Već godinama gotovo ne postoji nijedna politička tema u Bosni i Hercegovini oko koje nisu u dlaku saglasni lider bosanskih Srba Milorad Dodik i šef HDZ-a BiH Dragan Čović, piše Slobodna Dalmacija.
Pomalo je naivno sad nabrajati sve tačke oko kojih su se uspjeli složiti politički principi i interesi ove dvojice, nakon što je Čović sa svojom partijom to učinio i u vezi najskandaloznijeg te moralno i emocionalno najpotresnijeg pitanja - pijeteta prema brojnim žrtvama velikosrpskog genocida i ratnih zločina. Glasao je, defakto, za trajno pravo četnika da negiraju vlastite pokolje.
Ne lijepi se, međutim, lako za ime ovog bivšeg deklariranog Jugoslavena i zaposlenika vojno-industrijskog kompleksa JNA te današnjeg političkog tajkuna nikakva izdajnička i nedomoljubna etiketa: one su rezervirane samo za pronositelje istine o ratu i ratnim profiterima; o nacijama u koje se godinama gromko zaklinje, a koje pod političarima poput Čovića, za razliku od njihove imovine, naočigled kopne i nestaju.
Odavno je jasno da je krajnji cilj političkog partnerstva Čovića s Dodikom opstrukcija puta Bosne i Hercegovine u NATO i u Europsku uniju: obojica bi tamo imali puno više problema nego u današnjoj Bosni. To isto, uostalom, ne želi ni njihov daleki sponzor iz Kremlja.
Prvi put su se otvoreno razotkrili kao Putinovi saveznici u euroatlanskim diverzijama još 2017., odbijanjem Čovićeva HDZ-a i Dodikovog jata da na sjednici parlamentarne komisije za obranu i sigurnost glasaju za brži put BiH u NATO savez. Udružili su se potom prije dvije godine i oko napada na ustavni sud, postavivši mu ultimatum da povuče odluku po kojoj je poljoprivredno zemljište vlasništvo države BiH, a ne entiteta. Dragan Čović i Rusi su potom jedini Dodiku dali podršku i u pokušajima rušenja uloge visokog međunarodnog predstavnika u BiH.
Zadnju neprincipijelnu 'koaliciju' sklopili su oko promjena izbornoga zakona: nakon što za svoje želje nije pridobio euroatlantske saveznike, Čović se sasvim otvoreno okrenuo Rusiji i, baš kao Dodik, otišao u Moskvu po Putinovu pomoć i savjete. Do koje je mjere zabrazdio u grljenje s velikosrbima, i ništa iz toga nije naučio, svjedoči i to što je 2019. slavio dan Republike Srpske u Banja Luci, kad je pljeskao dodjeli odlikovanja generalu Slavku Lisici optuženom za zločine protiv Hrvata u Hrvatskoj.
Pitanje svih pitanja glasi: na koji način Čovićevi zaštitnici u Zagrebu, Andrej Plenković i Zoran Milanović, u sebi mire svoju političku predanost i odanost Washingtonu i Bruxellesu te Čovićevo otvoreno prorusko djelovanje i grljenje s Dodikom i Vučićem? Smatraju li sebe, možda, pomalo kontradiktornim ljudima? Navijaju li istodobno za Hajduk i Dinamo, i za Crvenu Zvezdu?
Milorad Dodik i Dragan Čović zapravo su po svom habitusu školski primjeri političara s kojima su se Rusi povezali diljem Europe i upregli ih u svoje podrivajuće geopolitičke strategije. Baš kao i Viktor Orban, uspješno su se transformirali od umjerenjaka preko desnih do radikalno desnih, te vješto zagospodarili populističkim porukama. Ne prežu ni od aktivnog djelovanja protiv bjelodanih nacionalnih interesa, pa ni bukvalne izdaje, samo da se održe na vlasti.
O tome da su Čović i Dodik jasni ruski saveznici itekako bi više morala voditi računa hrvatska diplomatija. Mi smo deklarativno nesumnjivo prozapadna zemlja na koju previše ne računa Putinova Rusija, no usprkos tome često ostavljamo dojam kako smo puki vanjskopolitički instrument u rukama Čovićeva HDZ-a. Ispada da Mostar nameće svoje stavove Zrinjevcu i da su interesi šačice članova HDZ-a BiH, baš kao u vrijeme Bobanove Herceg-Bosne, često dominantniji i od službene međunarodne pozicije Republike Hrvatske. O tome, među ostalim, svjedoči i uporna šutnja najviših naših dužnosnika o političkoj sramoti koju Čović Hrvatima sistemski nanosi radeći nasuprot poziciji RH kao države, a i na štetu interesa cijeloga hrvatskog etnikuma u BiH.
