Prije nekoliko dana Univerzitet Oxford objavio je vijest koju svijet željno iščekuje već mjesecima – njihova vakcina ChAdOx1 nCoV-19 aktivira imunološki sistem i daje obećavajuće rezultate u borbi protiv koronavirusa. Vakcina je već ispitana na 1.077 dobrovoljaca, kod kojih su stvorena protutijela na koronavirus. Oxford i britansko-švedska farmaceutska kompanija AstraZeneca nastavljaju klinička ispitivanja na većem broju učesnika, a jedan od njih je i Richard Fisher, koji je za BBC opisao kako izgleda učešće u kliničkim ispitivanjima potencijalno revolucionarne vakcine.
„Sjedim na bolničkoj recepciji, dah mi zamagljuje naočale. Prije nekoliko minuta, jurio sam sparnim ulicama i kasnio na sastanak. Dok kraj mene prolaze ljekari i sestre, svjestan sam da ne izgledam baš najbolje. Posljednji put u bolnici St. George’s u Tootingu u južnoj Londonu bio sam dok se rađala moja kći. Danas sve izgleda drukčije. Dva bolnička radnika u zaštitnim odijelima i maskama mi prilaze, jedan nosi natpis “testiranje vakcine”, poput taksista koji na aerodromu čeka mušterije. Taj natpis je za mene. Polako ih slijedim, hodajući dva metra iza njih, dok oni razmjenjuju tračeve s odjela.
Došao sam u St. George’s na prve preglede kao volonter u testovima vakcine ChAdOx1 nCoV-19 koje razvija Oxford. U sljedećim sedmicama , naučit ću kako je biti sudionik jednog od nastojanja koje najviše obećava u borbi protiv pandemije koronavirusa. Od svih testova vakcine širom svijeta, ovaj Oxfordov je otišao najdalje.
Nekoliko sedmica kasnije, 20. jula, istraživači će objaviti iznimno obećavajuće inicijalne rezultate, na temelju prvi 1.077 osoba, koji ukazuju da je vakcina sigurna i da stvara imunološki odgovor. 'Još je ostalo mnogo posla, ali ovi prvi rezultati obećavaju', rekla je Sarah Gilbert s Oxforda. Sljedeći korak uključuje širenje testova na veće doze i još hiljade ljudi, volontera iz svih dijelova Velike Britanije, ali i Brazila i Južne Afrike. Ova faza kliničkih ispitivanja, koja će testirati učinkovitost u većim razmjerima, ono je za što sam se prijavio.
Moje je putovanje započelo kasno navečer krajem svibnja, kad sam naišao na tweet jednog filozofa s Oxforda o studiji cjepiva za koju se znao da se brzo razvija. On se dobrovoljno prijavio. Tako sam, dok je supruga spavala kraj mene, popunio obrazac na web stranici i zaboravio na njega. Nekoliko sedmica kasnije, bio sam na neurološkom odjelu i na velikom projektoru gledao jednog od vodećih naučnika Matthewa Snape kako objašnjava što se od volontera očekuje tokom ispitivanja. Govorio je o tome šta smijemo, a što ne smijemo, kakva nauka stoji iza cjepiva i na koje nuspojave treba pripaziti.
Snape je objasnio da će nas biti 10.000 i da ćemo nasumično biti razvrstani u dvije geupe. Jedna skupina primit će vakcinu koja neće pružati zaštitu od koronavirusa, dok će druga dobiti probnu vakcinju ChAdOx1 nCoV-19.
Nakon videa, nastavlja Fisher, detaljno su me ispitivali o mojoj medicinskoj prošlosti, te o tome jesam li imao ikakve simptome koronavirusa. Uzeli su uzorak krvi za analizu i morao sam pristati na razne postupke ispitivanja. Pristao sam da fotografiranje mjesta uboda, pristao sam da neću donirati krv, da sam žena u fertilnoj dobi morao bih koristiti kontracepciju i tako dalje. Jedna je odredba posebno zaokupila moju pažnju: “Prikupljeni uzorci smatrat će se poklonom Sveučilištu Oxford”.
Kao i u svakom kliničkom ispitivanju, svi sudionici moraju biti svjesni potencijalnih nuspojava, od onih blagih (mučnina, glavobolja) do rijetkih i ozbiljnih (Guillain-Barreov sindrom koji uzrokuje tešku slabost i može biti fatalan. Iako znam da su rizici mali, ne mogu reći da nije zastrašujuće čuti ih sve odjednom.
Sedmicu kasnije ponovno sam u sobi bez prozora u bolnici St. George’s. Trebao bi ovo biti dan vakcinisanja, ali bojim se da će me izbaciti iz ispitivanja. Ipak, dobio sam injekciju. Vakcina je ušla u moj krvotok. Do kraja ispitivanja neću znati je li prava ili kontrolna.
Sljedeća faza traje dugo. Učesnici su podijeljeni u grupe, svaka ima drugačiji raspored prijavljivanja simptoma, testiranja i davanja uzoraka krvi. Za mene je sljedeći korak na redu sedam dana nakon primanja vakcine i ne radujem mu se posebno. Moram potrljati svoje krajnike pamučnim štapićem, bez dodirivanja zubi ili jezika, a potom isti štapić ugurati u nos koliko god je dublje moguće. Pročitao sam da je uzimanje uzoraka pravilno ako osjetim “škakljanje u mozgu”. Nije bilo strašno, ali nije ni ugodno.
Potom stavljam štapić u zapečaćenu vrećicu i šaljem poštom. Nekoliko dana kasnije na mobitel ću dobiti poruku da je moj test na koronavirus negativan. Ovu rutinu ponavljat ću jednom sedmično tokom sljedeća četiri mjeseca, a krvne testove redovito ću obavljati u bolnici u sljedećih godinu dana. Iako je Oxfordova vakcina već pokazala obećavajuće rezultate, radi se o samo 1.000 ljudi. Da bi se vakcinisali milioni ljudi ili cijeli svijet, potreban je nivo pouzdanosti koji se može postići samo strpljenjem i ispitivanjima, ističe Fisher.
Što se mene tiče, znajući da su izgledi 50:50 da sam dobio dozu obećavajućeg cjepiva, ponešto sam mirniji, ali to ne znači da ću promijeniti svoje ponašanje. Ne bih ni trebao, istraživači su oko toga bili jasni. Sve dok ne budemo sigurni da vakcina djeluje, slijedit ću smjernice socijalne distance.
Uglavnom, drago mi je što sam imao priliku biti dijelom ispitivanja kojeg prati cijeli svijet. Tempo kojim je ekipa s Oxforda odgovorila ne krizu, naporan rad i organizacije ljudi koji su uključeni, zaista su impresivni. Ispitivanja vakcine možda neće završiti uspjehom kojeg mnogi priželjkuju. Možda neće zadovoljiti sigurnosni nivo ili neće biti dovoljno učinkovita. Ali tako funkcionira nauka, radi se o dugoročnom i kolektivnom naporu s mnogim pogrešnim skretanjima“, zaključio je Richard Fisher svoju priču o sudjelovanju u kliničkim ispitivanjima trenutno najnaprednijeg projekta za vakcinu protiv koronavirusa.
