Otišao je kako je i živio posljednjih godina. Tiho, neprimjetno, nenametljivo, iako je prema svemu što ga je ranije krasilo bio istinski mangup. Srčani, hrabri, iznad svega dobrodušni.
Edin Sprečo, legendarna Željina desetka i prije nego što je taj broj počeo označavati posebnost u fudbalskom svijetu, umro je u svome Sarajevu u 73. godini. Od staračke samoće ponajviše nego od bolesti.
Stigao je i da mnoge mališane nauči da budu ljudi
Ne znači mu naravno što će ga se neko sada prisjetiti, možda i oplakivati, ali njegova smrt koja među preživjelima iz čuvene Željine generacije ostavlja još samo trojicu, simbolički je turobna jer podsjeti na neprimjetno odumiranje posljednjih fragmenata vremena koje kao da nikada nije postojalo.
U međuvremenu, od sedamdesetih kada "bilo je časno živjeti s Titom" do danas, Edin Sprečo samo je jednom imao priliku pokazati javno da je ta Željina generacija (ali i prethodne kojima je sa asfaltnog zaletišta Hrasnog, Malte, Grbavice, malo nedostajalo da se popenju na tron), bila izgrađena od esencije karaktera i mangupluka, čojstva kako se to u Crnoj Gori zove. Spremnosti i za potući se, ali ne bez razloga.
Kada su 5. aprila gorštaci zakukuljeni u uniforme JNA pokušali zauzeti grad s najviše kasarni u Evropi, kada je s hotela Holiday Inn papak beskompromisno i nesustrašivo snajperom nišanio po naivnim i nevinim građanima i kada su ubijene Suada i Olga, među onima koji se našli da se suprotstave necivilizaciji bio je i Edin Sprečo. Kao u scenama iz sci-fi filmova kada se goloruki odvaže stati ispred tenkova.
Bilo je to kao u igri mačke i miša, ali u izmijenjenim ulogama. Stoji neko iznad Vrbanja mosta, puca, shvatit ćemo kasnije miš, a odozdo, kao da u sebi škripom zuba izgovaraju "ma kome vi fursat provodite" - Dragan Vikić, njegovi specijalci, pogibeljni Dževad Begić Đilda... I Sepi suprotstavljaju se falangi.
Osim što je bio član navalnog reda kaznene ekspedicije, koji je sijala strah jugoslovenskim fudbalskim travnjacima, pored silnih odigranih utakmica, golova protiv Ferencvaroša u četvrtfinalu Kupa UEFA, kojeg se danas rijetki sjećaju a malo je samo manji uspjeh od polufinala 1985. Sprečo je stigao i da mnoge mališane nauči da budu ljudi, a posebno se njegova dobrodušnost isticala u ratu. Pomagao je kome je stigao, kada je Hadis Zubanović 1993. bolovao od žutice Sepi je iznalazio ljekovite tvari. Uz Mišu Smajlovića, Boru Bračulja, Dinu Đurbuzovića i druge ponajviše je doprinio da se Željo i ratu ne ugasi. Valjda je stoga uz Aliji Izetbegovića stigao da na prvom poslijeratnom derbiju na Grbavici izvedu početni udarac.
Radeći u omladinskoj školi indirektno su mnogi današnji asovi prošli kroz njegove ruke i osjetili duh šampiona onih para. Kada je neko ko dolazi iz Sarajeva morao biti kudikamo zajebaniji da parira velikanima. Uostalom kao i 1992.
Samoća ga je sve više pritiskala
Odlaskom u penziju bit njegovog postojanja gubila je snazi, prorijedilo se ono što ga je održavalo u životu - svakodnevna druženja s mlađim kolegama, akšamluci kojima je - gle čuda - bio sklon i Škija i Bukal i Hadžija i mnogi još iz tog vakta.
Nije ga u javnosti skoro bilo nikako, pa iako su ga često posjećivali njegovi drugovi iz omladinske škole, samoća ga je sve više pritiskala. Na pamet mu nije padalo ni da se prihvata staračkog doma, jer bi to značilo definitivno gašenje.
U predivnom tekstu s početka ovoga stoljeća neponovljivi erudita Sinan Gudžević prisjetio se Željine šampionske generacije kroz slučajni razgovor s Josipom Bukalom na letu za Palermo.
Danas su među živima Slobodan Janjuš, Enver Hadžiabdić i Brano Jelušić.
