Sport

Ima li spasa bh. fudbalu? Ako se šefovi našeg saveza budu ponašali kao u “slučaju Pjanić”, ne trebamo se previše nadati…

Ima li spasa bosanskohercegovačkom fudbalu?

Još jedan neuspjeh u kvalifikacijama, koje su završene ne samo rezultatskom blamažom, nego i igrama van terena u kojima se teret neuspjeha vješto pokušava prikačiti na pojedine igrače,  njihovu navodnu nedisciplinu, dok se oni u čijim su rukama poluge moći ponašaju kao slučajni prolaznici,  ne daje previše nade u pozitivan odgovor.

Sama borbenost ne prolazi

Nadu još manje daje prikazano na terenu, pod vodstvom bugarskog stručnjaka Ivayla Peteva. Osam utakmica, jedna pobjeda, tri poraza, četiri remija… neće ostati upisani svijetlim slovima u historiji bh. nogometa. Selektori su padali i za manje stvari...

Tumbao je Bugarin sastav, prodefilovalo je mnogo igrača (27) kroz osam utakmica, na kraju je bilo po onoj narodnoj "velik promet, mala (u našem slučaju nikakva) zarada".

I jesmo, bili smo borbeni, kako bi istaknuli pojedini komentatori pozitivnu stranu koju nam je usadio Petev. I još kako smo bili borbeni.

Bili smo borbeni protiv Francuske. I u dvije utakmice osvojili smo jedan bod. Bili smo borbeni protiv Ukrajine. I u dvije utakmice osvojili smo jedan bod. Bili smo borbeni protiv Finske. I u dvije utakmice osvojili smo jedan bod. Šta nam to govori?

Petev: Velik promet, nikakva zarada

Pa, vjerovatno da je pored borbenosti potrebno još nešto, možda vica, maštovitosti, kreacije... Djelovali smo previše automatizovani u igri, zarobljeni u šablone toliko da su protivnici često mogli, baš kao naši igrači, zavezanih očiju pratiti akcije “Zmajeva”.

A, nažalost, jedna od rijetkih koji je znao napraviti nešto nepredvidivo, Edin Džeko, majstor kakvog zadugo nećemo imati, nije igrao ključne mečeve.

Branitelji lika i djela bugarskog stručnjaka jednako neargumentovano tvrde da smo imali nesreću da igramo u veoma jakoj grupi. I tu “nesreću” da analiziramo.

Da li bi nešto promijenilo da smo umjesto Francuske, imali kao nositelja grupe Belgiju, Englesku, Portugal, Španiju, Hrvatsku…? Sumnjamo. 

Koliko bi nam bilo lakše da nas je umjesto Ukrajine iz druge jakosne grupe u žrijebu kvalifikacija zapala Švicarska, Srbija, Poljska, Švedska ili Turska? Čak smo mogli i gore proći.

Da li je i Finska baš katastrofalan izbor, pored, recimo, Rusije, Republike Irske, Norveške, Islanda, Češke, Škotske, Grčke… iz trećeg šešira? Definitivno nije.

Mi smo bili u četvrtom šeširu.

U petom nas je zapao Kazahstan koji ne djeluje kao velesila u odnosu na ostale potencijale rivale (izuzimajući Andoru), kao što su Estonija, Kosovo, Litvanija… Uostalom, u ovoj grupi je bila i Armenija koju smo dobro zapamtili u ranijih kvalifikacijama.

Nema više slabih

Poenta je – više nema slabih i autsajdera, uključujući nas. Ako nismo najjači na svijetu, sigurno nismo ni najgori i kad Nogometni savez BiH imenuje selektora, još stranca, njegov zadatak mora biti samo jedan – odvesti nas na veliko takmičenje!

Pjanić: Traži se krivac za neuspjeh

Petev sigurno nije preuzeo našu reprezentaciju zato što je kao dječak sanjao da na Bilinom polju skandiraju njegovo ime, već da dobro zaradi, pojača svoj rejting i pokuša napraviti rezultat.

Da li je napravio rezultat? Nije! I kao profesionalac, trebao bi podnijeti odgovornost i težinu tog neuspjeha. A posebna je priča da li će se kao profesionalci ponijeti u NSBiH.

Ako se budu ponašali kao u “slučaju Pjanić”, kada je naš ponajbolji igrač maltene proglašen “državnim neprijateljem broj 1”, ne trebamo gajiti iluzije…