stoljeća.
Regija od oko 150.000 ljudi proglasila je 1991. godine nezavisnost. Od tada vlada – uz armensku podršku – kao nepriznata Republika Artsak, prenosi Guardian.
U utorak, kad je operacija počela, azerbejdžansko ministarstvo odbrane govorilo je o svojoj namjeri da "razoruža i osigura povlačenje armenskih oružanih snaga s naše teritorije i neutralizira njihovu vojnu infrastrukturu".
Tako je jedan od evropskih "zamrznutih sukoba" ponovo izbio uprkos znakovima u prošlosti o mogućem napretku prema miru.
Koja je pozadina?
Nagorno-Karabah, planinska regija bez izlaza na more unutar granica Azerbejdžana, bila je izvor sporova još prije stvaranja Sovjetskog Saveza.
Napetosti su potisnute dok su Armenija i Azerbejdžan bile dio sovjetske države.
Međutim, netrpeljivost se ponovo pojavila nakon završetka Hladnog rata i raspadanja kontrole Komunističke partije nad sovjetskim blokom.
Rat između armenskih i azerbejdžanskih snaga završio je prekidom vatre 1994. godine. Armenija je u potpunosti kontrolirala Nagorno-Karabah i druge okolne enklave na teritoriji Azerbejdžana.
No, 2020., nakon decenija sporadičnih sukoba, Azerbejdžan je započeo vojnu operaciju koja je postala drugi rat u Nagorno-Karabahu, brzo probivši armensku odbranu.
Tokom 44-dnevnog sukoba vratila je sedam okruga i oko trećinu samog Karabaha.
Ruski mirovnjaci
Rusija, saveznik Armenije koja također ima dobre odnose s Azerbejdžanom, uključila se u pregovore o prekidu vatre.
Dogovor je predviđao oko 2.000 ruskih mirovnjaka raspoređenih u Karabahu kako bi čuvali jedinu preostalu cestu koja povezuje enklavu s Armenijom - takozvani Lachinski koridor.
U decembru 2022. azerbejdžanski aktivisti uz podršku vlade počeli su blokirati koridor Lachin. U aprilu ove godine, Azerbejdžan je uspostavio novu sigurnosnu kontrolnu tačku duž rute.
Ovi potezi su prekinuli protok ljudi i robe između Armenije i Nagorno-Karabaha, osim hitnih medicinskih evakuacija.
Time je stvoreno ono što su Sjedinjene Američke Države i drugi nazvali "humanitarnom situacijom koja se brzo pogoršava".
"Potencijalni genocid"
Luis Moreno Ocampo, bivši glavni tužitelj Međunarodnog krivičnog suda, opisao je blokadu kao potencijalno "genocid" nad karabaškim Armencima i namjeru da ih se "izgladni".
Azerbejdžan je većinski muslimanski, a Armenija većinski kršćanska. Neki s obje strane nastojali su sukob prikazati u vjerskim okvirima, iako analitičari kažu da je taj ugao pretjeran (Azerbejdžan, na primjer, održava jake odbrambene veze s Izraelom).
Obnovljene borbe sugeriraju da su napori Rusije i Zapada da pregovaraju o diplomatskom ishodu propali.
Armenija je sedmicama upozoravala da Azerbejdžan premješta trupe blizu njihove zajedničke granice, koja se smatra jednom od najmilitariziranijih na svijetu.
Pokretanjem takozvanih “antiterorističkih aktivnosti” Azerbejdžan želi prisiliti Armeniju da prizna azerbejdžanski suverenitet nad Nagorno-Karabahom.
Azerbejdžan također nastoji izgraditi cestovni i željeznički koridor koji bi ga povezivao s Nahičevanom, zasebnim dijelom azerbejdžanske teritorije na jugozapadnoj granici Armenije.
To bi zemlji dalo direktnu vezu s Turskom.
Osim humanitarnog pitanja, sukob izaziva međunarodnu zabrinutost iz nekoliko razloga.
Glavni je taj da su regionalne sile, uključujući Rusiju, Tursku, na čelu s Recepom Tayyipom Erdoganom, i Iran, u različitim ulogama zastupljenje na južnom Kavkazu.
Turska je već izjavila da čvrsto podržava Azerbejdžan, dok Rusija ima sigurnosni savez s Armenijom, iako prodaje oružje i jednima i drugima.
Dok se Evropska unija zalaže za pregovore, počela se oslanjati na Azerbejdžan u potrazi za energetskim partnerima, kako bi nadoknadila gubitak uvoza ruskog plina i nafte od početka rata u Ukrajini.
Gubi li Rusija utjecaj?
Odluka Azerbejdžana da pokrene novu ofanzivu sugerira da Rusija, rastresena i iscrpljena svojom skupom invazijom na Ukrajinu, gubi kontrolu nad zemljama širom bivše sovjetske regije koje je smatrala sferom utjecaja.
Ruski predsjednik Vladimir Putin lično je posredovao u okončanju rata između 2020. godine i rasporedio 2.000 ruskih mirovnih trupa.
U to su vrijeme promatrači rekli da je mirovni sporazum Moskvi dao obnovljeni utjecaj u regiji, dok je produbio oslanjanje dvije zemlje na Kremlj.
Međutim, ruska katastrofalna invazija na Ukrajinu duboko je uznemirila obje zemlje, koje su od tada nastojale osloboditi svoju vanjsku politiku od jake ovisnosti o Rusiji.
Azerbejdžan se približio Turskoj i Izraelu, kupujući oružje od njih.
Armenija je napravila nekoliko demonstrativnih poteza kritizirajući i distancirajući se od Rusije, dok se "udvarala" Zapadu.
Ranije ovog mjeseca, administracija u Jerevanu objavila je da će ugostiti američke vojnike na zajedničkoj vojnoj vježbi, što se shvata kao presedan.
Armenija je također poslala humanitarnu pomoć u Ukrajinu, koju je lično dostavila Anna Hakobyan, supruga armenskog premijera Nikola Pashinyana.
