U noći 24. februara gledao je film s prijateljem. Ali u 5 sati ujutro ih je probudio prijatelj: "Dečki, spremajte se, rat je!". 21-godišnji Bogdan, zvani "Budimpešta", borac je ukrajinskog bataljona Azov. Kaže da u početku nije htio vjerovati da je rat zaista počeo, ali dobio je gomilu poruka na mobitelu koje su govorile o raketnim napadima na Kijev, Harkov, Žitomir i druge gradove. Regruti su odmah poslani u Mariupolj, lučki grad na Azovskom moru gdje se nalazi velika Azovska čeličana, piše Deutsche Welle.
Reporterka DW-a se sastala s Bogdanom 1. septembra u Kijevu. Intervju je organizirala press služba Azova. Bogdan vjeruje da je komunikacija s javnošću jedna od rijetkih stvari koje može učiniti kako bi pomogao svojim suborcima koji su još u ruskom zarobljeništvu. On je pušten 29. juna. Bila je to najveća razmjena između Rusije i Ukrajine od početka rata. U Ukrajinu su se vratila 144 zatvorenika, uključujući 95 branitelja čeličane i 43 borca bataljona Azov.
Bogdan je odrastao u Harkovu i govori ruski. Visok muškarac tamne kose i smeđih očiju nosi štaku nakon teške povrede kuka. Prošle godine se pridružio Azovskom bataljonu i proveo zimu u kampu za obuku u blizini Mariupolja. Svi njegovi prijatelji su otišli ondje. Njegova majka je podržala takvu odluku, dok se baka oštro protivila.
Nada za oslobođenje
Od 7. marta, kaže Bogdan, počele su ulične borbe u Mariupolju, a 10. marta grad je bio opkoljen. Sa svakim danom nestajala je vjera da se mariupoljski garnizon može sam odbraniti. Međutim, ured ukrajinskog predsjednika uvjerio je stanovništvo i borce Azova da će probiti ruski obruč oko Mariupolja.
„U aprilu, ne mogu se sjetiti tačno dana, rekli su da će operacija početi u 4 sata ujutro", kaže Bogdan.
Ali, nakon što se deset dana ništa nije dogodilo, Bogdan se tomu više nije nadao, tim više što kolone s ukrajinskom opremom više nisu mogle stići do grada. Tada je Bogdan shvatio da će ili biti zarobljen ili će umrijeti. "Znao sam da nećemo dugo izdržati", sjeća se.
U bunkeru čeličane
Tokom borbi u Mariupolju, Bogdan je ranjen u glavu gelerima, nakon čega su ga suborci odveli u bunker čeličane Azov, gdje će se uskoro skloniti svi branitelji Mariupolja.
"Opskrba hranom je bila kritična. Dobili smo šoljicu kaše dnevno, a ponekad i samo pola, i jedan komadić slanine", kaže Bogdan.
Kada su ruski vojnici bacili bombu na bunker, prostorija u kojoj su ležali Bogdan i drugi ranjenici je zatrpana. On se jedini uspio spasiti, ali je zadobio još ozljeda. Svi ostali ranjenici su poginuli. Zbog toga je sve više boraca u bunkeru govorilo da se žele predati, kaže Bogdan. On sam u početku nije htio ići u zarobljeništvo.
"Mislili su da nema drugog izlaza, ili otići u zarobljeništvo ili umrijeti, što nisu htjeli", prisjeća se on. Na kraju, ni njemu nije preostalo ništa drugo nego da im se pridruži.
Sredinom aprila 2022., nakon što su ruske snage i proruski separatisti zauzeli velike dijelove grada Mariupolja, preostali ukrajinski branitelji, zajedno s civilima i stranim borcima, povukli su se u bunkere čeličane. Procjenjivalo se da je tu bilo oko 3.500 ljudi. Oko 500 žena i djece evakuirano je početkom maja 2022. Zatim se tokom noći 16. na 17. maja predalo nekoliko stotina ukrajinskih branitelja, a 18. maja Rusija je izvijestila da se predalo njih još 700.
Od Novoazovska do Donjecka
Bogdan se prisjeća da su ruske zastave i simboli bili svuda dok su ga na nosilima iznosili iz čeličane. Prvo su ga ruski okupatori odveli u Novoazovsk, grad u Donbasu, oko 50 kilometara istočno od Mariupolja. Tamo ga je pokupio Crveni križ, o čemu ne govori rado. Od njega su tražili kontakt njegove porodice, što je on odbio. Bogdan pretpostavlja da su predstavnici ruske vojske bili zainteresirani za podatke.
"Rekao sam da neću dati majčin broj telefona, osim ako je ne budem mogao sam nazvati“, rekao je Bogdan. Poslije toga više nikada nije vidio te radnike Crvenog križa. Bogdan je proveo jedan dan u Novoazovsku. Ondje su ga tretirali "normalno": "Ruski vojnik mi je ubrizgao lijek protiv bolova. Bio je skroz ok".
Onda je prebačen u bolnicu u Donjecku. Svi spratovi, osim jednog, bili su puni ranjenih ukrajinskih zarobljenika. Na posebnom spratu ležali su borci samoproglašene "Narodne Republike Donjeck". U prostorijama u kojima je bila stacionirana ukrajinska vojska, vrata su morala biti otvorena. Često su ih pristalice "Donjecke Narodne Republike" verbalno ponižavale: "Jedna medicinska sestra nam je počela govoriti koliko smo loši i da već osam godina pati zbog bombi".
Jednog dana u ‘posjet‘ su mu došli agenti ruske tajne službe FSB. "Htjeli su znati koliko opreme ima bataljon Azov i gdje se nalaze skladišta streljiva. Htjeli su znati i imena oficira", kaže Bogdan i dodaje da je FSB htio znati i zašto je on ubijao ruske vojnike.
Bogdan im je rekao: "Zato što ste u moju kuću došli s oružjem. Ako vidim nekog u čudnoj uniformi, onda naravno - pucam". Predstavnik ruskih istražnih organa ispitivao ga je i htio je saznati sviđa li mu se Stjepan Bandera - kontroverzni ukrajinski nacionalistički političar iz Drugog svjetskog rata.
Željno čekana razmjena
Bogdan je bio potišten što nije mogao čuti ništa o svojoj obitelji. Čuo je iz razgovora da je razmjena zarobljenika očito propala. Zato što su se Bogdanovi suborci, koji su navodno odvedeni na razmjenu, vratili u bolnicu. Zarobljenicima je kasnije rečeno, priča dalje Bogdan, da se borci Azova više neće razmjenjivati. Tada je bio očajan.
Ali, jednog dana ranjenim ukrajinskim vojnicima, uključujući i Bogdana, rečeno je da spakiraju svoje stvari. Došlo je do prave razmjene zarobljenika. "Nisam mogao vjerovati", prisjeća se Bogdan i kaže: "Došao sam u Zaporožje, vidio grad, ljude. Odmah su me stavili na nosila. Došlo mi je nekoliko liječnika i svi su mi pomagali.
Bogdan vjeruje da će se i njegovi suborci uskoro vratiti kući. "Mnogi od njih su u Olenivki", kaže on i dodaje kako ne vjeruje ruskim spiskovima ranjenih i mrtvih. Borac Azova ističe da zapovjedništvo ukrajinske vojske cijeni svakog pojedinca i čini sve da ubrza razmjenu. Što se tiče ratnih zarobljenika iz Rusije i pseudorepublika, njima je bolje u ukrajinskom zarobljeništvu nego kod kuće, kaže Bogdan: "Ovdje imaju više prava nego u svojoj zemlji".
Nakon rehabilitacije, Ukrajinac se želi vratiti front. "Moja je dužnost da branim svoju zemlju, njene interese i njen teritorijalni integritet", kaže Bogdan za Deutsche Welle.
