Od početka rata u Gazi, Izrael je pojačao napade i na saveznike Teherana u Libanu i Siriji. U zračnim napadima na zgradu iranske ambasade u Damasku početkom aprila poginulo je najmanje 13 ljudi, uključujući sedam visokorangiranih pripadnika Iranske revolucionarne garde. Iran, Sirija i Rusija optužuju Izrael za napad. Izrael se nije oglasio povodom tog incidenta.
„Napad na zgradu iranske ambasade bio je bez presedana. Nakon dugog rata u sjeni s Iranom, čini se da je Izrael promijenio svoju strategiju", kaže za DW stručnjak za Bliski istok Arash Azizi, profesor povijesti i političkih nauke na Sveučilištu Clemson u Južnoj Karolini, u SAD. Autor je knjige „Komandant u sjeni" (The Shadow Commander) o regionalnim ambicijama Irana i generalu Revolucionarne garde Quasemu Soleimaniju, koji je ubijen početkom 2020. godine u američkom napadu dronom.
Komandanti Iranske revolucionarne garde igraju ključnu ulogu u obuci i finansiranju milicije Hezbolah u Libanonu, koja je odgovorna za brojne napade na Izrael. Kao odgovor na napad na ambasadu u Damasku, rukovodstvo Teherana prijeti da će napasti izraelska diplomatska predstavništva širom svijeta.
Iran mora odgovoriti na ciljana ubistva visokih časnika Revolucionarne garde, smatra Azizi.
„Ako sada ne odgovori, to bi značilo da uopće nema mogućnost prijetiti Izraelu".
Azizi istovremeno smatra da će reakcija Irana ostati ograničena. Iran trenutno ne traži veliki vojni sukob s Izraelom. Jer napad na Izrael bi mogao da prisiliti SAD da se umješaju u sukob, što bi moglo imati nesagledive posljedice po Teheran.
Kako su saveznici postali neprijatelji?
Iran i Izrael su smrtni neprijatelji već desetljećima. Teheran osporava pravo Izraela na postojanje i prijeti uništenjem „cionističkom režimu". Izrael, s druge strane, smatra Iran svojim glavnim neprijateljem. Međutim, to nije uvijek bilo tako.
Do Islamske revolucije u Iranu 1979. godine, Iran i Izrael su bili bliski saveznici. Iran je čak bio jedna od prvih država koja je 1948. godine priznala Izraelu pravo na postojanje i njegovu nezavisnost. A Izrael je na Iran gledao kao na saveznika protiv arapskih država u bliskoistočnom sukobu. Za Teheran je Izrael, koji podržava i Washington, predstavljao dobrodošlu političku protutežu komšijskim arapskim zemljama.
Izrael je obučavao iranske stručnjake za poljoprivredu, pružao tehničko znanje i pomogao u izgradnji i obuci iranskih vojnih snaga. Iran je to plaćao naftom, koja je bila prijeko potrebna Izraelu koji se ekonomski snažno razvijao.
Iran je imao drugu najveću židovsku zajednicu izvan Izraela. Nakon revolucije, veći dio Židova je napustio zemlju. Ali u Iranu još uvijek živi više od 20.000 Židova.
Islamska revolucija je bila prekretnica
Nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu 1979. godine i dolaska na vlast vjerskog krila unutar revolucionara pod vodstvom ajatolaha Ruholaha Homeinija, Teheran je otkazao sve sporazume s Izraelom. Homeini je oštro kritizirao Izrael zbog okupacije palestinskih teritorija. Teheran je postepeno razvijao oštru retoriku usmjerenu protiv Izraela s ciljem da pridobije naklonost arapskih država ili bar simpatije stanovništva tih zemalja. Režim u Iranu je time želio povećati svoj utijecaj.
Kada je Izrael 1982. godine intervenirao u libanonskom građanskom ratu i izvršio invaziju na jug zemlje, Homeini je poslao Iransku revolucionarnu gardu u Bejrut kako bi podržao tamošnje šiitske milicije. Milicija Hezbolah, koja je tada formirana, do danas se smatra produženom rukom Teherana u Libanu.
Aktuelni iranski vjerski vođa, ajatolah Ali Hamenei, koji ima posljednju riječ u svim pitanjima, nastavlja tu politiku. On i cjelokupno rukovodstvo Islamske Republike Iran uvijek iznova dovode u pitanje povijesnu činjenicu o holokaustu kao sustavnom masovnom uništavanju evropskih Židova za vrijeme nacionalsocijalizma i pokušavaju ju relativizirati, pa čak i negirati.
Politika režima prema Izraelu sporna i u Iranu
Neprijateljstvo i mržnja rukovodstva Teherana prema Izraelu nisu u potpunosti podržani od strane društva.
„Iran mora preispitati svoj odnos prema Izraelu, jer više nije u skladu s vremenom", kazala je Faiza Hašemi Rafsandžani krajem 2021. godine u jednom intervjuu. Faiza je kćerka bivšeg iranskog predsjednika Alija Akbara Hašemija Rafsandžanija i bivša zastupnica iranskog parlamenta. Ona je naglasila da su i muslimanski Ujguri u Kini i Čečeni u Rusiji potlačeni.
„Ipak, Iran ima bliske veze s Rusijom i Kinom".
Istaknuti politolog Sadegh Zibakalam, koji je kritičan prema vladi, također kritizira politiku Irana prema Izraelu. „Ovaj stav je izolirao zemlju na međunarodnoj sceni", naglasio je profesor Teheranskog univerziteta u intervjuu za DW.
Međutim, neprijateljstvo prema Izraelu i politika otpora velikim silama nalaze podršku među lojalnim pristalicama Islamske Republike.
Postoji „određena frustracija" među pristalicama iranskog režima, ali i regionalno u okviru takozvane osovine otpora, zbog suzdržanosti Irana u kontekstu Gaze, kaže u intervjuu za DW Ali Fathollah-Nejad, direktor berlinskog Centra za Bliski istok i globalni poredak (CMEG). Stručnjak za Iran smatra da postoji „visok nivo frustracije zbog nedostatka kredibiliteta Irana kao glavnog podržavatelja palestinske borbe i nespremnosti Irana da se direktno suprotstavi Izraelu".
Ali Fathollah-Nejad pretpostavlja da će nakon napada na ambasadu u Damasku Iran kao izvršitelje svoje osvete Izraelu koristiti proiranske milicije u Siriji i Iraku ili Hute u Jemenu.
