„Vjerovatno će neki ljudi reći – još nam je samo njena knjiga nedostajala, i nemam nikakav problem s tim. Posebno što danas svi imaju potrebu da pišu. A pretpostavljam da je ta potreba posljedica želje za vidljivošću, odnosno popularnošću. Ja je zaista nemam. Meni se popularnost desila na globalnom nivou onda kada nam je svima bilo važno samo preživjeti“ kaže ekskluzivno za Raport Inela Nogić, Miss opkoljenog Sarajeva.
Iza nje je, osim titule koja joj je obilježila život, a što nije birala, bogata lična i profesionalna prošlost. Od najznačajnijih evropskih modnih pisti i editorijala u prestižnim magazinima, do onih poslova koji se percipiraju kao „ozbiljniji“ a što je u njenom slučaju bio grafički dizajni, topografija i neki drugi odgovorni poslovi u nizozemskoj administraciji. U zemlji u kojoj već decenijama živi i u kojoj je nostalgija za domovinom manje prisutna nego što bi to bilo na nekom drugom mjestu. Jer tamo je, kako kaže, „sve po mjeri čovjeka“.
Sjećanje na titulu kao cjelodnevni posao
Nakon njene pobjede na izboru za Miss opkoljenog Sarajeva, desio se život sa svim uobičajenim ciklusima. U Inelinom slučaju on je uključio i odlazak iz Sarajeva pred završetak opsade i početak karijere u modnom svijetu sa svim izazovima i privilegijama koje taj posao nosi. Nakon toga stigli su angažmani u nekim drugim profesionalnim poljima kao i akademska edukacija. Zatim majčinstvo. U slučaju naše misice opkoljenog Sarajeva, dvostruko, istovremeno.
„Ja sam, na moju veliku sreću, a to mogu reći sada kada su moja djeca odrasli ljudi, majka blizanaca, sina i kćerke“, ovo na sreću govori kroz smijeh, jer samo ona i majke u sličnim okolnostima znaju kako je istovremeno podizati dvoje djece, koje u istom trenutku imaju i iste potrebe.
„Bilo je u ovih tridesetak godina i povremenih povrataka u Sarajevo, i svega onoga što život sa svojim specifičnostima nosi. Nisam se stizala previše baviti prošlošću i tom mojom titulom koja je, ispostavilo se, moja ključna konstanta. Često kada želim ljude nasmijati, a uglavnom one koje vani srećem, kada im pričam o tome, kažem im kako je moja titula Miss opkoljenog Sarajeva postala kao moj paralelni cjelodnevni posao“, kaže Inela dok odgovara na pitanja vezana za vlastitu prošlost i povod za nastanak njene knjige, slažući se s našom konstatacijom kako bi možda neki komunikacijski eksperti mogli pronaći odgovor na pitanje zašto je sve ove godine međunarodnim medijima i dalje interesantna njena priča.
Ona tvrdi da odgovor na to pitanje ne pronalazi.
Svaka sarajevska priča jedna je knjiga
„Ali upravo zbog te cjeloživotne izloženosti medijima, u vrijeme obilježavanja 30 godina od početka opsade Sarajeva, razmišljala sam o tome kako izgleda svi imaju više prava na priču o opsadi, agresiji i Sarajevu, nego preživjeli ljudi koji su njenim posljedicama bili direktno izloženi. Bilo da je riječ o momcima koji sa koncerata u CDA ili izlazaka u KUK otišli skoro goloruki braniti grad, ili onih, poput mene, koji su bili dio duhovnog otpora.
Važnost svoje titule naravno da ne izjednačavam sa angažmanom velikih ljudi i svijeta teatra na primjer, koji su bili dio tog istog otpora, ali smatram da imam pravo na to da se čuje zaokružena priča nas koji smo vjerovali u ideju zajedničke države, koji smo se preko noći probudili pod barikadama, i koji smo preživjeli. Svaka sarajevska priča jedna je knjiga. Svako svjedočenje vrijedno je bilježenja. Nećemo svi napisati knjige, niti trebamo. Ako se meni u životnom rasporedu pojavio prostor kada sam to mogla da uradim, sretna sam da jesam.
Pored toga, postoji još jedan razlog, ispred svih ostalih“, napominje naša sagovornica, čijem je razmišljanju o vlastitom pisanju najprije doprinijela agresija na Ukrajinu, a potom genocid nad narodom Palestine kojem iz dana u dan uživo svjedočimo.
Sarajevski model otpora je samo sarajevski
„Neke stvari koje su se desile samo u Sarajevu i zahvaljujući tom specifičnom inatu ili kako to ljepše zvuči – duhovnom otporu, mogle su se desiti samo ovdje. Neki ljudi ih pokušavaju naš autentični model otpora prenijeti na druge dijelove svijeta. Ne spominjući Sarajevo.
Moja knjiga je i posljedica namjere da se zapitamo nad mirotvorstvom i njegovom iskrenošću. Prva asocijacija ljudi na mene, onih koji o meni ništa ne znaju van novinskih tekstova, je pjesma U2 „Miss Sarajevo“. A onda cijela priča krene u pravcu velikog humanitarnog angažmana našeg najpoželjnijeg povremenog sugrađanina, frontmena pomenute grupe. Je li sve onako kako je javnosti predstavljeno bit će konačno, na temelju mog iskustva, u knjizi napisano“, objašnjava Inela Nogić, vjerujući kako je njeno pisanje i dio duga generacijama koje sada stasavaju. Posebno onim koje dolaze.
Rukopis je u fazi finalnih korekcija, objašnjava nam. Trenutno je u Sarajevu. U posjeti porodici. Pa su emocije odlučile da objavi na društvenim mrežama fotografiju knjige u nastanku. Još uvijek, pojašnjava nam, nema izdavački plan. Ni u BiH, ni u regiji.
Mali krug velike podrške
„Za inostranstvo ćemo lako. U zemljama koje imaju manjak duše, kako mi to posmatramo, postoji sasvim dovoljno zakonskih propisa i poštovanja autorskih prava. Dragi ljudi mi sugerišu da na domaćem terenu trebam biti oprezna. Skoro kao sa humanitarcima sklonim selektivnoj pravdi.
Drago mi je da u svom gradu imam sagovornike na tu temu. Poput dizajnerice, nekadašnje manekenke i moje prijateljice Sandre Ozimice, s kojom sam bila na prvim kastinzima početkom devedesetih, onda kada se moj otac strašno protivio ideji manekenstva o čemu će takođe biti riječ u knjizi, ili glumca, pisca i pilota Feđe Štukana koji je postigao nesvakidašnji uspjeh sa svojim književnim prvijencem „Blank“, ili Kristine Ljevak Bajramović koja je urednica knjige“, navodi misica opkoljenog Sarajeva koju je cijeli autorski proces na knjizi emotivno vratio u godine koje je, uslijed spomenutog životnog žrvnja, zaboravila. Istovremeno priznaje kako nije bila previše posvećena arhiviranju vlastitih profesionalnih rezultata u modnom svijetu, na evropskoj razini.
„Nemam sačuvan skoro nijedan vlastiti book. Ali sada kada se pročulo da knjigu privodim kraju, počele su stizati fotografije sa svih strana. Podsjećaju me ljudi da sam u drugoj polovini devedesetih snimala editorijal za Vouge. Tata iz porodične sehare vadi neke ratne i poratne fotografije. Moj bivši suprug Marko, zbog kojeg sam i otišla iz Sarajeva i koji mi je cjeloživotni prijatelj, šalje svoju arhivu. Usput je Marko i fotograf, njegov fotoreporterski angažman bio je i razlog njegovog dolaska u Sarajevo pod opsadom.
I kad se sve sabere i oduzme, iako je bilo situacija u kojima sam imala utisak kako me još samo nije tramvaj pregazio, lijepo je vidjeti neku prošlu sebe. Nadam se da će i pisanje o prošloj sebi biti zanimljivo publici“, kaže na kraju našeg razgovora Inela Nogić, misica opkoljenog Sarajeva kojoj je ta titula u međunarodnim razmjerama donijela najviše vidljivosti, ali čiji život je mnogo zanimljiviji od tog priznanja koje je bilo uslovljeno okolnostima u kojima istorijske prilike više definišu poziciju čovjeka nego njegovi vlastiti izbori.
Vjerujemo da će ovo iskustvo svjedočenja o opsadi i godinama koje su uslijedile biti značajan doprinos ukupnoj kulturi sjećanja na našem prostoru. Raduje i što Inela Nogić nije izgubila ništa od one mladalačke vedrine niti atipične ljepote. Nekim novim generacijama biće korisno upoznati takvu ljepotu i iskustvo zrelosti, bez dodatnih, savremenom dobu imanentnih trendova.
Na koncu donosimo isječak iz knjige:
„Ne sjećam se vlastite promjene o kojoj je govorio Marko. Sjećam se užasnih snova iz prve noći u miru, koju smo proveli u Italiji, prije nego što ćemo nastaviti put ka Zapadu Evrope. Bili smo gosti čuvene italijanske novinarke, smješteni u penthausu u kojem su zasebne sobe sa ogromnim francuskim ležajima imali i njeni mnogobrojni kućni ljubimci. Psi i mačke. Nadomak sarajevske stvarnosti...".
