"Moji dani danas nisu ispunjeni, možda kao onda kada sam studirao. Negdje nešto koči. Ali sam i jako sretan i ponosan što sam imao priliku i šansu da radim sa velikim imenima", kazao je ovo u intervju za Raport Mario Drmać, jedna od najpoznatijih bh. glumaca i lutkarski reditelj.
Htio sam da budem orginalan
Prije samo nekoliko mjeseci Drmać je režirao i lutkarsku predstvu "Olovni vojnik" koja je izvedena u Pozorištu mladih u Sarajevu, te režijom pomenute predstave magistrirao režiju lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, te postao reditelj lutkarstva. Mario je, pored kolegice Zarine Hozdić iz Bihaća, postao drugi lutkarski reditelj u Bosni i Hercegovini.
Iza sebe ima bogatu pozorišnu karijeru kao i mnoga ostvarenja na filmu i televiziji. Za svoj rad nagrađivan je kako na domaćim tako i na regionalnim festivalima. Za Raport je govorio o radu na predstavi "Olovni vojnik", ali i o budućim planovima te koliko je značajno pozorište u bh. društvu.
Nedavno ste režirali lutkarsku predstavu „Olovni vojnik“, koja je izvedena u Pozorištu mladih Sarajevo. Bitno je napomenuti da ste ovom predstavom postali drugi lutkarski reditelj u BiH. Osim što je riječ o novoj predstavi za najmlađe, radi se i o projektu koji je ujedno i Vaš magistarski rad na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Kako sada gledate na cjelokupni rad na toj predstavi? Kakve uspomene budi u Vama?
Još od djetinjstva sam nekako jako vezan za štivo "Olovni vojnik". Kao dijete sam gledao neke predstave, tako da sam imao neki nemirni duh u sebi. Htio sam da budem orginalan i da na neki inovativan način, što je u današnje vrijeme teško biti, pokušam korespondirati sa današnjim svijetom. Htio sam da vratim identično ili bar na trenutak dio djetinjstva ili prošlosti onoga što je mene mučilo ili radovalo unutar same predstave "Olovni vojnik". Prošlo je nekoliko mjeseci od same premijere i tog druženja, a i sada se često sjetim kako je i proces tekao i teško i jako lijepo, inspirativno. Nekako i sada nakon nekoliko mjeseci radujem se svakoj novoj izvedbi, a također ću se radovati i da nakon nekoliko mjeseci opet dođem i pogledam tu predstavu. Kada napravite nešto, nakon izvjesnog vremena rode vam se nove ideje, kako ste to mogli drugačije ili nešto nadograditi. U tome i jeste čar ovog posla. Svakako nije ni greška da se sutra ode u neki drugi teatar i napravi "Olovni vojnik" na neki drugačiji način i sa nekim drugim ljudima.
Odrasli su dozvali svoje djetinjstvo
Jednom prilikom ste kazali da je premijerna publika disala onako i kao pretpremijerna te da je mnoge roditelje ova predstava vratila u djetinjstvo. Možemo li negdje reći da je ovo najveći i najbolji kompliment koji ste mogli dobiti?
Tako je. Sam naslov budi neko djetinjstvo kod nekih odraslih ljudi, jer svi mi odrasli kroz svoje djetinjstvo smo prošli kroz "Olovonog vojnika". Dok današnje generacije prolaze kroz nešto potpuno drugo. Međutim, moram kazati da ne samo što sam probudio njihovo djetinjstvo kroz taj možda pomalo zaboravljeni, dugo nepostavljeni tekst na teaterskoj sceni, nego mi je i drago što su osjetili moj dugih, moj neki nemir i moju vezu sa djetinjstvom. Nekako su to prepoznali i osjetili i to se i kod njih također probudilo. Odrasli su dozvali svoje djetinjstvo i ne znam zašto su ga potisnuli, ali dobro svako ima svoje razloge. S druge strane, drago mi je što se kod djece probudilo nešto potpuno drugačije od onog što im se danas servira. Imali su priliku da uživaju u takvom nečemu. Posebno mi je drago što su nakon odgledane predstave otrčali u svoj kut sobe i napravili istu takvu predstavu. Znači, da smo podstaknuli maštu i tu neku društvenu igru, a ne ovu današnju, virtualnu igru.
Kakvo je lutkarstvo danas u BiH? Je li zapostavljeno?
Ne mogu reći da je zapostavljeno. U Mostaru oba pozorišta zaista njeguju tradiciju lutkarstva. Mi se ovdje nekako trudimo da formiramo lutkarske ličnosti. Bitno nam je da glumac pristane na tu vrstu zanata, a da ne smatra to ništa ponižavajuće ili manje vrijedno od dramske scene. Volio bih da postoji malo veći tim jer je tada mnogo lakše sarađivati. Lutkarstvo, osim što morate posjedovati jednu vrstu talenta, je zanat koji mora da se njeguje. To su dobro izvježbani koraci i dobro smišljeni trenuci gdje jedan dramski glumac uistinu mora da uđe i preko sebe prenese sav doživljaj na jedan komad predmeta, parče platna kako bi napravio jednu vrstu lika, karaktera jedne lutke. U Pozorištu mladih u Sarajevu, mi se trudimo da osim toga što imamo i ostale misije, održavamo i ovo. Dakle, mi imamo i za tinejdžere i odraslu publiku kao večernje predstave. Pune su nam ruke posla, ali se trudimo da to zadržimo, taj lutkarski duh. Mislim da smo nekako lijepo počeli zajedno sa predstavom "Tobija". Nakon "Tobija" došao je "Olovni vojnik". I želimo da idemo sa nekim novim projektima za koje sam siguran da će teći jednim lijepim putem i da ćemo uspjeti da fomiramo ljude sposobne da obavljaju posao lutkarstva.
Vratimo se i na početak Vaše glumačke karijere. Šta biste kazali sada sebi, kao momku koji se tek počinje baviti ovim poslom?
Prvo bih sebi dao orden za dobre živce. Podjednako volim svaki segment umjetnosti, ali i ovaj posao kojim se bavim. Ja se nekako uvijek osjećam kao glumac i nastupam kao glumac. Režija mi je varijanta, tačnije kako dodatno oružje za borbu da negdje nešto opstane. Osvrnimo se i na televizijske projekte, ja sam još kao student imao šansu i priliku da učestvujem u nekim televizijskim projektima za djecu. Bilo je to dosta maštovito, ispunjeno i šareno i zaista me ispunjavalo kao čovjeka, jedan takav rad. Toga danas, nažalost, nema. Ogorčen sam po tom pitanju. I stoga, i kada pogledate i teatar koliko nudi, a svake godine izlaze neke nove generacije, a zapravo malo sadržaja imamo. Zato je moj razlog i odluka da se okušam u režiji u upišem taj studij, jer upravo želim da budem naoružan i znanjem i strpljenjem za jedan takav posao. Moji dani danas nisu ispunjeni, možda kao onda kada sam studirao. Negdje nešto koči. Ali sam i jako sretan i ponosan što sam imao priliku i šansu da radim sa velikim imenima, sa kojima sam kao dijete odrastao gledajući njihove predstave, filmove... Kao i svaki glumac, željan sam hrane tog rada i posla. To nas jedino drži.
Pandemija je učinila svoje
Kada govorimo o tome, šta mislite čega je publika danas „gladna“ u smislu sadržaja koji im se nude?
Publika je gladna i teatra. Naravno pandemija je učinila svoje, ali i mimo te pandemije nekako mi smo se uvijek kao radnici u teatru borili da publiku natjeramo u pozorište. Uvijek smo zastupali da to treba i da se mane nekih glupih izgovora, poput "ja nemam vremena", "doći ćemo drugi put". I onda nikada ne bude taj drugi put. Ljudi su danas željni socijalnog kontakta i druženja. Postali smo roboti, a borili smo se protiv toga i na kraju smo se prepustili. Smatram da bi publika bila najsretnija kada bi mogli imati sadržaj u nekoj digitalnoj formi, da to mogu pregledati kada im se prohtije. Ja to ne volim. Pozorište je takva struktura, da se ode u jedan hram, da se sjedne i da mozak opusti i nauči, da nešto spozna. Uvijek stojimo na jednoj društvenoj zbornici. Pozorište je takvo bilo i bit će. Kada bude digitalno pozorište, ja onda ja tu neću sigurno raditi.
Ono što je svakako obilježilo ovu godinu je i film "Quo vadis, Aida?". Film je izabrao veliki broj reakcija, pa se dosta govorilo o tome kako ne treba da bude prikazan u Srbiji. Kazali su da bi to značilo kraj rata, pa zar se rat nije završio još prije 30 godina?
Mi nekako uvijek vodimo ratove. Ja sam nekako i prestao razmišljati o tom ratu, samo molim Boga da nema tih krvavih ratova. U životu generalno vodimo ratove. Trenutno su mi nekako najgori ratovi, kada se mladi talentovani zaista bore protiv ovih netalentovanih na visokim funkcijama. Ti su mi ratovi grozni. S druge strane, kada se pomene to emitovanje filma, snimanje filma, film pozorišta, predstave, ljudi moraju da znaju da je to umjetnička sloboda izražavanja. To kako narod to osuđuje, ja zaista nemam živaca ulaziti u te sfere i o tome se objašnjavati. Ružno je da se film treba osuđivati, i diskutovati da li se treba prikazivati. Treba se sve pogledati i čitati, to je meni velika stvar. Ne bih ulazio u te sfere rata, rat je širok pojam. Ali ako dođe do ponovnog rata kao što je bilo prije 30 godina, ja sigurno znam da onda ovdje neću biti.
Možete li nam otkriti pripremate li neke nove projekte u budućnosti?
Svako jutro kada se probudim i vidim neku emisiju, pročitam knjigu ili odgledam film rodi se neka nova ideja. To je dobro i to je nešto što me održava. Bitno mi je što znam da imam ambiciju za ovo što sam se školovao i za šta uprežem, naravno da ima negdje nekih projekata, čisto kao ideja da bi se radilo. Ali iskreno da kažem, uzeo sam da se malo odmorim jer pored toga što sam završio tu magistarsku predstavu "Olovni vojnik", red je da nađem nekog vremena kako bih sjeo i sve to napisao i pošteno i taj teoretski i pismeni dio odbranio.
